BÜLOW, 1. Bernhard Heinrich Karl, knez, * Klein-Flottbeck kod Altone 3. V. 1849, † Rim 28. X. 1929, njemački diplomat i državnik. Odvjetak prastare plemićke obitelji iz Mecklenburga. Kao dobrovoljac sudjelovao je u prusko-francuskom ratu 1870/71, služio u upravnoj službi Elsass-Lothringena, a 1874 prešao u diplomatsku. Služio je u Rimu, Petrogradu i Beču; u doba istočne krize 1877 bio je otpravnik poslova u Ateni, 1879 tajnik poklisarstva u Parizu, 1885 savjetnik u Petrogradu, 1888 poslanik u Bukureštu, a 1894—97 poklisar u Rimu. U srpnju 1897 postade državni tajnik za vanjske poslove. Kao i admiral Tirpitz, tako se i B. zalagao za to, da Njemačka dobije odgovarajuće mjesto u svjetskoj politici. Ljeti 1898, kako priča u svojim uspomenama (Denkwürdigkeiten, I., 273), u sporazumu s njemačkim poslanikom u Londonu grofom Hatzfeldom, zapodio je pregovore s Engleskom u pitanjima Afrike na način, koji ne bi povrijedio osjećaje drugih, a u jednakoj mjeri vodio računa o interesima obiju stranaka. Polazna točka bijahu posjedi Portugala u Africi, o kojima je bio potpisan ugovor u listopadu 1898. Engleski ministar kolonija Chamberlain pokazao se tada sklon savezu između Engleske i Njemačke, kojemu bi oštrica bila uperena protiv Rusije. Kako ni on, a ni ministar predsjednik Salisbury ne davahu Njemačkoj jamstva za stvarne probitke, a B. bijaše uvjeren, da se Njemačka ne treba bojati Rusije, nije htio poduzeti ništa, što bi moglo poremetiti rusko-njemačke odnose. Savez s Engleskom bez stvarnih probitaka u njegovim očima mogao bi biti vrlo opasan za Njemačku. Nakon umorstva dvaju njemačkih misionara u Kini dade u studenome 1897 zaposjesti Kiaučou, a posljedica toga bio je zaključen ugovor od 1898 (→ Kiaučou). Nakon rata između Španjolske i USA B. je ugovorom sa Španjolskom od 30. VI. 1899 kupnjom pribavio Njemačkoj otočje Karolina, što Bismarck bijaše pokušao provesti već pred 14 godina. Tim povodom bio je B. odlikovan naslovom grofa.

17. X. 1900 naslijedio je kneza Hohenlohea (v.) na mjestu državnog kancelara i pruskog ministra predsjednika. U vrlo uskim vezama s carem Vilimom II. uložio je mnogo truda, da na diplomatskom polju udari temelje svjetske politike Njemačke, koja se bijaše gospodarski brzo razvila, i da pospješi izgradnju mornarice. Kako je to vodilo k napetim odnosima s Engleskom, B. se 1898—1901 opirao ostvarenju bilo kakvih savezničkih veza i smatrao, da će najbolje poraditi u duhu Bismarckove politike, ako Njemačkoj osigura slobodne ruke na svim stranama. Ali kad se nije odlučio na obnovu nekadanjeg ugovora (Rückversicherungsvertrag) s Rusijom, omogućio je ostvarenje zaokruživanja Njemačke. Povodom francusko-engleskog utanačenja o Egiptu i Maroku od 8. IV. 1904 B. je odlučno isticao interese Njemačke u Maroku pozivom na ugovor u Madridu od 3. VII. 1880, sklonio njemačkog cara na posjet marokanskom sultanu u Tangeru 31. III. 1905, suzbijao nastojanja francuskog ministra vanjskih posala Delcasséa, koja su težila k premoći Francuske u Maroku, i pridonio svoj dio njegovu padu 6. VI. 1905. Ne okoristivši se raspoloženjem ministra predsjednika i nakon odstupa Delacasséova ministra vanjskih posala Rouviera, koji je htio dovesti do sporazuma između Francuske i Njemačke, i uporno tražeći saziv međunarodne konferencije u pitanju Maroka, koja se i održala u Algecirasu (v.), dovodio je i nehotice do većeg zbliženja između Francuske i Engleske. Povodom vjenčanja prijestolonasljednika bi uzvišen na stepen kneza baš na dan Delcasséova odstupa. U doba bosansko-hercegovačke aneksione krize 1908, obaviješten od austro-ugarskog ministra vanjskih posala Ahrenthala o tadanjim namjerama Austro-Ugarske, odlučno je podupirao njezinu politiku i odlučnim intervencijama u Petrogradu sklonio Izvoljskoga na priznanje gotove činjenice. Ustrajao je uz politiku Trojnoga saveza, iako bijaše uvjeren, da je njegovo značenje u opadanju. Kad je kasnije njegova vanjska politika bila izložena nepovoljnim kritikama, volio je odgovoriti, da svjetsko političko stanje na prelazu od 19. st. u 20. nije bilo tako jasno ocrtano kao 1918.

Svoju vanjsku politiku upotpunjavao je B. odlučnim gospodarskim pothvatima, zaštitnim carinama i trgovačkim ugovorima 1904—05. Sukob s centrumom potkraj 1906 dao mu je povod za raspust Reichstaga i za t. zv. blok-politiku, koja je predstavljala pokušaj vladanja u užem dodiru s pojedinim strankama. Ali čim se pokazao sklonim liberalnim zahtjevima, konzervativna ga je stranka napustila. Interview, objelodanjen u Daily Telegraphu 28. X. 1908, kojim je car Vilim II. namjeravao primiriti Englesku i ispraviti neke neosnovane tvrdnje u vezi s burskim ratom, uzbunio je njemačko javno mnijenje. Njegov je tekst bio prethodno saopćen ministarstvu vanjskih posala, ali mu ovo ministarstvo nije poklonilo dovoljno pažnje. B. je cara uglavnom obranio pred Reichstagom, ali je 17. XI. zatražio od njega jamstva u pogledu njegovih budućih ličnih izjava. Tim su povodom njegovi dosadanji vrlo dobri odnosi s carem znatno oslabili. Državna financijalna reforma 1909 dobila je suradnjom konzervativaca i centruma oblik, koji nije bio prihvatljiv ni za liberalni dio bloka, a ni za Bülowa. B odstupi 14. VII. 1909, a car na njegov savjet postavi na njegovo mjesto Bethmann-Hollwega. Kad je buknuo svjetski rat, B. dođe 17. XII. 1914 kao njemački poklisar u Rim s glavnim zadatkom, da posreduje u odnosima između Italije i Austro-Ugarske i održi neutralnost Italije. Kad je buknuo rat između Italije i Austro-Ugarske, vrati se u Njemačku. G. 1917 govorilo se, da bi imao zamijeniti Bethmann-Hollwega, ali usprkos maršalu Hindenburgu i parlamentarnim krugovima tome se opriješe car i Austro-Ugarska.

B. je bio čovjek visoke kulture i obrazovanosti, vrstan govornik, majstor u vođenju pregovora; hladnoća i suzdržljivost, te dobre odlike diplomata, smetale su mu kao državniku. Ženidbom u vezi s visokim talijanskim plemstvom bio je naročito podesan za zadaće, koje su ga dva puta zapale kao poklisara u Rimu.

BIBL.: Deutsche Politik, Berlin 1916; F. v. Bülows Reden, izd. J. Penzler i O. Hötzsch, 3 sv., Berlin 1903—09; W. v. Massow, Fürst Bülows Reden, Leipzig (Reclam); Denkwürdigkeiten, Berlin 1930—31.

LIT.: A. Tardieu, Le prince de B., Pariz 1909; O. Hamann, Um den Kaiser, Berlin 1919; W. Spickernagel, Fürst B., Hamburg 1921; Wilhelm II., Ereignisse und Gestalten, Leipzig 1922; J. Haller, Die Aera B., Stuttgart 1922; E. Brandenburg, Von Bismarck zum Weltkrieg, 3. izd., Berlin 1925; W. Becker, Fürst B. und England 1897—1909, Greifswald 1929; S Münz, Fürst B., Berlin 1930; H. v. Eckardstein, Die Entlassung des Fürsten B., Berlin 1931; F. Thimme, Front wider B., Staatsmänner, Diplomaten und Forscher zu seinen Denkwürdigkeiten, München 1931; V. Macchio, Wahrheit! Fürst B. und ich in Rom 1914/15, Beč 1931. J. N.

2. Friedrich Wilhelm, grof od Dennewitza, * Falkenburg 16. II. 1755, † Königsberg 25. II. 1816, pruski general. Istaknuo se naročito za rata protiv Napoleona I. g. 1813 pobjedama kod Möckerna (5. IV.), zatim Luckaua (4. VI.) i Grossbeerena (23. VIII.), gdje je pobijedio Oudinota, te kod Dennevitza (6. IX.), gdje je pobijedio maršala Neya, a važan je bio njegov udio i u bitki naroda kod Leipziga (18. i 19. X.). G. 1814 sudjeluje u bitki kod Laona (9. i 10. III.), a u sudbonosnoj bitki kod Waterlooa (18. VI.) njegov je nastup bio odlučan. B. je bio i skladatelj. U.

3. Hans von, * Dresden 8. I. 1830, † Kairo 12. IV. 1894, njemački glasovirski virtuoz i dirigent. Glazbu je počeo učiti u Dresdenu kod Wiecka, zatim u Leipzigu, kontrapunkt kod Hauptmanna. Upute za dirigiranje primao je u Zürichu od Wagnera, čija je djela osobito promicao. U Weimaru dobio je zadnju izobrazbu u glasoviru od Liszta. Tu se oženio 1857 njegovom kćerkom Cosimom, koja ga je napustila 1869 i udala se 1870 za Wagnera. Iza više uspjelih gostovanja i nastupa postao profesorom glasovira u Berlinu. Ovdje je prigodice nastupao i kao dirigent. G. 1864 došao je u München, gdje je doskora postao dvorski kapelnik i ravnatelj Glazbene škole. Tu se zauzeo za prve izvedbe velikih Wagnerovih opera Tristana i Meistersingera. G. 1875—76 bio je na velikoj koncertnoj turneji u Americi (139 koncerata); poslije je bio dirigent u Hannoveru, Meiningenu, Petrogradu i Berlinu. Od 1887 živio je u Hamburgu i vodio koncertni zavod priređujući simfonijske koncerte. Bio je izvanredan virtuoz na glasoviru; program mu je uvijek bio opsežan; promicao je u prvom redu djela klasika. B. je imao izvanredno pamćenje, svirao je i dirigirao uvijek napamet. I u svirci i kod dirigiranja izrađivao je predavana djela u tančine, a pritom ga je vodio neobično siguran osjećaj za ritmiku; uvijek se podređivao skladateljevu djelu. U prvo vrijeme svog djelovanja propagirao je djela Wagnera, poslije se priklonio Brahmsu. Kao skladatelj nije se mnogo isticao. Vrijedna su njegova izdanja mnogih klasičkih glasovirskih djela s uputama za izvođenje.

LIT.: M. v. Büllow, H. v. B. in Leben und Wort, 1925; A. Steiner, H. v. B., Zürich 1906. B. Š.

4. Karl von, * Berlin 24. III. 1846, † Berlin 31. VIII. 1921, njemački general i vojskovođa; stupio u vojsku 1865, sudjelovao u ratovima 1866 i 1870—1; od 1903—12 zapovjednik 3. arm. zbora. U prvom svjetskom ratu zapovijedao 1. i 2. vojskom; 1915 imenovan za generalfeldmaršala. Napisao: Mein Bericht zur Marneschlacht. Sl. P-ć.