BURGUNDIJA (franc. Bourgogne), povijesna pokrajina u istočnoj Francuskoj; dijeli se na Nisku B. na SI i Visoku B. na JZ. Danas je B upravno podijeljena među više départemenata: cijeli départementi Ain i Saône et Loire, gotovo cijeli département la Côte d’Or i dijelovi départemenata l’Aube, l’Yonne i la Haute Marne. B. ne čini geografsku cjelinu. Osim nizine oko rijeke Saône (Bresse, Dijonnais i Dombes) zahvata susjedne brdske krajeve na istoku (Jura) i na zapadu. Niska B. prelazi u sliv rijeke Seine. Položaj B-e neobično je važan, jer je u njoj ključ prometnih veza između dolina Seine, Loire, Rhône i Rajne (Burgundska vrata). Značaj starih kolnih putova, koji su spajali ove doline, pojačali su plovni kanali, a poslije važne želj. pruge.
B. ima kontinentsku klimu s hladnim zimama, a suhim i toplim ljetima. To je ratarski kraj malih posjeda, na kojima se uzgaja kukuruz, različna žita, povrće, voće, a osobito su poznati vinogradi. Glavni vinogradarski kraj se proteže po niskim brežuljcima, koji prate desnu obalu rijeke Saône, a izgrađeni su od jurskih naslaga (Côte d’Or i Charolais) i paleozojskih stijena (Baujolais).
Na S su središta vinogradarskog kraja Dijon, glavni grad B-e, i Beaune. Podnožjem vinorodnih brdâ Côte d’Or i Charolais nanizala su se bez prekida lijepa sela i mali gradići vrlo prijatnog i slikovitog izgleda. I na padinama i podnožju Baujolaisa su nepregledni vinogradi s glavnim tržištem u Mâconu. I u Niskoj je B-i razvijeno vinogradarstvo, ali i po količini i kakvoći zaostaje za vinima Visoke B., osobito onima, koja se dobivaju na stranama pitome planine Côte d’Or (636 m). Svako selo ima svoje specijalitete u vinima, koja nose i posebna imena. Na zapadnim padinama gorja Charolais bogata su ležišta uglja, u kojima je čuveni veleobrtni grad le Creusot.
Nadaleko su poznate vesele svečanosti i stari burgundski običaji o glavnim radovima pri obradi vinograda i pripremanju vina. Kao što je B. ugodan i slikovit kraj, tako su i njeni stanovnici poznati po svojoj živahnosti i osobitom smislu za šalu i zabavu. J. R-ć.
Povijest. Područje, koje se od dolaska Burgundâ (v.) prozvalo B., bilo je kroz stoljeća izloženo mnogobrojnim promjenama. Već je u starije kameno doba bilo naseljeno, pa je po nalazima u Solutréu dobilo ime i jedno razdoblje toga doba; gustoća je stanovništva još više porasla u mlađe kameno doba. U doba bronce ističe se Alezija kao vjersko središte, a u La-Tênskoj epohi postaje Bibrakt glavno utvrđeno mjesto. Kad je svebski kralj Ariovist ugrozio keltska plemena Heduanaca, Sekvanaca, Lingona i Mandubijaca, koji su tu živjeli, Cezar im je 58 pr. Kr. došao u pomoć i pobjedom kod Alezije 52 pr. Kr. podložio cijelu zemlju rimskoj vlasti; ona je većim dijelom pripojena Galiji Lugdunskoj, a manjim Sekvanskoj. Kasnije je u znatnoj mjeri sudjelovala u borbama carskih pretendenata, a u Augustodunu (dotada Bibrakt, danas Autun) razvila se živa duhovna djelatnost, pa se i kršćanstvo brzo raširilo zaslugom vjerovjesnika s istoka.
Burgundima, koje je svladao Aecije, dopušteno je 443, da se kao rimski saveznici nasele u dijelu B-e, zvanom Sapaudija, ali su 456 prešli i na desnu obalu Rhône i 470 zauzeli gradove Lyon i Vienne. Njihovo prvo kraljevstvo postizava vrhunac za vladavine kralja Gundobalda (474 do 516). Popis burgundijskih biskupa iz početka 6. st. obuhvaća prostrano područje od njemačkog dijela Švicarske do Avignona.
Pošto je B. pala 532 pod Franke, ograničilo se ime B. uglavnom na dolinu Saône, u kojoj je bio i tadašnji glavni grad Chalon; u 7. st. naprotiv obuhvatilo je i dijelove Lotaringije (Toul, Bar), pa čak Pariz i Orléans. U doba Merovejića pripadala je B. u upravnom pogledu (od 593) ponajviše austrazijskoj polovini države, a Pipin od Heristala oduzeo joj je 687 dotadašnju samostalnost. Ugovorom u Verdunu 843 podijeljena je B. u dva dijela: područje, koje se poglavito nalazilo istočno od Saône i Rhône, dopadne cara Lothara, a ostalo Karla Ćelavoga, vladara zapadne države. Ta je podjela postala sudbonosna za daljnu povijest B.
Kad je 875 izumrla Lotharova loza, njezino se područje i opet podijelilo u dva dijela: »cisjuranskom« B-om, koja se uglavnom prostirala uz doline Saône i Rhône, zavladao je 879 šurjak Karla Ćelavoga, grof Boso od Vienne, kao »kralj Provence«, a u »transjuranskoj« ili visokoj B., koja je zahvatila i »slobodnu grofoviju B.« (→ Franche-Comté), nosio je kraljevski naslov Welf Rudolf od Auxerre. Sudjelovanje tih država u borbi za Italiju 933, u koju su se one već u početku umiješale, potaklo je uzurpatora Huga od Arlesa, koji je 923 zavladao Provencom, da područje jugoistočne Francuske odstupi Rudolfu II. od Transjuranije. Obje su države tvorile otada jedinstvenu kraljevinu Arelat, koja je došla po imenu 1034 pod vlast njemačkoga kralja, ali su u njoj zapravo odlučivali mjesni dinasti. Dijelove ove »druge kraljevine B-e«, koji danas pripadaju Švicarskoj, nazivali su katkad i »malom B-om«.
U zapadnom dijelu, kojim je od 843 upravljao, grof Guérin od Mâcona, nazivan katkad i vojvoda, odlučno je zastupao prava zapadnofranačkih kraljeva brat Bosov grof Richard od Autuna. To područje, koje se sada prvi put javlja kao posebna »vojvodina B.«, Richard († 921) je s uspjehom branio i od provala Normana. Tamošnja je vlast prešla kasnije na vojvode od Francije, koji su bili u svojti s Autunima kao i s »nadgrofom« Gilbertom († 956), koji je neko vrijeme vladao B-om. Pošto su Kapetovići dobili 987 i čast francuskih kraljeva, vojvodina B. bila je 1002—32 sastavni dio francuske kraljevske domene.
Kralj Henrik odstupi vojvodinu B-u 1032 mlađem bratu Robertu; tako postane ona posebno vlasništvo kapetovićke sekundogeniture. Ti su Kapetovići bili mnogo zauzeti vanjskim pothvatima, osobito križarskim vojnama, koje su im na neko vrijeme donijele naslove »solunskog cara«, »morejskoga kneza« i sl. Unatoč tome pridonijeli su mnogo unutrašnjem uređenju i vjerskom životu svoje zemlje; u to doba počinje u Beauneu zasjedati »staleški sabor« (jours généraux) kao preteča kasnijega parlamenta u Dijonu, tadašnjem glavnom gradu.
Pošto je mladi vojvoda Filip od Rouvresa umro 1361 bez potomka, vojvodina B. pripadne francuskom kralju Ivanu Dobrom, koji je 1363 preda svome sinu Filipu; tako je u B-i došla ponovno do vlasti francuska sekundogenitura (kuća Valois). Za francusko-engleskih borba postala je ta burgundijska kuća Valois nadmoćan takmac samih francuskih kraljeva, a Dijon je tada bio najznatniji grad u Francuskoj. Povrh toga je flandrijska ženidba Filipa Smjelog († 1404) položila 1369 temelj evropskom značenju burgundijskih vojvoda; to se značenje učvrstilo daljim nizozemskim tečevinama Ivana Neustrašivoga († 1419) pa kulturnim radom Filipa Dobroga († 1467). Vojvoda Karlo Smjeli namjeravao je osnovati i formalno neovisnu kraljevinu B-u, ali je u borbi sa Švicarcima izgubio 1477 kod Murtena i bitku i život. Premda je nizozemsko nasljedstvo ostalo u posjedu Karlove baštinice Marije i njezinih habsburških potomaka, ipak su Švicarci i francuski kraljevi podijelili njihovo staro porodično područje. Francuski su kraljevi morali doduše već 1493 odstupiti Marijinu udovcu Maksimilijanu I. pokrajinu Franche-Comté, koja je od 1330 bila s malim prekidima sjedinjena s vojvodinom B-om, pa je ostala do 1674 u sklopu njemačkoga Reicha. Vojvodinom B-om upravljali su otada guverneri, koji su od 1621 do velike revolucije pripadali kneževskoj kući Condé, ali su 1682 naslov vojvode kraljevi opet dali pripadnicima vlastite porodice.
Kao pogranična zemlja, koja je obilovala prometnim čvorovima kao i vunom, žitom i vinom, B. je oduvijek bila u živom dodiru s njemačkim i talijanskim susjedima. Ona je postigla općenito značenje u kulturnoj povijesti srednjega vijeka (postanak samostana Clunya oko 910, prvi samostani cistercita 1099 i d., crkvene građevine i kiparstvo u 12. st.) kao i u doba vojvoda Valois, kada je u njoj procvala dvorska kultura i umjetnost.
LIT.: K. Binding, Das burgundisch-romanische Königreich von 444—532, Leipzig 1868; G. Hüffer, Das Verhältnis B-s zum Reich, Paderborn 1874; Blümcke, B. unter Rudolf III., Greifswald 1869; E. Petit, Histoire des ducs de Bourgogne de la dynastie Capétienne, 10 sv., Dijon 1885—1909; Trog, Rudolf I. und II. von Hochburgund, Basel 1887; M. Prou, Bourgogne, Grande Encyclopédie, VII., Ženeva—Pariz 1910; O. Cartellieri, Geschichte der Herzöge von Burgund, sv. 1., 1910; Isti, Beiträge zur Geschichte der Herzöge von B., 1912—14; Isti, Am Hofe der Herzöge von B., 1925; Percy Allen, Burgundy, London 1912; J. Balloude, Les états de B., Pariz 1922; Chaume, Les origines du duché de B., 3 sv., Pariz 1925—27; H. Drouot i J. Calmette, Histoire de B., Pariz 1927; Perrault-Debot, L’art en B., 1894; M. Bouchard, De l’humanisme à l’encyclopédie, L’esprit public en B., Pariz 1930. U.
Središta burgundske (burginjonske) kulture bila su u 16. stoljeću dolina Saône i Charolaise; u 17. i 18. stoljeću visoravni Langresa i Côte d’Ora; napokon u 19. stoljeću različni predjeli Mâconnaisa i Bressea. Svim razdobljima gospodari stari vojvodski grad Dijon. Rasa duguje Dijonu duhovitost i epikurovsku živahnost svoga govora. A da ne zalazimo u srednji vijek, spomenut ćemo, da je prije 17. st. burginjonska proizvodnja bitno klasična, ali unosi svoj dio u narodni duh.
B. živo sudjeluje u renesansi. Pontus de Tyard je skupljao cvijet inteligencije na svojim dvorovima po Mâconnaisu. Među posjetiocima toga uglednoga društva, u kojem je kultura umjetnosti za razonodu ublaživala ozbiljnost najviših znanosti, nalazimo Guillauma des Autelsa, Salomona Clergueta, Philippa Roberta, Etienna Tabourota. U vrijeme početaka Pontus de Tyarda latinski su pjesnici prevladali u B., ali se nalazilo mnogo i francuskih. Najprije stariji: Almaque Papillon, prijatelj Marotov, i Bonaventure des Périers. Njihov se broj povećava, što stoljeće dalje odmiče. Dolaze tada Antoine de Moulin, Bonaventure du Tronchet, Jean Le Fèvre, Jean Martin, Claude Turrin, Jean i Claude Paradin, Philibert Bugnyon, Claude de Pontoux, Philibert Guide, Philibert Bretin i toliko drugih ... Doprinos 17. st. je drugačiji. Sve dotada opaža se težnja prema čistoj francuskoj umjetnosti, u kojoj obrazovanje zauzima veliko mjesto; tada ulaze narječja; pokrajinski duh se budi, upoznaje sam sebe. Književnost, potekla iz rodne grude, slavi dobre strane svoje rase. U srednjem vijeku burginjonski je govor spadao među četiri glavna narječja jezika d’oïl. Nadomješten malo pomalo jezikom Ile de Francea raspada se u više narječja, od kojih je najpoznatije ono, koje se govori u Côte d’Or i koje je imalo darovitih pjesnika: Chaingenaia, legendarnog vinogradara, Pierre Dumaya, koji je djelomično preveo Enejidu; Aimé Pirona, pjesnika seoskoga života, i Bernarda de la Monnoyea, čije djelo Noëls zabavlja još i danas burginjonska sijela. U toj sretnoj B. postojala je srdačna duhovitost, snažan, odličan i zdrav duh, primitivno veselje puno topline i plemenštine, provincijalna sloboda, bratstvo i duh dobroga vina. Kondejci su podržavali ovu sreću i te pjesme. To je bilo zlatno doba lokalne poezije. Nikada više kasnije nije B. upoznala takvu sreću. Iza Monnoyea i Pirona lirika je slabila i skoro nestala.
Burginjonsko 18. st. obiluje seoskim pjesmama i jednostavnim napjevima. U tom prozaičnom stoljeću djela Alexisa Pirona ne duguju ništa sredini, a ako on i crta rasu, to čini zato, da joj se veselo naruga. S Alexisom Pironom gasi se stara burginjonska književnost. Uzalud će se navoditi imena Senecé, Cocquard, Bret, Bonnard, Joseph Galleton i Cazotte.
19. stoljeće dalo je svoj obol u pjesnicima. Jedan od njih gospodari čitavom francuskom poezijom, i B. se njim s pravom ponosi: Alphonse de Lamartine (v.). Slijedili su njegov primjer i drugi, ali je glas njegovih nasljedovatelja slab prema prekrasnim akcentima njegova snažnog lirizma. Među tim skromnim pjesnicima, kojih je iskrenost imala svoj čas slave, jesu: najprije krojačica rublja Antoinette Quarré, koja je dirala osjetljive duše; zatim Louis Goujon; Joseph Boulmier; Hippolyte Buffenoir, pjesnik, romanopisac i historičar; Simón Gauthey, pjesnik loze.
Bresse, mala pokrajina bogate B., dala je najboljega pjesnika rodne grude: Gabriela Vicairea. Taj je duhoviti pisac digao ganutljiv i trajan spomenik svome kraju, Emaux bressans, izbor seoskih pjesama, u kojima je opisao Bresse, njene običaje i navade, u kojima slavi njezine stanovnike, momke veseljake i lukave djevojke. P. Cl.