BURG (riječ indoevropskog porijekla: sanskrit puri, pura, ind. pur; imena gradova u Indiji svršavaju često na -pur, slično u Njemačkoj na -burg, -berg, kod Slavena na -gard, -grad; grč. πύϱγος; lat. burgus »grad«; u hrvatskom nemamo posebne riječi istoga značenja), u užem smislu sredovječno učvršćeno prebivalište, koje je nastalo, kada su prilike onoga doba zahtijevale njegovu eksistenciju. Ujedno je i tvrđava i stan. Najvažnije je u njegovu pojmu utvrđenje, sigurnost i otpornost, a ne mogućnost udobnog stanovanja.

Vjerojatno je, da se je sredovječni b. razvio iz pretpovijesnih utvrda, jer im je i onda svrha bila ista: obrana, a stara načela za gradnju ostala su i razvijala su se dalje do sredovječnog burga prema novim potrebama sve do pred kraj srednjega vijeka, kad burgove zamjenjuju kasniji dvorovi, a za obranu nastaju tvrđave. Imamo primjera, da su se pretpovijesne građevine sačuvale u kasnije rimsko i sredovječno doba, pa ipak, ma da su pred nama tipične rimske utvrde, nije to dokazom, da su se kasniji sredovječni burgovi razvili od rimskih utvrda (Glasinac na Romaniji planini), a tek u nekim primjerima vidimo, da su se ostatci starih rimskih utvrda upotrebljavali samo kao građevni materijal za gradnju naših sredovječnih gradova (Sisak).

Za pojam b. bitno je, da je vlasnik mogao sam i stanovati u njemu, pa je obično bio gospodar cijelog okolnog zemljišta. No b. je mogao imati jednog vlasnika, a posjed oko njega opet drugog. Vlasnik burga moglo je biti i pleme, a za vrijeme župa imamo župske burgove kao središta županija (castrum de Zagoria — Krapina), ali danas je teško u svakom slučaju odrediti, koji su burgovi bili nekad župski, jer ne znamo ni za sve župe, gdje su se nalazile. Ostatci tih starih plemenskih župa sačuvali su se u Turopolju i oko Kalnika. U Hrvatskoj i Ugarskoj poglavica je župe bio župan (comes), ujedno i vojvoda župske vojske. Nakon prestanka županovanja dobivaju pojedini velikaši za zasluge od kralja čitave župe, pa na takvom posjedu postaju i gospodarima ondješnjih burgova i daju ih dalje u baštinu (leno). Te različite posjedovne prilike subaštiništva utjecale su kod gradnje burgova, pa su nastajali novi dijelovi, a kadšto i novi burgovi. O mjestu, gdje se je b. gradio, ovisila je sigurnost njegova položaja. Često je sama priroda učvrstila burgove, a redovno je i majstor-graditelj tu pokazivao svoje umijeće. Po položaju dijelimo burgove na one na bregovima (po broju ih je više) i na one u ravnici.

Radi sigurnosti gradi se b. na višim položajima (pregled okolice), na brdima, koja se strmo ruše, a izabirala su se takva gorska bila, koja su bila odijeljena od čitavog gorskog masiva, ali su ipak bila u njegovu sklopu (Medvedgrad, Okić, Velika), a pred najslabije zaštićenom stranom burga bio je često iskopan šanac, koji je bio ispunjen vodom, ako je to bilo moguće. Gradilo se na mjestu, koje je bilo 550—600 m više od okolice. Burgovi su se gradili i u ravnici. Zbog terena, koji je ovdje drugačiji, ovi su burgovi često građeni u okrug zbog lakše obrane i pregleda (prelaz k tvrđavama), iako ih ima trokutnih i četverokutnih (Ribnik na Kupi, Đurđevac, Konjščina, Sisak, Varaždin). Gradnja burgova prilagodila se uvijek razvitku oružja, odnosno načinu ratovanja. Ipak po cijelom sastavu građevina kod nekih burgova možemo bar približno odrediti vrijeme postanka. U vrijeme pojačanog zanimanja za obrambene mogućnosti u obrani s Turcima nalazimo i pisane podatke o nekim našim burgovima (17. st.). Po primjeni oružja možemo povijest razvitka kamenih gradova podijeliti na:

1. od prvih zidovima opasanih burgova do upotrebe luka (od početka križarskih ratova do 1200);

2. od 1200 do otkrića baruta i vatrenog oružja (15. st.);

3. od 15. st. do kraja samog razdoblja burgova (oko sredine 16. st.).

Lakše je odgovoriti, kada se uopće dižu sredovječni burgovi, pa znamo, da su već u vrijeme narodnih vladara postojale utvrde (Ljudevit Posavski), no one su, kao i crkvene građevine, bile građene valjda od drva, jer se zaboravio način gradnje iz tvrdog materijala. Trebalo je jačeg poticaja, da se opet, kao kod Rimljana, počne graditi kamenom i ciglom. Taj poticaj bila je provala Mongola, pa je tako polovica 13. st. doba, u kojem je postala većina zidanih gradova, iako se može uzeti, da je po koji zidani grad postojao već otprije: castrum Nicola kod Sv. Ivana Zeline spom. g. 1202, castrum Gregorii (Kalnik?) spom. g. 1217, Graz (Gradec), Cris, Varasd, Posega, Walhow i t. d.

Gradovi su se i rušili, ako bi se vlasnik burga iznevjerio kralju, ali su i sami velikaši mogli b. porušiti, ako im više nije trebalo utvrde, kada se je njihov posjed primaknuo drugome posjedu, ili ako je b. izgubio svoju važnost radi novog načina ratovanja. Mnoge su utvrde srušene i iz političkih razloga (Cetin-grad), ali i iz razloga ljudskog neshvaćanja (Bakačeva kula u Zagrebu).

Gradnja burgova prestaje kod nas početkom 16. st. Poradi sve žešćih turskih navala izmijenile su se prilike upotrebljivosti i obrambene mogućnosti naših burgova. Sav se je posao svraćao na izgradnju onakvih gradova koji su mogli odolijevati turskoj sili. Turske su navale tražile učvršćenje starih burgova na granici, koja se s vremenom pomicala, pa je sve više burgova došlo u ruke krajišnika, koji su ih onda preudesili za potrebe Krajine. Nove su građevine od 16. st. već bitno različite od starih burgova; varaždinski grad dobio je teške baterijske tornjeve, čvrste bedeme, prostrane sobe za stanovanje i dvorište, ukrašeno galerijom, a sisački grad tri teška baterijska tornja, spojena zidovima. Dolazilo se do sve većih potreba obrane s pomoću topništva. U starim burgovima zidalo se tada koješta: dvorišta su s pomoću arkada pretvarali u renesansna dvorišta (Veliki Tabor, Varaždin). Tako je sve veće usavršenje topništva učinilo stare burgove suvišnima, jer je svaka obrana s visine postala nemoguća, budući da su topovi sve dalje nosili (Novi Zrinj, 17. st., trokatna palača s oblicima njemačke renesanse, dvor opasan nasipom i grabom s 4 omanja tornjića i bastijonom pred ulazom u palaču; Lukavec, kao posljednja utvrda ove vrsti). Najprije su zidovi građeni od tesanca kamena, kasnije su oni pojačani tako, da su između dva građena zida nabacali lomljenac i mort. Kasniji zidovi nisu građeni pomno, već su slojevi manjeg kamenja umetani među slojeve većeg kamenja.

Do sredovječnog burga gotovo nikad nije vodila cesta, već malen, strm i skrovit puteljak. Pred ulazom stajala je kakva brana. Brojni burgovi bili su sasvim opasani zidom, pa se je ulazilo drvenim ljestvama do čardaka i opet kroz visoko smještena vrata na tle. Svakako se je najprije ulazilo u predvorje burga, gdje je postojalo, dok se kod drugih burgova dolazilo do ulazne kule pokretnim mostom preko gradske grabe (Bakačeva kula u staro vrijeme).

Za sredovječni grad važna je t. zv. glavna kula ili branič-kula, no ima burgova, koji je i nemaju. Ona je najjači dio burga i služi ponajviše za obranu, pa je zato postavljena na najopasnije mjesto. Ponegdje je ona ujedno i štitnica ulaza (Zrinj). Po obliku je kod nas obično četverokutna ili građena u okrug, dok joj se u drugim slučajevima oblik prilagođivao mjesnim formacijama. Uređaj branič-kule gotovo je svuda jednak. Donji sprat pod ulazom nije imao postrance otvora, ali je svođen tako, da se u svodu ostavljala rupa, kroz koju bi spuštali sužnjeve (tamnica), no mogla je ta prostorija služiti i za spremište. Zidovi su branič-kule prema višim spratovima sve tanji. Neki su burgovi osim glavne kule, u kojoj se za nuždu i stanovalo, imali još posebne zgrade za stanovanje (konak, palas-palača, hiža). Ako nije postojala branič-kula, onda je konak bio udešen za obranu. U konaku je obično bilo prostranijih i većih odaja s većim prozorima. Nije sigurno, da je u našem pravom sredovječnom burgu postojala kakva dvorana većih razmjera (događa se to tek u vrijeme, kad su se burgovi počeli pretvarati u dvorove: Frankopanski dvor u N. Vinodolu), jer je sredovječni b. morao u svemu biti stiješnjen, da se može lako obraniti s vrlo malo ljudi. (Loš je naziv »viteška dvorana«, »viteški grad«, jer se kao takav razumijeva onaj grad, kojemu je gospodar bio vitez u sredovječnom smislu).

S obzirom na ova dva glavna dijela burga mogli bismo odrediti tipove sredovječnog burga kod nas, ako izuzmemo neke burgove, koji ne spadaju ni u jednu grupu od navedenih:

1. burgovi sa četverostranom branič-kulom i posebnim konakom (Medvedgrad, Samobor, Dobra kuća, Brinje, Modruš);

2. gradovi s okruglom branič-kulom i konakom (Barilović, Pakrac, Viškovci, Vrhovci, Požega);

3. gradovi s branič-kulom bez konaka (Krstinja, Udbina, Perušić, Karlobag, Klokoč, Prozor, Lapac, Gvozdansko);

4. gradovi, koji imaju samo konak (Cesargrad, Kostel, Belec, Milengrad, Kamengrad, Novigrad, Gračac, Slunj, Grobnik).

Mnogi su burgovi imali predgrađe (Samobor, Medvedgrad, Krstinja). Vani bi pred tim predgrađem još jedan dio gradišta opasali zidom, pa tako stvorili drugo predgrađe, t. zv. Zwinger, koji nije morao biti u istoj ravnini s ostalim dijelovima grada. Kod nas je to rijetkost (možda Cetingrad i Novi u Lici).

Što se tiče veličine, naši su burgovi poprečno male građevine, naročito, ako ih usporedimo s onima u drugim zemljama (Češka, Njemačka, Italija); u Bosni i Dalmaciji ima ih i većih. Bosna je naime već u pretpovijesno i rimsko doba imala jače razvijenu kulturu od one u Hrvatskoj i Slavoniji, a osim toga tim se je zemljama kroz cijeli srednji vijek prolazilo na istok, pa su na taj način ostale u većoj vezi s drugim zemljama.

Ulazne kule. Kod većine burgova ulaz je bio slabo zaštićen, a katkad b. i nema kule osim te ulazne. Pred svakim je ulazom bila graba, preko koje je vodio most, koji se mogao dizati. Zidani most preko grabe postao je tek kasnije (Ribnik, najbolje sačuvana ulazna kula). — Gradska graba redovno opasuje b.; ako je on sazidan na strmini, onda se ona nalazi ondje, gdje je b. najslabije zaštićen. Neki burgovi imaju naokolo takvu grabu. One su obično bile ispunjene vodom, a jedino kod burgova na većim visinama nemamo vode.

Važan je dio gradskih utvrda gradsko platno (danas je gotovo svako ruševno). Ono može biti i djelomično, no može obilaziti cijeli b. Po neki put se, radi slabijeg smještaja burga, spajaju vršci suprotnog brežuljka zidom (Cesargrad). Gdje je bilo potrebno, platno je bilo pojačano kulama i polukulama.

Prozori i vrata u našim su burgovima rijetko ili nikako sačuvani. Naročito su jaka bila ona vrata, koja su vodila u branič-kulu.

Strijelnice su različite, prema vremenu gradnje, pa im se oblik mijenjao prema savršenosti oružja. Najčešći je oblik uskog otvora, koji se prema dolje proširuje u okrug.

Kapele u nas nisu brojne, jer to nije dopuštao skučeni prostor naših burgova. Neke su obično pod svodom crkve imale prostoriju udešenu za obranu. Isto tako bilo je i brojnih crkava, koje su služile za obranu, ali tih je gotovo ponestalo (Stolna crkva u Zagrebu). Toranj je takvih crkava opremljen strijelnicama.

Restauracija burgova. Radi osjećajnog momenta i fantazije ljudi ne mogu shvatiti, da se nešto, što je zauvijek iščezlo, može vratiti u život onako, kao što je nekada bilo i izgledalo. Zato i različita »obnavljanja« u različitim »stilovima« djeluju više kao kulise, a ne kao stvar, iz koje se osjeća ono najvažnije: duh vremena i njegova stvaranja. Kod nas nema mnogo takvih »restauracija«, jer za to nije bilo novaca, a ni potrebitog oduševljenja. Neke najpoznatije restauracije primjerom su nam, kako je to uzaludan i neuspio posao (»obnova« Trsat-grada od L. Nugenta, Trakošćana od J. Draškovića).

Povijest burgova nije često ništa drugo nego povijest izmjene njihovih gospodara, iako ima brojnih burgova, uz koje se veže povijest cijele zemlje (Medvedgrad). U povijesti burgova očituje se inače kulturno stanje pojedinog odsjeka vremena, pravni nazori, vojno umijeće i posebnički život vlastele i kmetova. Velik je broj onih burgova, o kojima se danas ne može ništa kazati; ostalo je kamenje, koje ne odaje ništa iz njihove prošlosti.