BURGKMAIR, Hans (stariji), * Augsburg 1473, † Augsburg 1531, njemački slikar i grafičar. Iako početci njegova rada pokazuju utjecaj M. Schongauera, kod koga je učio u Strassburgu, ipak je kao sin augsburškog slikara (Thomana B.) razvio tradiciju svoga zavičaja, kojoj je već Holbein st. udario temelje. B. je tu tradiciju i nadopunio poticajima, što ih je primio od Dürera, a pogotovu od Talijana. B. je boravio u više navrata u Italiji i nesamo da je kao Nijemac prvi slikarski prikazao talijansko renesansno graditeljstvo, nego je među Nijemcima prije Holbeina ml. (čijoj je umjetnosti B. i prokrčio put) najkongenijalniji tumač talijanske renesanse. Po naravi zdrav, jedar, a ljubak, ipak se tek u nekim razdobljima svoga života mogao potpuno iživjeti u svojoj slikarskoj umjetnosti, tako između 1501—11 (Rimske bazilike, Augsburg; Madona od 1509, slikarski vrlo napredna, Nürnberg; Sv. obitelj od 1511, Berlin), zatim od 1518—19 (Sv. Ivan evanđ. na Patmu, s divnom tropskom pozadinom, i Raspeće, München) i potkraj svoga života (Estera i Ahasver, 1528, na koju ga je potaknuo Carpaccio, München; Bitka kod Cannae, 1529; Autoportret sa ženom, 1529, Beč). U ostalim razdobljima njegova života prevladava grafika, koju u svojim plodnim godinama 1510—18 stavlja u službu cara Maksimilijana (90 drvoreza s carevim pređima, 13 ilustracija Theuerdanka, 110 ilustracija Weisskuniga, 60 za triumfalni pohod). B. je i inače stvorio mnogo grafičkih radova, u kojima meki slikarski ugođaj pobjeđuje plastično-crtački akcenat ne isključujući ipak ni dramatsku snagu (Smrt-daviteljica). Od njegovih slikarija na fasadama nije se ništa sačuvalo. Njegov istoimeni sin (H. B. mlađi, Augsburg 1506—54) većinom se bavio drvorezbarstvom.

LIT.: H. A. Schmid, Forschungen über H. B., München 1888; Isti, H. B. u Thieme-Beckerovu ALBK (1911); W. Rupé, Beiträge zum Werk H. B’s, Leipzig 1912; E. Buchner i A. Feuchtmayer, Augsburger Kunst der Spätgotik u. Renaissance, 1928; isp. i rasprave Schestaga, Laschitzera i A. Schulza u Jahrb. Wiener allerh. Kunstsammlungen, sv. I., V., VI., VII. Turnierbuch B. starijega izdao je 1854—56 J. v. Hefner, a onaj njegova sina 1911 H. Palimann.