BUNIĆ hrvatski je oblik prezimena starog dubrovačkog vlasteoskog roda »de Bona«, koji je za dva do tri stoljeća stariji nego ga je pod istim oblikom u Akad. rječniku izveo njegov urednik Đ. Daničić, kad je (pod a) kazao o njemu, da je »prezime vlasteoskoj porodici u Dubrovniku, koje dolazi od 15. vijeka, a latinski se pisalo de Bona, od čega će biti nastalo«. Opet rod nije ni toliko star, kako je to u životu Jakova B-ća izveo njegov biograf fra Saro Crijević tvrdeći, da se među vlasteoskim rodovima Dubrovnika javlja od samih početaka opstanka grada, ili doslovce »jam inde a conditae fere urbis initiis«. Isto tako je zapletena i bez sigurne podloge tvrdnja talijanskog dominikanca Serafina Razzi (1531—1611), koji je prema navodima bezimenih anala u svojoj »Storia di Raugia« (1595) izveo rodu porijeklo iz Njemačke, a ni tvrdnja M. Medinija, koji u svojim »Starinama dubrovačkim« (str. 99) kaže, da su se »Gondola i Lucari odvojili od porodice Savka u 12. st., a Bona i Gataldi su Bistetići — kako to i Popis kaže — koji su, čini se, primili ime Bona od majke Buna, kćeri Grubeša Gundulića..., koji muške djece ili nije imao, ili su mu umrla, pa je ostao na kćeri Boni te uzeo Marina Bistetića u laž (= u ulaž, nubere uxori), što se u statutu kaže »generum ad filiandum«.

I protiv ovog Medinijeva izvođenja B-ća od Bistetića preko Bone rođ. Gundulić (isp. o. c. str. 117), a dalje i protiv Jirečkova (isp. Die Romanem III., str. 9), koji opet hoće, da se prezime roda javlja prvi put (g. 1229) u prijepisu lokrumske utemeljiteljne isprave, a u vezi »Lampre Vitalis de Bona«, a što Medini drži ili za prepisivačku griješku ili i krivo čitanje, jer se iz isprava romanski oblik njihova prezimena bar zasad ne potvrđuje iz vremena prije g. 1280, treba navesti to, da su oblici Bistetića, Lampre patronimičke izvedenice od krsnih imena Biste, Lampre (Lompre, Lomprić, isp. Akademički rječnik pod odnosnim oblicima), kao što je opet prezime Bona — i Bunić matronimičkoga porijekla. Prvo od njih iz Dubrovnika najprije se javlja u rodu Gataldi g. 1169 (isp. Cod. II., str. 127), a drugo već kao sasvim samostalno prezime g. 1190 (Cod. II., str. 246). U rodu B-ća krsno ime Biste zasvjedočava se samo iz više isprava 14. st. (Cod. XII., str. 85, 269/70).

S obzirom na javljanje i hrvatskog i romanskog oblika njihova prezimena u povijesnim izvorima nailaze se samo ovi sigurni podatci. Između 59 potpisnika vlasteoskih dubrovačkih rodova, koji su 17. VI. 1190 s knezom Gervasijem za Dubrovnik sklapali mir s humskim knezom Miroslavom (Cod. II., str 246), rod B-ća nije nikako bio zastupan, a nije bio zastupan ni g. 1253 u prigodi, kad su dubrovačka vlastela s Mihajlom Asenom sklapala savez protiv Stjepana Uroša (Cod. IV., str. 528/33). U istim izvorima, a pod nadnevkom 18. II. 1318 najprije se susrećemo s romanskim oblikom u prilici, gdje se u zboru kanonika dubrovačke crkve javlja Junius de Bona, kad je svršio razdiobu nekih zemalja i o tome izdao ispravu, koje se original i danas čuva u dubrovačkom arhivu (Cod. VIII., str. 488). Neposredni predci Junijevi morali su živjeti u Dubrovniku već u 13. st., i prije g. 1280, kad se kao svjedok potvrđuje prvi poznati Marin de Bona sa sinom Sergulom (isp. Greg. Čremošnik, Kancelarijski i notarski spisi 1278—1301, str. 301, 94/5). Javljanje B-ća u istim izvorima postaje češće tek u 14. st. Tako se tu već g. 1342 uporedo javljaju i Give i Marin i Miho, g. 1344 Jakov Ivanov i Maroje Junijev, a g. 1346 opet Luka (Cod. XI., str. 669) i t. d. U isto doba (g. 1322) postojao je i kotorski vlasteoski rod »de Bona« (isp. Cod. IX., str. 101). Pod nadnevkom od 30. III. 1352 i od 13. II. 1355 (Cod. XII., str. 85, 769/70) već se potvrđuje i hrvatski oblik prezimena (ćirilicom pisan Bunik’ kao i Držik’) za vlastelu Marina i Bistetu Buniće, a još g. 1350 u hrvatskom tekstu vlastelin Miho naziva se upravo Buna (isp. Jireček, Spomenici, str. 90). Više i pravilnije u stara vremena nego u današnja nova u svim dubrovačkim rodovima običavala su se krsna imena ponavljati prelazeći prema stalnom pravilu s očeva i djedova na sinove. Prema takvom redu u rodu B-ća najviše su se ponavljala krsna imena Ivan, Junije, Luka, Marin, Matej, Miho.

U kulturnoj prošlosti Dubrovnika odvjetci roda B-ća počinju se javljati od 15. st., a od onih, koji su se na tom polju bilo kako istakli, dubrovački biograf Saro Crijević u svojoj »Bibliotheca Ragusina« za vrijeme od 15. do početka 18. st. u svemu ih je skupio devetnaest. Kako u abecednom redu ne će od njih svi biti prikazani, jer već Crijević, spominjući ih, za mnoge od njih nije znao ništa drugo kazati, već da su svojom obrazovanošću i velikim talentom, istina, mnogo obećavali, ali kako on nije mogao od svih njih ništa napisano naći, dostajat će, da se svi svrstaju po stoljećima, u kojima su se rodili, a i djelovali, pobroje, a onda u abecednom redu prikažu od njih samo oni, iza kojih je ipak ostala i inače koja sigurna vijest.

Humanističkom 15. i početcima 16. st. pripadali su od njih dva dominikanca, Saro Mara Saračina († 1486) i Matej zvan Saračinović († oko 1500), te svjetovnjaci: slavni latinski pjesnik Jakov pa Marin, prijatelj Ilije Crijevića, i Miho Lukov. Sasvim u renesansnom 16. st. rodili su se i uglavnom u njemu i djelovali opet dva dominikanca, Saro († 1544) i Vinko († 1547), zatim dalje svjetovnjaci: Antun i latinski pjesnik Ivan Pavlov (1523—84), izdavač Lud. Cerve Tuberona (1590) Matej Ivanov, prijateljica Sabe Bobaljevića i Miha Monaldija, a sama navodno talijanska pjesnikinja Julija, hrvatski pjesnik Miho Marov Babulinov. Svojim životom i radom idu u 17. st. dominikanac Jerolim († 1634), Junije Jerolimov (oko 1609), Miho Junijev, zatim veliki Ivan Sarov, rečeni Vučić sa sinovima iz prve polovice istoga stoljeća Sarom (* 1632) i Nikolicom (* oko 1635), a samo svitanje 18. st. još je vidio Ivanov unuk Ivan ml. Sarov († 1712).

U istraživanju dubrovačke kulturne povijesti imao je S. Crijević (1686—1759) za neposrednog prethodnika Ignjata Đurđevića (Đorđića, 1675—1737), i on je u svojim »Adversaria«, danas redovno nazivanima »Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum«, od slavnih B-ća spomenuo njih jedanaest (11): Antuna, Jakova, Ivana star. (16. st.) i Ivana ml. (iz 17. st., upravo Sarova Vučića), Juliju, Marina, Marija, Mateja, Mihu star. (15. st.), Mihu Babulinova te Nikolicu. Mlađi od Crijevića fra. Seb. Dolci (1699—1777) u svojim »Fasti litterario-ragusini« spominje ih još samo osam, ali i njegov Miho Matov istovjetan je upravo s Mihom Babulinovim, što je Crijević kao Đorđićevu pogrješku već bio ispravio; njegova je prinova Luka Mihov, koji cijelim svojim životom pripada 18. st. Đorđićevu i Dolcijevu pogrješku s Mihom Matovim ponovio je još i Fr. Mar. Appendini (1768—1837), a on je uz Juliju spomenuo još i njenu sestru Speranzu (isp. Rad HA, knj. 212, str. 99 i 104/5), a dodao i Frana, koji se kod njega spominje samo zbog svojih velikih vojničkih vrlina, kojima se odlikovao služeći u vojskama 18. st. slavnog princa Eugena Savojskoga, pa i pao pod Beogradom g. 1717. Prema abecednom redu svojih krsnih imena najprije dolaze tri Ivana, od kojih svaki pripada drugom vremenskom odsjeku dubrovačke književnosti, a prvi sigurno i nije Dubrovčanin.

LIT.: Ignjat Đurđević (Đorđić), Vitae et carmina nonnulorum illustrium civium Rhacusinorum, izdao i objasnio P. Kolendić, Beograd 1935; C. B.; P. Fr. Sebast. Dolci, Fasti litterario-ragusini sive virorum litteratorum qui usque ad annum 1766 in Ragusina claruerunt ditione, Mleci 1767; Fr. Mar. Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de'Ragusei, II., Dubrovnik 1803; Š. Ljubić, Dizionario; Isti, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske, II., Rijeka 1869.

1. Ivan Pavlov, * 1523, † 1584, latinski pjesnik. Ide doduše među pjesnike, za čijim je »latina carmina« već Crijević uzalud tragao. Ali da ih je moralo biti, svjedok za to je Kotoranin Ludovik Pasquali, koji u jednoj svojoj pjesmi naslovljenoj »Ad Joannem Bonnam« ovome zahvaljuje za njegova »dulcissima carmina«, što mu ih je ovaj bio poslao.

A ja ga ovdje spominjem osobito zbog dokaza prof. M. Šrepela, da ovaj Bonna nije bio Dubrovčanin, kako je mislio Saro Crijević, već upravo Kotoranin, istovjetan s Ivanom Bolica (Giovanni Bona de Boliris).

LIT.: M. Šrepel, Ivan Bolica Kotoranin, latinski pjesnik, Rad HA 118, 1894; Đ. Körbler, Talijansko pjesništvo u Dalmaciji u 16 v., Rad HA 212, 1916.

2. Ivan Sarov, rečeni Vučić, * 1591, † 6. III. 1658, hrvatski pjesnik. Rođen od oca Sara Damjanova (1533—1612) i majke Deše iz kuće Ivana Andrije Martinussi, kojima je on od njihove osmero djece bio najstarije dijete. Ušavši u 20. godinu života, 20. IV. 1611, prema pravilu ušao je i u Veliko vijeće, poslije čega je on, jer mu je 1612 umro otac, a već dvije godine prije (1609) i mati, morao uz druge tetke preuzeti u svoje ruke brigu nad kućom i očevim imanjima. I valjda samo zato poslije završenog školovanja u dubrovačkim školama rektora Kamila Kamili Ivan nije mogao ni pomišljati na više školovanje još i na talijanskim sveučilištima. Kao glava kuće i punoljetan vlastelin poslije g. 1611 počeo je ulaziti najprije u neznatnije službe Republike, a već 1616 i u važnije. Kad su mu do punoljetnosti bila poodrasla tri mlađa brata Marin (* 1592), Damjan (* 1596) i Andrija (* 1598) pa i sami počeli ulaziti u službe Republike, a zatim i u različne samostalne trgovačke poslove, naš se pjesnik 3. VIII. 1624 u 33. godini života vjenčao s Marom Nikole Lukova Buća. Poslije toga on se već 31. XII. 1624 u najvećoj slozi razdijelio s braćom, da se dalje svaki brine sam za se. Sretan i uvijek skladan brak donio mu je dva sina (Sara i Nikolicu) i sedmero kćeri, od kojih je pet, osim najstarije Deše i najmlađe Marije, ušlo u dubrovačke samostane. Koliko je zbog revnosti u vršenju svih službi Republike, koje su mu bile povjeravane, bio cijenjen, pokazuje i to, da je knezom bio biran pet puta (1642, 1645, 1648, 1651, 1657). U cijelom svom životu, privatnom i javnom, bio je uopće vrlo revan u vršenju svih dužnosti, a osim toga visoko moralan i iskreno bogobojazan, a nada sve rodoljuban. Kako pokazuje i njegova oporuka, pisana već 10. IX. 1650, njegova je najvruća želja života bila, da takvima odgoji i svoje sinove, što mu je u potpunosti i pošlo za rukom.

Kako je sam bio i skladan i prirodan u životu, takav je i u svojoj hrvatskoj poeziji. Zbirka od 109 pjesama, nazvanih Plandovanja (otia), u pojedinostima se dijeli na 75 ljubavnih, 22 duhovne ili bogoljubne i 7 razlikih ili prigodnih pjesama te 5 pastirskih razgovora. Sve je to u većini plod mlađih mu, još bezbrižnih godina života (t. j. od 1611 do 1624), kako i sam u posvetnoj pjesmi kaže, da u svojim ispraznim pjesnima »tak biesni i toli mahnita... jedan lud u mlada sva doba«. Ivan se općenito smatra za najboljeg dubrovačkog liričara uopće. Uza sve to i on je slijedio u ljubavnoj svojoj poeziji i pravila i motive starijeg trubadursko-petrarkističkog pjesništva, napose još i novog sečentističkog talijanskog i njegova najjačeg predstavnika Giambatiste Marina (1569—1625) i njegovih talijanskih sljedbenika. Svoju Mandaljenu pokornicu, epski spjev u 3 pjevanja, napisao je i tiskom izdao dvaput za svoga života (1630 i 1638); kasnije je bila još 2 put (1659 i 1705) pretiskana, kako se misli, da svojim kćerima opaticama pruži za lektiru ugodno duhovno štivo.

LIT.: O. Počić, Plandovanja Ivana Bunića Vučićevića, s uvodnijem govorom, Almanah Dubrovnik za g. 1849; F. Kulišić, Dživo Bunić Vučićević. Literarno-istorički prilog poznavanju lirske poezije u Dubrovniku u XVII. vijeku, Mat. srp. u Dubrovniku 1911; B. Drechsler, Iz »Plandovanja« Dživa Bunića Vučićevića, Građa VIII., 1916, D. Pavlović, Parodije ljubavne i pastoralne poezije u dubrovačkoj književnosti, Godišnjica Nik. Čupića 45/1936; Isti, O postanku Bunićeve »Mandaljene Pokornice«, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XVIII., 1938; Isti, Ivan Bunić, dubrovački pesnik XVII. veka, Prilozi i. t. d. XIX., 1939; Isti, Marinizam u ljubavnoj lirici Ivana Bunića, Glas SKA, II/93, Beograd 1940.

3. Ivan Sarov mlađi, * 1664, † 9. VI. 1712, hrv. književnik i dramski pisac. Ovaj unuk starijeg Ivana Sarova dobio je opsežno obrazovanje u samom Dubrovniku, a zatim, kako se drži zbog odličnog poznavanja obih prava, vjerojatno i u Italiji na kojem sveučilištu, iako za to nema nikakvih vijesti. U Veliko vijeće ušao je 4. I. 1683 (prema čemu u samoj 20. godini života nije bio u Dubrovniku), a prema običaju otad počinju njegove različne javne službe, koje mu je kao vlastelinu običavao povjeravati rodni grad. Kao što je njegov otac Saro na važnija poslanstva pratio svoga oca Ivana starijega, tako je Ivan ml. u sličnim službama pratio svoga oca Sara Ivanova. U biografiji, koju mu je napisao najbliži suvremenik fra Saro Crijević u »Bibliotheca Ragusina«, kaže se za nj, da je osim široke obrazovanosti u umjetnostima bio vješt plesanju, pjevanju i sviranju, da mu u tome nije bilo ravna, što ga je, napose društveno, činilo vrlo ugodnim. Kako je umro u 48. godini života pa i nije doživio zakonom propisano doba od 50 godina za kneževsku čast, nije jasno, kako da se objasne navodi nekih njegovih biografa, da je za života bio čak tri put knez Republike. Prema izboru u dubrovačkoj »otiosorum academia« osim ostaloga uz D. Matijaševića i Ivana Aletin Natalića on je imao izraditi rječnik književnoga jezika, ali je u tom poslu samo Matijašević ostavio iza sebe desetak leksičkih ekscerpata iz različnih dubrovačkih književnih djela. Isto tako još uvijek nije objašnjeno, koji su upravo njegovi prijevodi od mnogih komedija, koje je on iz francuskoga preveo na hrvatski prilagodivši ih sadržajem i imenima u dubrovačku sredinu (»plurimas ex gallico idiomate comoedias in illyricum convertit, rebus nominibusque ad hanc regionem accomodatis«). U ovom se pitanju hrvatska književna povijest nije s mjesta pomakla, jer umjesto da se pokušavalo dokazati, nijesu li upravo Bunićeve adaptacije Moliereovih komedija za domaće potrebe, kao komedije Andro Stittikeza, Ilija Kuljaš, Vukašin ili ljubav pitur i t. d., gubilo se vrijeme na uzaludno dokazivanje, koliko je ovakvih prijevoda unio u dubrovački repertoar Korčulanin Petar Kanavelović.

LIT.: T. Matić, Molièrove komedije u Dubrovniku, Rad HA 166; F. Fancev, Dva dubrovačka komediografa iz kraja 18. st., Prilozi VIII, 1928; M. Deanović, Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana, Rad HA 250, 1935; F. Fancev, Naučna istraživanja starije hrvatske književnosti g. 1933 i 1934, Ljetopis HA 47, 1935.

4. Jakov Ilijin, * 23. II. 1469, † 18. V. 1534, kršćanski humanist i latinski pjesnik. Rođen od oca Ilije i matere Čiruše bio je njihovo najmlađe dijete. Nakon prvih nauka kod kuće gimnaziju je i filozofiju učio u Padovi i u Bolonji i tu oko 1500 tiskao prvi svoj pjesnički rad De raptu Cerberi posvetivši ga u 1. izdanju kardinalu Olivijeru Caraffi. Poslije toga vraća se preko Rima u Dubrovnik, da ondje preuzme neke trgovačke poslove stupivši tom prilikom u trgovačku zajednicu Jakova Nikole Crijevića, a u isto se vrijeme oženio s Marijom rođ. Crijević, koja mu je rodila dva sina, Frana Marija i Nikolu, te kćer Većicu. Po trgovačkim poslovima mnogo je putovao Evropom, pa i dijelom Azije, vršeći i kod kuće mnoge službe, pa je i knezom bio 5 puta (1521, 1523, 1526, 1530 i 1532). G. 1525 došao je u Rim radi tiska (1526) svoga najvažnijeg pjesničkog djela, kršćanske epopeje u 16 pjevanja, De vita et gestis Christi, posvećene papi Klementu VII. i caru Karlu V. Tom je prilikom sklopio u Rimu mnoga poznanstva, među kojima i s dominikancem Ivanom Polikarpom Severitanom Šibenčaninom, koji je izdanju epopeje priložio kratku pjesmu od 11 heksametara, u kojoj je svog dubrovačkog zemljaka nazvao »Illyriae splendor, Rhacusaeae gloria gentis«.

LIT.: Đ. Körbler, Jakov Bunić Dubrovčanin, latinski pjesnik (1469 do 1534), Rad HA 180, 1910; A. Selem, Di alcuni studi su Giacomo Bona e il rinascimento cristiano, Atti e Memorie della Societa dalmata di Storia Patria, I., 1926. F. F.

5. Nikolica, * Dubrovnik na početku 17. st. (ili upravo oko 1635, jer je poslije postignuća punoljetnosti i poslije završenog školovanja počeo ulaziti u službe Republike po prvi put 1658, kad mu je umro otac), † Silistrija 16. VIII. 1678, dubrovački državnik i pjesnik. Bio je sin pjesnika Dživa Bunića. Poslije velikog potresa (1667) mnogo je poradio, da se u gradu uspostavi red i mir. G. 1678 pođe kao dubrovački poslanik bosanskom paši u Sarajevo, da osujeti namjere Turske, koja se htjela poslužiti teškim stanjem Dubrovnika i od njega izmamiti znatne novčane iznose. Paša ga posla caru u Silistriju, a ovaj ga baci u tamnicu, jer nije donio zatraženi novac. U pismima iz tamnice pozivao je dubrovačku vladu, da se ne da zastrašiti i da ne popusti turskim zahtjevima. Umro je izmučen u tamnici. Spjevao je dvije poveće hrvatske prigodne pjesme: Grad Dubrovnik vlastelom u trešnju, Ancona 1667; Feniče aliti srećno narešenje grada Dubrovnika po trešnji, spjevano po Nikolici Điva Vučića Bunića u Drenopolju godišta 1668, i epsku pjesan u 3 pjevanja Glavosječenje navjestitelja Jezusova Ivana Krstitelja te nekoliko manjih hrvatskih i latinskih pjesama. Posmrtno je izdan tiskom njegov pravni priručnik Praxis iudiciaria iuxta stylum curiae Rhacusinae perutilis consulibus, advocatis et cancelariis, iuxta legum dispositionem et morem curiae ordinata per dominum Nicolaum Ioannis de Bona, patricium Rhacusinum, Dubrovnik 1784.

Tiskom je bio neposredno izdan i žalobni govor, koji je u povodu njegove smrti održao u Dubrovniku isusovac, a kasnije kardinal I. Krst. Tolomeo: In funere illustrissimi domini Nicolai Bona Ioannis filii, patricii Rhacusini, iegati ad Bossinatum proregem, qui tandem catenatus occubuit, oratio habita Ragusiis in ducali sancti Blasii a patre loanne Baptista Tolomeo soc. Jesu, rhectorices professore in collegio Ragusino, die 17. Novembris 1678, Anconae, typis Francisci Seraphini 1679.

LIT.: L. Kukuljica u »Dubrovniku«, zabavniku za g. 1868; P. Kolendić, Biografska djela Ignjata Đorđevića, Beograd 1935; F. Fancev, Nepoznati u smrt Nikolice Dživa Vučića Bunića, Građa HA, XIII., 1938. J. N. i F. F.

6. Luka Mihov, * 24. IV. 1708, † 5. XII. 1778, hrvatski i latinski prigodni pjesnik i prevodilac. Književni ukus dobio je u isusovačkim školama Dubrovnika, koje je polazio, a razabira se najbolje u izboru građe, koju je prevodio. Tu ima kratkih i ljupkih anakreontskih pjesmica, 4 Horacijeve satire, IV. knjiga Vergilijeve Enejide, dok mu je Ovidije bio uzor u obradbi domaće priče u sastavku Afetuza u goru, Arion u rijeku, promjena složena u pjesan. Dobar dio svoga života proveo je u javnim službama Republike, kojoj je 6 puta bio knez, 4 puta malovijećnik, 13 puta član »Vijeća umoljenijeh« i t. d., i baš u toj službi snašla ga je i smrt. Kao pravnik protumačio je H. Grotijevo djelo De jure belli et pacis, kako je to zabilježio već 1767 njegov biograf Ser. Dolci, od kojega su taj podatak kasnije preuzimali i njegovi mlađi biografi, a Đ. Körbler je utvrdio, da se »ništa nije sačuvalo od pravničkoga njegova rada«. Njegov ogranak dubrovačkih B-a po njegovu sinu Mihu (1757—1824) dobio je kasniji naslov »markiz«.

LIT.: Đ. Körbler, Pjesme Luka Miha de Bona, vlastelina dubrovačkoga, Građa, IX., 1920.

7. Pijerko, rečeni Luković, * 1780, † 1846, hrvatski pjesnik i dramski pisac. Za ustanka od g. 1813—14 zbog povratka slobode rodnom gradu vrlo se hrabro borio protiv Francuza i u tim borbama dobavio se teških rana, koje je brigom jednog francuskog liječnika sretno prebolio. Kako poslije toga Dubrovniku nije više bila vraćena njegova g. 1808 oduzeta mu sloboda, kao mnoga druga vlastela i on je najprije otišao u inozemstvo, da ondje nađe smirenje. Ali kad se na tom putu u Italiji oženio, to ga skloni na povratak u domovinu, gdje se zatim sav predao književnikovanju i pisanju lakih igrokaza. U 40. godini 19. st. bio je skupio družinu kazališnih dobrovoljaca, koja je na turneji Hrvatskom i Srbijom trebala igrati samo njegove komade, ali mu je nenadana smrt osujetila izvršenje toga nauma. Poslije smrti od bogatog repertoara njegove družine, koji je brojio oko 30 komada, izdao je Lj. Gaj u »Danici« g. 1849 tiskom 2 igrokaza i 1 tragediju, dok se ostalih dvadesetak rukopisa danas čuva zaboravljeno u dubrovačkoj knjižnici.

LIT.: N. Presličić, Pjesme Pijerka markiza Bunića (Bona), »Dubrovnik«, zabavnik za g. 1868, str. 263—279; Š. Ljubić, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske, knj. II. (1869), str. 427.

8. Saro Ivanov, * 1632, † 1721, dubrovački državnik i hrvatski pjesnik U mladosti, kako je istakao već Crijević, brigom oca Ivana st. bio je odgajan »quasi coenobita, non senator futurus«, ali osim dubrovačkih škola, kako se čini, nije polazio još i koja vanjska sveučilišta. Kad je bio postigao propisanu punoljetnost od 20 g. života, ušao je najprije u Veliko vijeće, a odmah zatim počeo je ulaziti i u javne službe Republike, u kojima se postepeno penjao od neznatnijih u važnije, pa i u najvažnije, nesamo upravne već i diplomatske. Kako mu je život tekao i preko 50. godine sve do 88., bio je 28 put biran i za kneza republike. Biograf Saro Crijević opravdava Sarovo mjesto u svojoj »Bibliotheca Ragusina« riječima, da S., istina, nije ništa napisao, što bi bilo spomena vrijedno za pohvalu potomstvu (»etsi nihil laude posterorum memoria dignum sorip-sisset«), ali jer je bio velik u svojoj dubokoj religioznosti, a napose u revnosti, kojom je vršio povjerene mu službe, to je i njemu tu mjesto kao i njegovu ocu Ivanu, sinu mu Ivanu ml. i bratu mu Nikolici, koje je u abecednom redu svojega djela »Bibliotheca Ragusina« već prikazao. Kako su i to već prvi njegovi biografi bili zabilježili, Saro je pjevao samo hrvatski, i to pjesme »aut morales aut sacras«, a sve ih namjenjivao dubrovačkim dominikankama, za koje su se već 1671, a osobito često prepisivati i tiskati bile počele.

LIT.: P. Kolendić, Da li je Saro Bunić pevao o sv. Rozi?, Prilozi Pavla Popovića, knj. X., 1930; M. Deanović, Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana, Rad HA, knj. 248 (1933), str. 58.

9. Župan, živio i djelovao sredinom 15. st., pomorac. Početkom veljače 1941 na »Izložbi dubrovačkog pomorstva kroz vijekove« bio je objavljen i ovaj portret, čuvan među obiteljskim uspomenama dubrovačkih markiza Bona-Bunić. Portret nosi natpis Giuppano de Bona, ammiraglio s dodatkom, da je sudjelovao u bitki kod Varne (alta Battaglia di Vama) 1444. Njegovo se upravo krsno ime Župan, koje je njegov nešto mlađi suvremenik, povjesnik i benediktinski opat Alojzije Crijević-Tubero (1459—1527) latinski pisao kao Jupanus, a na portretu nepoznatog majstora 17. st. je dano talijanski kao Giuppano, u novije vrijeme griješkom piše kao općena imenica župan.

LIT.: B. Poparić, Pregled povijesti pomorstva, I.; F. Kesterčanek, Izložba dubrovačkog pomorstva kroz vijekove, Obzor 18. I. 1941. F. F.