BULIĆ, 1. Bruno, * Trst 7. XII. 1903, hrvatski slikar. Otac mu je iz Poljica kraj Splita, a majka iz Župe Dubrovačke, gdje je proživio djetinjstvo. Gimnaziju je polazio u Trstu, gdje ga je Ivan Rendić potaknuo na umjetnički rad. Slikarstvo je učio u Mlecima, Zagrebu (gdje su mu bili profesori Kljaković, Becić, Babić i Krizman) i u Parizu. Iza toga stalno boravi u Zagrebu i sudjeluje na brojnim izložbama. Pojedine mu se slike nalaze u Strossmayerovoj i Modernoj galeriji u Zagrebu, kod različnih ministarstava i ustanova te u posebničkom posjedu u Hrvatskoj i u inozemstvu. B. je jedan od najdarovitijih mlađih hrvatskih slikara. Pretežno radi u tehnici ulja i to likove, portrete, krajolike i mrtve prirode. Po svom je raspoloženju kolorist i izživljuje se u bogatim harmonijama i kontrastima svoje profinjene palete. Ali on za volju boje nikada ne zanemaruje oblik. — Najuspjelije su mu slike mrtve prirode. U portretima, studijama i likovima postizava uravnotežen spoj realizma i tonske zasićenosti, a uz to snažno ističe psihološku karakterizaciju modela. B. sretno spaja u sebi južnjački temperamenat, iskonsko slikarsko osjećanje i solidno školovani dar, ne upadajući nikada u šablonu ili u služenje bilo kojem pomodnom slikarskom »izmu«. S. B.

2. don Frane, * Vranjic kraj Splita 4. X. 1846, † Zagreb 29. VII. 1934, arheolog. Pučku školu dovršio je kao sin seljačke obitelji u svom zavičaju, a nižu gimnaziju u glagoljaškom sjemeništu u Priku kraj Omiša. Višu gimnaziju završio je u Splitu, a bogosloviju u Zadru. G. 1869 bio je zaređen za svećenika. Iste godine upisao se na bečko sveučilište i učio klasičnu filologiju, a zatim na poticaj prof. Conzea arheologiju, za koju je pokazao osobito zanimanje, jer je bio odgojen u kraju, koji obiluje arheološkim spomenicima. Dovršivši fakultet postao je 1873 suplentom na gimnaziji u Splitu, a zatim na gimnaziji u Dubrovniku. U godišnjim programima tog zavoda tiskao je svoje prve radove. Kad je na bečkom sveučilištu osnovan arheološko-epigrafski seminar, B. se 1877 vratio u Beč i tu godinu dana slušao predavanja profesora Benndorfa i Hirschfelda. Nakon toga postao je nadzornik pučkih spomenika za srednju Dalmaciju. Za vrijeme Bulićeva u tim krajevima dužnost konzervatora starina. G. 1883 postao je ravnatelj splitske gimnazije, a ujedno i splitskog arheološkog muzeja te konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za srednju Dalmaciju. Za vrijeme Bulićeva upravljanja splitska je gimnazija u svakom pogledu napredovala. U veljači 1896 prodrli su noću splitski gimnazijalci u školske prostorije i tu uništili slike cara Franje Josipa i zemljovide, na kojima bijahu označeni Beč i Budimpešta. Austrijska je vlada zbog toga događaja krajem školske godine Bulića već kao pedesetgodišnjaka umirovila. Dalmatinski Hrvati, profesori, svećenici i đaci iz Zadra i Splita prosvjedovaše protiv Bulićeva umirovljenja. Splitski gimnazijalci su poklonili svom omiljelom ravnatelju portret, rad Vlaha Bukovca, ondašnjeg najboljeg hrvatskog portretiste, a profesori, svećenstvo i bogoslovi predali su mu brojna pismena priznanja.

Umirovljenje je Buliću omogućilo, da se više bavi arheološkim proučavanjem, objelodanjivanjem antiknih spomenika i natpisa, koje je on iznosio u časopisu splitskog arheološkog muzeja »Bullettino di archeologia e storia dalmata«, u kojem je od 1879 redovito surađivao. Sad se B. mogao sasvim posvetiti proučavanju i iskopavanju solinskih ruševina i čuvanju dalmatinskih spomenika, na čemu je i dalje marljivo radio.

Stupivši još za vrijeme svojih bečkih nauka u dodir s istaknutim narodnim borcima B. je budno pratio hrvatski politički život. Njegov prijatelj Mihovio Pavlinović preporučio ga je svojim izbornicima kao svog nasljednika, i B. je bio izabran za narodnog zastupnika. Postao je član Zemaljskog sabora u Zadru i parlamenta u Beču, najprije 1887—1889, a zatim 1907. Kroz to vrijeme B. je svojski zagovarao korist dalmatinskih Hrvata i osobito se zalagao za sjedinjenje Dalmatinske i Posavske Hrvatske. Ali je njegov nesebični politički rad, odlučni i beskompromisni stav nailazio na poteškoće, i on se, razočaran, odrekao 1889 bečkoga i zadarskoga mandata ne mareći nikada za novčane dohotke. Povukao se iz djelatnog političkog života sudjelujući i dalje u narodnom pokretu.

Bulićev rad je velik po opsegu, neprekidan i mnogostruk. On je gotovo pola stoljeća bio jedna od najistaknutijih ličnosti u Dalmatinskoj Hrvatskoj. Agilni i predani nastavnik, zanosni širitelj klasičnih nauka i hrvatske znanosti u tuđem svijetu, čuvar i istraživač poganskih, starokršćanskih i narodnih spomenika, branilac hrvatskih prava na Jadranu, radio je neumorno i sa žarom, predavajući se potpuno svom životnom pozivu. B. je u tom radu nailazio na poteškoće, koje stvara zaostala i nemarna sredina ne shvaćajući važnost povijesnih istina na granici malobrojnog naroda, ali je on bio nepopustljiv. Posao, koji je B. na polju arheologije počeo, nastavio se i proširio; djelomično se ponekoje B-evo mišljenje i ispravilo, ali velik dio istraživanja dalmatinske prošlosti osniva se na njegovu istraživalačkom radu. On je začetnik naše arheologije, u kojoj je izvršio mučni posao pionira.

B. je raširio u Dalmatinskoj Hrvatskoj zanimanje za stare spomenike. On je davao upute pojedincima, crkvenim i općinskim vlastima o čuvanju spomenika i umjetnina, koje posjeduju, i pomagao je osnivanje mjesnih zbirka u pojedinim gradovima. Kao konzervator zauzimao se za popravak oštećenih spomenika. Mjesne je istraživače upućivao, davao im savjete dopisivanjem i posuđivanjem stručnih knjiga te tiskao njihove povijesne priloge i rasprave u svom »Bullettinu di archeologia e storia dalmata«, koji je uređivao od 1888 do 1928. »Bullettino« je u početku izlazio najprije na talijanskom jeziku, da bude pristupačniji stranim učenjacima, a 1920 promijenio je naziv u »Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku«.

Osobita je B-eva djelatnost u Splitu. Tu je ustrajno bdio nad Dioklecijanovom palačom, jednim od značajnijih spomenika u razvoju antikne umjetnosti. Budući da je careva palača ispunjena stambenim zgradama, a zaprema središte grada i luke, neprekidno je izložena oštećivanju, i njezin se čuvar treba neprestano boriti sa zahtjevima novog vremena. B-u je taj posao bio to teži, što u Austro-Ugarskoj, a zatim i u bivšoj Jugoslaviji, nije bilo zakona o čuvanju spomenika. Njegovim je zauzimanjem stoga 1903 osnovano Povjerenstvo za Dioklecijanovu palaču, koje se zauzimalo za njen popravak i čuvanje. Među članovima povjerenstva bili su, uz B-a i ostale, bečki profesori A. Riegl i M. Dvořak, predstavnici modernih nazora o čuvanju spomenika. B. se osobito zalagao protiv rušenja stare biskupske palače, zgrade iz 17. st., koja je, poput još nekih sredovječnih i kasnijih spomenika, bila pristala u monumentalni okvir Dioklecijanove palače. Jednakom se žestinom protivio i postavljanju velikog Meštrovićevog kipa Grgura Ninskoga na peristil, središnji trg palače.

B. je rano stupio u vezu s istaknutim arheolozima i učenjacima Evrope. Ta su mu poznanstva dobro došla u obrani naših spomenika. U njegovu djelovanju osobito su ga pomagali bečki arheolozi i sveučilišni profesori. Na svojim znanstvenim putovanjima i na arheološkim kongresima B. je zastupao našu znanost i svraćao pažnju na arheološke nalaze u našoj zemlji. Njegov je rad naišao na priznanje, i B-evo je ime bilo poznato širom kulturnog svijeta. On je postao članom mnogih znanstvenih zavoda i društava u tuđini i u domovini. Primio je i nekoliko odlikovanja. Hrvatsko sveučilište dalo mu je 1921 naslov počasnog doktora, a njegovi štovatelji, prijatelji i učenici izdali su prigodom njegove 75-godišnjice veliki naučni zbornik Strena Buliciana, u kojem su tiskana devedeset i dva znanstvena priloga u različitim jezicima.

U B-evu radu najviše se ističe iskopavanje i čuvanje ruševina stare rimske Salone, osobito starokršćanskih. B. je otkrio tlorise prostranih bazilika s bogatim skulptorskim ukrasima i mozaicima, grobove mučenika i natpise, koji rasvjetljuju početak i rani razvoj kršćanstva na našoj obali. Tu bogatu građu B. je objelodanjivao postepeno u svescima »Bullettina«, a proučavanje mu je bilo više epigrafsko nego stilsko. Među građevinama, koje je B. otkopao, treba spomenuti gradsku baziliku iz 4. st., baziliku iz početka 5. st., koju podigoše solinski biskupi Simferije i Hesihije, njima susjednu baziliku u obliku križa, koju u 6. st. podiže biskup Honorije, te nekoliko starokršćanskih groblja. Nastavio je i dovršio istraživanje velike bazilike, gdje su pokopani solinski mučenici sv. Dujam, sv. Venancije i ostali, u Manastirinama, predjelu izvan zidina starog Solina. U nedalekom Marusincu otkrio je cemeterijalnu baziliku sv. Staša. Sve su te veličanstvene građevne skupine važni prilozi nesamo upoznavanju života prvih kršćana u svijetu, već i povijesti starokršćanske umjetnosti. B. je već 1894, kad je pripremio prvi kongres kršćanskih arheologa u Splitu i Solinu, zainteresirao za solinske ruševine evropske učenjake. — Osim toga B. je istraživao solinske spomenike iz poganskog vremena. Nastavio je otkopavati veliki solinski amfiteatar, koji je mogao primiti 16.000 gledalaca, teatar, uz koji je nađen mali hram, zatim slikovite kupke, gradska vrata, veleobrtnu četvrt i poganske sarkofage.

Pri tome radu B. je skupio velik broj natpisa, skulptura i predmeta, koji osvjetljuju život starih Rimljana. Zbirke su se splitskog Arheološkog muzeja, osnovanog već 1821, Bulićevim skupljanjem brzo povećale, i stare muzejske prostorije nisu bile dovoljne. Spomenici su morali ležati u vlažnim i nezgodnim spremištima. B. je uspio, uz pomoć Benndorfa, ravnatelja bečkog arheološkog zavoda, da se u Splitu sagradi 1914 novi arheološki muzej, prema zamisli bečkih arhitekata Ohmanna i Kirsteina, koja zamisao nije bila baš najsretnija. Tek 1920 počele su se uređivati muzejske dvorane i trijemovi lapidarija, gdje je smještena najveća zbirka dalmatinskih arheoloških spomenika od vremena grčke kolonizacije na Jadranu do baroknih spomenika 17. st. U muzeju je smještena i knjižnica, u kojoj je B. dugi niz godina skupljao stara izdanja, rukopise, crteže i novine, koje služe proučavanju dalmatinske prošlosti.

Cijeneći osobito važnost starohrvatskih spomenika, koji potvrđuju našu narodnu kulturu i život na jadranskim obalama, B. je osobitom ljubavlju otkopavao i domaće starine. Za te porušene spomenike, većinom crkve i samostane, zadužbine hrvatskih knezova i kraljeva, znalo se samo iz pisanih dokumenata. B. je od 1885 bio pri ruci franjevcu Luji Marunu, koji je otkopao starohrvatske ruševine u kninskoj okolici, a zatim s njim 1887 osnovao starinarsko društvo za otkopavanje tih spomenika. Pošto se rastao s kninskim društvom, koje je, iako bez stručnjaka, uspješno nastavilo svoj rad, B. je 1894 osnovao u Splitu »Bihać«, društvo za istraživanje domaće povijesti. Pod B-evim vodstvom društvo je otkopalo niz starohrvatskih spomenika od 9. do 12. st. i objelodanilo nekoliko povijesnih i arheoloških rasprava. G. 1891 našao je B. u Rižinicama iznad Solina kameni ulomak s natpisom hrvatskog kneza Trpimira. Tu se kasnije otkrila crkva i samostan benediktinaca, prvih širitelja prosvjete u Hrvatskoj, koje je u Rižinice doveo knez Trpimir. U Bijaćima, na međi trogirskog i kaštelanskog polja, nađen je tloris crkve sv. Marte, Trpimirove zadužbine, spomenute u poveljama hrvatskih knezova iz 9. st. Uz crkvu nađeni su i tragovi kneževih dvorova. Na Otoku, sred rijeke Jadra, B. je otkrio 1898 nadgrobni natpis hrvatske kraljice Jelene iz 976. Natpis je važan, jer spominje kraljicu i dva hrvatska kralja, muža joj Mihajla Krešimira i sina Stjepana Držislava. Sred Otoka otkriveni su tlorisi crkve sv. Marije i sv. Stjepana, mauzoleja hrvatskih vladara. Uz Jadro je nađena i najveća starohrvatska crkva, posvećena sv. Mojsiji i sv. Petru, a uz nju i dio kraljevskog samostana iz 11. st. U obližnjoj Gradini otkopana je lijepa crkvica centralne osnove, nekoć nadsvođena kupolom, za koju je B. držao, da je Zvonimirova krunidbena bazilika. U Kaštel-Gomilici nađeni su tragovi imanja, koje je kralj Zvonimir poklonio dumnama. B. je s članovima »Bihaća« otkopao i groblja starih Hrvata u Majdanu kod Solina i uz crkvu sv. Jurja u Putalju, u kojoj su bile fresko-slikarije s likovima hrvatskih vladara. Nakiti, prstenje i naušnice iz tih grobova, uz natpise i pleterne ulomke, nalaze se u zbirci »Bihać«, koja se čuva u splitskom arheološkom muzeju. To su nepobitni dokazi starohrvatske kulture na Jadranu, koju je B. osvijetlio svojim istraživanjem. On je dakle, iako bijaše klasični arheolog, cijenio i sredovječne narodne spomenike. Jednako tako, premda je bio poklonik humanističkog odgoja i isticao potrebu latinskog i grčkog jezika, odlučno se zauzimao za glagoljicu. Zalagao se, da se glagoljica upotrebljava u bogoslužju nesamo nekih župa, već da se pravo glagoljanja proširi na čitavu Hrvatsku i da se crkvene knjige tiskaju glagoljicom.

Rezultate svojih istraživanja B. je redovito iznosio u svom »Bullettinu«. Tu je objelodanio velik broj nepoznatih i tek otkrivenih natpisa iz Solina i ostale Dalmacije Ujedno je ispravljao već poznate natpise i tiskao epigrafske opaske, koje su mu za njegove nalaze slali arheolozi Th. Mommsen, O. Hirschfeld, G. B. Rossi i G. Gatti. Tako je »Bullettino« najprije imao epigrafsko obilježje. Gotovo svi ti natpisi, skupljeni od Bulića do 1902, pretiskani su u čuvenom zborniku Corpus inscriptionum latinarum Berlinske akademije, koji je uređivao Mommsen, i čine značajan prilog antiknoj epigrafiji. Pored natpisa B. je objelodanio mnogo tlorisa antiknih zgrada, skulpture i sitnih predmeta umjetničkog obrta, koji bogato rasvjetljuju privatni život i kulturni razvoj rimske Dalmacije. U »Bullettinu« je pisao o različitim pitanjima iz topografije, hagiografije i povijesti dalmatinske, ne isključivši nijedno razdoblje od prethistorije do 19. st.

Svoje dugogodišnje rezultate rado je ustupao domaćim, a osobito stranim, arheolozima, koji su imali mogućnosti da sustavno prouče i cjelovito obrade solinske spomenike na temelju građe, koju im je B. pružio. Tim je B. omogućio W. Gerberu, R. Eggeru i E. Dyggveu, da u tri sveska Forschungen in Salona stručno objelodane starokršćanske solinske spomenike. Jednako je pomagao danske arheologe J. Broendsteda, F. Weilbacha i E. Dyggvea pri kopanju solinskih ruševina, koje su oni zatim objelodanili u dva lijepa sveska Recherches à Salone. B. je bio pri ruci i onim stranim učenjacima, koji su istraživali Dioklecijanovu palaču, Nijemcu G. Niemannu i Francuzima E. Hebrardu i J. Zeilleru, koji su o njoj izdali dva velika djela. Često je u »Bullettinu« donosio i prevodio rasprave stranih učenjaka o spomenicima u našoj zemlji. Tim radom, kao i svojim dopisivanjem i zamjenom svog »Vjesnika« za strane naučne časopise, B. je povezao našu znanost sa znanošću ostalih evropskih naroda. Strane i domaće ličnosti, učenjake i učenike, provodio je on neumorno kao vodič po solinskim ruševinama i u Dioklecijanovoj palači, i tu je privlačivo i zorno lajicima i stručnjacima znao oživjeti prošlost.

Takav pionirski i organizatorski rad nije dopustio B-u, da se sasvim posveti pisanju kojeg velikog djela, niti da se zaustavi na rješavanju samo jednog pitanja ili na stilskoj analizi spomenika. B. je mnogo zahvaćao, i nije čudo, da je razvoj znanosti ponegdje ispravio neko njegovo mišljenje. Kao čistog klasičnog arheologa i epigrafičara povijest antike i rano-sredovječne iskopine više su ga zanimale od povijesnog razvoja različitih umjetničkih stilova, iako područje njegova rada, Dalmatinska Hrvatska, obiluje romaničkim, gotičkim, renesansnim i baroknim spomenicima. Nepopustljiv je bio u obrani nekih svojih zaključaka. Vodio je polemiku o pitanju ubikacije Stridona, zavičaja sv. Jerolima, i zalagao se za Grahovo polje u Bosni, ali ta ubikacija nije u nauci prihvaćena. S Palunkom je polemizirao o ubikaciji otoka Melite, gdje je oluja bila bacila apostola Pavla, i tvrdio, da je taj otok Malta, a ne Mljet, kako je to kušao dokazati Palunko. Odlučno je branio i povijesnu istinu pred većinom dalmatinskog svećenstva, koje se zalagalo za crkvenu legendu o sv. Dujmu, splitskom zaštitniku. B. je dokazao, da sv. Dujam nije bio solinski prvi biskup, ni učenik sv. Petra, već da je takvim kasnije proglašen zbog dokaza apostolskog podrijetla solinske odnosno splitske crkve. O. Delahaye i ostali bolandisti odobrili su njegovo stajalište.

B. je umro u zagrebačkoj klinici, a pokopan je u Solinu kraj grobova kršćanskih mučenika.

BIBL.: Većina njegovih članaka i rasprava tiskana je u njegovu »Vjesniku«. Među onima, koji nisu tu doneseni, ističu se: Opis zbirke novaca dubrovačke gimnazije (Program za 1873/74); Folar dubrovački (ibid. 1876/77); F. Bulić i A. Hauser, San Donato in Zara (Mittheilungen der Zentral-Kommission, Beč 1882); Hrvatski spomenici u kninskoj okolici (Djela HA, VIII., Zagreb 1888); Po ruševinama starog Solina (Strossmayerovo Spomen-cvieće, Zagreb 1900); F. Bulić i J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa (Bogoslovska smotra, Zagreb 1912); Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij (Zbornik MH, Zagreb 1925); Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu (Tomislavov zbornik, Zagreb 1925); Orgulje glasovitih umjetnika po crkvama u Dalmaciji (Sv. Cecilija, Zagreb 1918); F. Bulić-P. Skok, Natpis Petra Crnoga (GLZM, Sarajevo 1918); F. Bulić-Lj. Karaman, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Zagreb 1927 (njem. izd., Zagreb 1929); F. Bulić i L. Katić, Stopama hrvatskih vladara, Zagreb 1929; Dolazak Hrvata i pohrvaćenje Dalmacije (Sveslavenski zbornik, Zagreb 1930).

LIT.: Nekrolozi: Hrvatska Revija, listopad (Bulićev broj), Zagreb 1934 (B. Poparić, F. Lukas, A. Grgin i t. d.); SKG, XLIII., br. 2, Beograd 1934 (M. Abramić); VHAD, XVI., Zagreb 1935 (V. Hoffiller); Bogoslovska smotra, XXII., Zagreb 1934 (M. Barada); Život, XV., br. 9, Zagreb 1934 (L. Katić); Hrvatska smotra br. 8/9, Zagreb 1934 (K. Šegvić); Ljubljanski zvon, Ljubljana 1934 (K. Dobika); Slavenski glas, Sofija 1934 (A. Todorov); Vjesnik za povijest i arheologiju dalmatinsku, sv LI., Split 1940 (M. Abramić); Numismatika, II.—IV., Zagreb 1937 (B. Horvat); Revue Archéologique, 6-me série IV., Pariz 1934 (J. Zeiller); Bursians Jahresbericht für Altertumswissenschaft, sv. 259B, Leipzig 1935 (W. Kubitschek); Lj. Karaman, Rad na polju klasične arheologije u Dalmaciji u razdoblju od sredine prošlog vijeka do danas, Obzor, Spomen-knjiga, Zagreb 1935. C. F.

3. Ivo, * Tugari (opć. Poljica-Priko) 23. I. 1905, državni tajnik u ministarstvu za javne radove. Pučku je školu svršio u Tugarima. Do 20. godine bio je seljak, a povremeno je radio u tvornici na Dugom ratu. Ne napuštajući svagdašnji rad počeo je u 20. godini privatno učiti realku te je u jesen 1927 položio na realci u Splitu ispit zrelosti i upisao se na tehnički fakultet u Zagrebu, gdje je 1932 napravio diplomski ispit. Nakon svršenih nauka vršio je službu nadstojnika za gradnju cesta (Sušak—Karlobag) i glavara pogona u tvornicama (Solin, Majdan, Caprag). Neprekidno je bio djelatan u hrvatskim političkim društvima. G. 1941 postao je državni tajnik te je razvio veliku djelatnost kod javnih radova. I. Ur.

4. Stjepo, * Vranjic kraj Splita 1865, † Split 1937, ampelograf. Pohađao je nekoliko razreda gimnazije u Splitu, a zatim poljoprivrednu školu u St. Michelu u Tirolu. Službovao na poljodjelskoj školi u Gružu kao stručni učitelj, a zatim kao njezin ravnatelj. Kada je 1902 škola zatvorena, B. je imenovan putnim nastavnikom poljodjelstva za kotare Split, Brač i Hvar, a kada je 1907 otvorena poljodjelska škola u Splitu, postavljen je za stručnog učitelja vinogradarstva, maslinarstva, uljarstva i voćarstva. G. 1912 je umirovljen, a 1922 ponovno uspostavljen u svojstvu izvjestitelja za maslinarstvo i uljarstvo.

B. je sav svoj život posvetio proučavanju dalmatinskog vinogradarstva i maslinarstva, a bavio se izdašno i voćarstvom te povrćarstvom. Na tim granama radio je i literarno. Uz brojne članke u stručnim novinama izdao je ove knjige: Opis i obrana od zareznika štetnih vinogradu, Dubrovnik 1891; Dvanajst pisama Ivanu Težakoviću, Split 1902; Konzerviranje maslina, Split 1926; Dalmatinska elajografija, Split 1921; Produkcija i rafinacija maslinova ulja, Split 1927. U rukopisu je ostavio za vinogradarstvo Dalmacije važno djelo Dalmatinska ampelografija. S. O.