BURGUNDI (Burgundioni), germansko pleme, srodno Vandalima, vjerojatno skandinavskog podrijetla. Ako je to naslućivanje opravdano, onda je i skandinavsko tumačenje toga imena (»djeca vjetra«) vjerojatnije od njemačkoga, koje ga dovodi u vezu s riječju »Burg«. Čini se, da nas
Borgundholm, negdašnje ime otoka Bornholma, upućuje na negdašnju naseobinu B-â. Burgunde, koji su oko 200 godina stanovali u sjeveroistočnoj Njemačkoj, potisnuli su u 3. st. na jugozapad Gepidi. Kad su B. krenuli u rimsko područje, odbije ih 277 car Probo; sad su se nastanili kod Wormsa i Speyera, ali im ni s Alanima i Vandalima nije uspjelo prijeći Rajnu (407). Kad su 437 pokušali provaliti u Belgiju, zapriječi im to rimski vojskovođa Aecije. Kako im je u isto doba zaprijetila opasnost od Huna, a Gondikar, njihov kralj, pao u toj borbi (sve su ove zgode i nezgode opjevane u epu o Nibelungima), bili su B. sretni, kad su se 443 mogli kao rimski saveznici naseliti u kraju Sapaudia. Odavle su postepeno proširivali granice svoga područja (→
Burgundija), jer su se pokazivali odani Rimljanima, a nastojali uspostaviti što srdačnije veze i s romanokeltskim starincima. Prijašnje načelo o suvlasništvu i jednakosti, na kom su isprva izgradili dobre odnošaje s ovima, izmijenio je, istina, kralj Gundobald (474—516) u korist B-â. Među kraljevima B-a, koje ne možemo smatrati apsolutnim vlastodršcima, zauzima taj vladar najodličnije mjesto; zavladao je zemljom, tek pošto je ubio braću, no odlikovao se vjerskom snošljivošću, a imao je smisla i za prosvjetni rad. G. 501 izda za B-e i Romano-kelte zbirku zakona
Lex Burgundionum, koji, osobito u prosuđivanju krvnih prekršaja, pokazuje znatan napredak prema drugim starogermanskim pučkim pravima; s obzirom na zakonodavca zove se i dandanas »loi Gombette«, a i sam narod B-a volio se tada nazivati Gundbadinzima. Iako je Sigebert, G-ov sin, poslije očeve smrti 518 prešao s arijanske na katoličku vjeru (na to su ga prisilile prilike, jer je 80.000 arijanskih B. bilo okruženo barem deseterostrukim brojem katoličkog pučanstva), pa iako su obje vladalačke kuće bile u rodu po tazbini, sve to nije moglo spriječiti bezobzirni osvajalački duh franačkih kraljeva, da 534 na vječna vremena ne ukinu samostalnu državu B-â. Ipak je u njenom dotadašnjem području još dugo živjela neka posebna romano-burgundska narodna svijest, a i ime današnje Burgundije sačuvalo je na Burgunde trajnu uspomenu.