BUNDIĆ (Bonda, Bonde, Bunda) prastari je vlasteoski rod, kojega se prisutnost u prošlosti grada Dubrovnika sasvim sigurno zasvjedočava već za vrijeme prije 17. V. 1190, kada je ugovornu ispravu dubrovačkog kneza Gervazija-Krvaša o miru s humskim knezom Miroslavom između 59 predstavnika dubrovačkih vlasteoskih rodova potpisao i vlastelin Savinus Bonde, prvi poznati nosilac krsnoga imena Savin, koje se u rodu kasnije često ponavljalo.

Neposredno poslije 1190 isti Savin sudjelovao je u još dva druga javna posla: kao odvjetnik u zastupanju dubrovačkoga kaptola 4. V. 1195 u suđenju spora nadbiskupa Bernarda s područnim svećenstvom, a kao gradski vijećnik 9. IV. 1198 u dosuđivanju crkvice sv. Marije od Rožate lokrumskom samostanu (Cod. dipl. II., 246, 272, 295). Prema predaji B-ći starinom potječu iz same dubrovačke okoline, a hrvatski oblik njihova prezimena potvrđuje se ćirilovskim ispravama od 1253 i 1254 (Cod. dipl. IV, 532, 559). Rod je izumro potkraj 19. st.

U kulturnu prošlost Dubrovnika rod nije ušao ni s jednim jedinim znatnijim predstavnikom. Povjesničar Fr. Ser. Crijević u svom golemom djelu Bibliotheca Ragusina spominje u svemu 4 svećenika, od kojih trojica: Nikola (živio u 15. st.), Antun Marija († 1667) i adoptivni Antun († 1719) pripadahu dominikanskom redu, četvrti Savin (kanonik dubrovačke crkve, † 1441) svjetovnom svećenstvu, ali ni jedan od njih nije ostavio iza sebe bilo kakav književni rad.

Napose je spomena vrijedan vlastelin Luko Bundić (19. st.), jer je Dubrovniku, u kojem se već od početka 16. st. mnogo cijenila upravo kazališna umjetnost, 1863/4 izgradio lijepo novo kazalište, koje za Dubrovnik predstavlja njegovo treće javno kazalište uopće.

Naime u Dubrovniku se u 16. st. javno predstavljalo na otvorenim mjestima, na Poljani i prid Dvorom, a onda su se od kraja 17. st. javne predstave počele davati u zatvorenim prostorijama Orsana. Početkom 18. st. (oko 1707) taj je Orsan već preudešen za prvo pravo javno kazalište, u kojem se bez prekida predstavljalo do 1817, kad je zajedno s gradskom vijećnicom izgorjelo. Ipak oko 1823 za drugo kazalište bila je adaptirana Gučetićeva zgrada u Zuzerinoj ulici, a kad je 26. XII. 1864 svojoj svrsi bio predan novi Bundićev teatar (vulgarno zvan i Bondin teatar), Gučetićevo se kazalište počelo nazivati upravo starim teatrom.

LIT.: M. Rešetar, Stari dubrovački teatar, Narodna starina, I., 1922; L. Kukuljica, Narodna epigrafija, Zabavnik, Dubrovnik 1867; M. Medini, Starine dubrovačke.