BUONTALENTI, Bernardo, * Firenca 1536, † Firenca 6. VI. 1608, graditelj i umjetnički pouzdanik na toskanskom dvoru. Istakao se već 1556 u južnoj Italiji kao ratni inžinir, a veliki vojvoda Francesco Medici imenovao ga je nadglednikom državnoga građevinarstva. Za njega je B. izradio nacrt dvora na imanju Pratolino i nacrt gradske palače (Casino di San Marco), dovršio je gradnju Uffizija (1581) i Palazzo Vecchio (stražnje krilo, 1588), nadalje je sagradio fasadu S. Trinità (1593) i brojne firentinske plemićke palače, među kojima se ističe zanimljivo prizemlje t. zv. Palazzo Non-finito (od 1593) za Rub. Strozzija. Druge su mu građevine u Pisi (palača velikog vojvode, S. Stefano de’Cavalieri, Loggia dei banchi) i u Sieni (kraljevska palača). On je osnovao i pećinu u perivoju Boboli (1576) i izradio nacrt za grad Livorno. K tomu je izgradio brojne tvrđave, napravio mnogo nacrta za proslave i kazališne dekoracije, istakao se kao slikar (autoportret u Uffizijama), kao minijaturist, urezivač u dragulje, tehničar (misli se, da je načinio i »perpetuum mobile«), vatrometni vještak (odatle mu i nadimak »delle girandole«), keramičar (drži se, da je pronašao t. zv. medičejski porculan) i pjesnik. Bio je dakle svestrani umjetnik, kakva su i trebali renesansni dvorovi 16. st. Kao graditelj primao je poticaje nesamo od Michelangela nego i od njegovih učenika Vasarija i Ammanatija, i zato ga ne možemo smatrati utiračem putova baroka, ali ni konzervativnim nastavljačem tradicija renesanse. Značajan je način njegova rada: bogatu fantastičnu ornamentiku, poput kože podatnu, meko prilagođuje njezinom materijalnom strukturom konstruktivnim elementima građe i time se približuje tadašnjem slikarstvu (t. zv. manirizmu, v.) i osjetljivom bivstvu onoga prelaznog doba. Njegov je graditeljski rad nastavio unuk mu Gher. Silvani.

LIT.: W. Limburger, Die Gebäude von Florenz, Leipzig 1910; Isti, B. B. u Thieme-Beckerovu ALBK, V., 1911.