BUKOVICA, 1. zabačen krški kraj u sjevernoj Dalmaciji, između padina Velebita i Ravnih kotara. Na sjeverozapadu granicu Bukovice čine Karinsko more i rijeka Zrmanja, a na jugoistoku srednji tok Krke. Sjeverozapadni dio, bliz Karinskom moru, i uzak pojas na Z, bliže Ravnim kotarima, zovu u B-i »Donji svijet«, dok se »duboka« ili prava Bukovica širi dalje na istoku i jugoistoku.
B. je najvećim dijelom vapnenačka ravan (250—300 m), kojoj se u srednjem dijelu u pravcu SZ—JI izdiže pojas višeg zemljišta. Bukovička brda počinju s Orljakom na SZ, i njihovi su glavni vrhovi Vršina (565 m), Uvezac (549 m), Ivanova glavica (653 m), Jurišinka (674 m), Kunovac (640 m), Visibaba (544 m), Bjeline (493 m), Debelo brdo (363 m), Zečevo (325 m), Stari vrh (552 m) i V. Prosek (658 m). Bukovičko gorje geografski izdvaja duboku Bukovicu, u kojoj su i usprkos male udaljenosti od mora dobro izraženi kopneni klimatski utjecaji kao i velika kulturna razlika prema susjednom primorju.
U dijelovima Donjeg svijeta glavno je zanimanje poljodjelstvo, najznačajnija je kulturna biljka loza. U dubokoj Bukovici nema vinogradarstva; uz poljodjelstvo stočarstvo ima velik značaj, u toliko veći, u koliko idemo dalje prema jugoistoku i istoku.
Ni danas kroz duboku Bukovicu ili Bukovicu u užem smislu ne prolazi nijedan važniji put, tako da su veze B. s vanjskim svijetom veoma slabe. Geografska odvojenost uvjetovala je, da je u B. uhvatio dubok korijen i do danas se održao poseban način života. Stanovništvo je katoličke i pravoslavne vjere s velikim postotkom nepismenih. Sela su razbijena u manje skupine kuća. Glavna su naselja Kistanje i Devrska na jugoistoku, Karin na SZ, a u srednjem brdovitom dijelu najvažnija su sela Žagar i Medviđe. U.
Narodni život ima jednaka obilježja po svoj Bukovici, premda ondje ima i katolika i pravoslavnih, često izmiješanih u istom selu. Razlika je među njima, što su pravoslavni ijekavci, a katolici ikavci, zatim kod pravoslavnih ima manje veziva u nošnji. I jedni i drugi slave krsno ime, a nerijetko svetkuju pravoslavni katoličke svetkovine (sv. Vrane, i kao krsno ime) i obrnuto.
Unatoč blizine primorske kulturne zone Bukovica je kraj, u kojem se i danas održava stara dinarska stočarska kultura, moglo bi se reći, i u svom najgrubljem obliku, kao jedva gdje drugdje na našem području. Sve je još puno junačkih i hajdučkih tradicija prošloga doba, živa je narodna epika i ljubav prema oružju, a i u tjelesnim osobinama pokazuje se snaga umjerenih i trijeznih pastira, nepremorenih teškim radom. Kuće su od kamena, pokrivene ševarom ili kamenim pločama, većinom prizemne, s otvorenim ognjištem i najoskudnijim namještajem. Zimi se spava obično na podu uz ognjište, a ljeti pod vedrim nebom. Nošnja je izrazito dinarskoga tipa (→ nošnja) s obilnom upotrebom kovanoga novca za nakit, kod čega se ističu golemi djevojački đerdani (»gendari«), koji sežu od grla gotovo do zemlje. I u socijalnom pogledu prevladava tradicija s razmjerno dobro održanim zadrugama, jakom patrijarhalnošću i potisnutim položajem žene. Kod pravoslavnih se ta prevlast tradicije naročito vidi još u tom, što se djevojka po običaju isprošena vodi kući mladoženjinoj bez crkvenog vjenčanja, pa živi tako često i godine, rađa djecu, oblači se kao udata žena (ne nosi djevojačke kape), i svi je takvom zovu i smatraju bez ikakva zazora, dok se s druge strane strogo pazi na moral djevojaka i momaka u roditeljskoj kući. Dobro se drže i drugi običaji, osobito božični (na pr. paljenje triju velikih klada-badnjaka, pečenje česnice, božičnog kruha, steranje slame i t. d.) i đurđevski (s vrlo mnogo čaranja i gatanja, naročito oko stoke), a živa su i brojna vjerovanja (u vile, vještice, vukodlake i t. d.).
LIT.: V. Ardalić, Bukovica, Nar. život i običaji, ZNŽO sv. 4, 5, 7, 10, 11, pa još nekoliko drugih članaka istoga pisca u ZNŽO. B. B-ć.
Bukovička buna. Zemljište, koje su dalmatinski Zagorci osvojili u današnjoj sjev. Dalmaciji za Velikoga rata 1684—99), razdijelila im je Mletačka republlika tako, da su ga uživali bez ikakovih poreza ili nameta. Nakon osvojenja Knina 1688 Republika ih je manje trebala, pa se javila tvrdnja, da osvojena zemlja pripada državi i da su posjednici obvezani zbog toga na neka podavanja; tako je oko 1690 uvedena desetina. Isprva se uzimala samo od oranica, no kasnije se pretvorila u težak namet, osobito zbog načina, kako se utjerivala. Nezadovoljstvo naroda izbije u Vrani siječnja 1692; stanovnici ovih općina bili su stavljeni izvan zakona, a kuće nekih sudionika spaljene. Desetina je tada bila protegnuta na sve plodove, i zakupnici su je paušalizirali. G. 1703 dobije na dražbi zakup desetine u Bukovici i Kotarima zadarski plemić Šimun Fanfogna. Da utjera uloženi novac, ukine dotadašnje paušalno plaćanje i stade preko svojih subaša i desetara utjerivati desetinu od svih plodova. Kako je u to vrijeme narod Bukovice i Kotara zbog napetih odnosa s Austrijom i nepovjerenja prema Turskoj morao raditi na snabdijevanju utvrda i primati po selima mletačko konjaništvo i kako se u Bukovici oduzimala i stoka, da bi se Bosancima platila šteta, koju su im dalm. stočari bili učinili, pobuni se u siječnju 1704 narod u selu Žegaru, siđe u Obrovac, oslobodi neke utamničenike i otme zaplijenjenu stoku. Na poziv popa Petra Kuridže ustade narod između Zrmanje i Krke, udari na Fanfognine desetare i zabrani dovoz živeža u Zadar. Opći providur preseli se u Split, a na poziv njegova zamjenika dođu buntovnici pred Zadar i predadu molbu za providura. Kad je molba bila odbijena, zaprijeti Kuridža seobom naroda. Sada stade providur pozivati k sebi neotpornije glavare i neke uspije odvratiti od bune, a nato stanu i ostali moliti za oproštenje. Kuridža i glavari Žabetić i Nanić pobjegnu u Liku; oni budu osuđeni na smrt vješanjem i na gubitak imetka. Žabetić dođe u prosincu 1704 u Mletke, da duždu lično iznese nepravde nanesene narodu. Da ga ne uhvate, pobjegne, a kasnije bude pomilovan. Kuridža je bio uhvaćen; u mletačkim pozzima proveo je preko 40 godina. P. P-š.
2. B., danas Spišić-Bukovica, nalazilo se, prije nego je kralj Bela poslije mongolske najezde stvorio nove upravne jedinice, u staroj Gušćanskoj župi, koja je obuhvaćalo veliko zemljište između Čazme i Drave, Bedeničkog potoka, Ilove i Breznice.
To veliko, u ono vrijeme slabo nastanjeno zemljište, razdijelio je kralj Bela u dvije nove župe, Virovitičku i Grđevačku, i po toj novoj diobi B. je dopala u virovitičko područje. Dok je postojala Gušćanska župa, koja je potjecala još iz vremena hrvatske samostalnosti i plemenskoga ustroja, njeno je sjedište bilo u Bukovici. Na to upućuju i zemljopisni položaj toga mjesta upravo u središtu župskoga područja, a i važnost u crkvenom i društvenom uređenju, koju je B. imala već u početku 13. st. pa dalje sve do dolaska Turaka. Nema sumnje, da je i nova župa, koja je kasnije nazvana Virovitička, u doba prelaženja iz staroga stanja u novo, zadržala isprva drevno župsko središte u Bukovici oko kojega su ležali posjedi mnogobrojnoga plemstva, postrojenoga i dalje na plemenskoj osnovi i na novom jobagionskom uređenju. Kada je herceg slavonski Koloman 1234 dao Virovitici neke povlastice i sloboštine, te se ona stala naglo razvijati pa postala ubrzo i veliko trgovačko-obrtničko mjesto, u kojem su rado boravili kraljevi, kraljice i vojvode, nadjačala je ona u društvovnoj važnosti susjednu Bukovicu, kojoj je najzad preotela i sijelo župskoga ustroja. G. 1269 župa se na tom području već zove Virovitička.
Tvrđava je u Bukovici bila izgrađena na kosi iznad potoka, a ispod nje se najprije razvilo Podgrađe, kraj kojega je na ravnici nastao dio naselja, nazivan Srednja Bukovica ili samo Srednja. Ona je stekla rano položaj trgovišta s povlaštenim građanstvom. Ni u Podgrađu ni u toj Srednjoj Bukovici nije bilo župne crkve, ali je u blizini, na humu nedaleko tvrđave, bio samostan reda sv. Pavla s crkvom, posvećenom sv. Benediktu. Ona je bila prostrana, te je mogla poslužiti naselju i u Podgrađu i u Srednjoj. Nešto istočnije nalazio se dio Bukovice, koja se zvala Donja. U njoj je stajala župna crkva sv. Petra, a i samostan je s Podgrađem i Srednjom spadao u njen hatar. Sjeverno od Donje ležala je na ravnici, već u blizini današnjega sela Lozana, kao četvrti dio naselja, Gornja Bukovica, sa župnom crkvom sv. Bartolomeja. Osim toga velikoga naselja, koje mora da je i u 14. i 15. st. bilo mnogobrojnije nego ono u Virovitici, bukovičko je područje imalo i kmetskih manjih sela, kojih je u početku 16. st. bilo 17. Bukovičko je područje išlo od Bušetine na sjeveru do Vukosavljevice i izvora Čazme na jugu. Na njemu su bile još dvije župe, jedna u Bušetini, u starini zvanoj Bušina, i druga sv. Bartolomeja, po kojoj je i selo dobilo ime. Bartolovci ležali su od prilike ondje, gdje su danas lozanski vinogradi.
Pavlinski samostan u Bukovici imao je razmjerno vrlo veliko društvovno i gospodarsko značenje na cijelom tom području. Okolni velikaši i drugi plemići mnogo su ga darivali poljima i vinogradima, koje su pavlini uzorno obrađivali. Samostan je donosio velike koristi i samoj Bukovici, jer je okolno plemstvo u društvovnom poslu mnogo trebalo opatiju i pavline, te su se u Bukovici često obdržavale i skupštine virovitičkih plemića i njihovi rotni stolovi. Duhovni život u Bukovici pojačavalo je i to, što je u njoj od starine bilo i stalno sjedište gušćanskoga podarhiđakona, koji je vodio poslove arhiđakonata, dok je pred biskupom arhiđakonat zastupao prepozit čazmanski, a tome je stalno boravište do Turaka bilo u Zagrebu.
Za prodiranja Turaka cijelo je ovo područje bukovičko i ono okolno od Virovitice na zapad potpuno opustjelo. Na tom dijelu Podravine između turske tvrđave virovitičke i hrvatske u Đurđevcu nalazio se pojas ničije zemlje, koji je ležao nenaseljen oko 150 godina. Kad su Turci otišli, nastanili su novi naseljenici cijelo to zemljište. Oni su uglavnom došli od Virja, Novoga grada, Koprivnice, Drnja, Sigetca, Mostova i ponešto iz hrvatskoga naselja s lijeve strane Drave. B. je dobila prve naseljenike 1708, ali su je već prije toga pokušali nastaniti Vlasi, kojima to nije uspjelo. G. 1723 B. je imala 54 kuće, 1745 već 88, a 1783 kuća 117 s 932 čeljadi. Gotovo iste su jakosti bili u susjedstvu Gradac i Vukosavljevica, a Lozan i Turnašica imali su te godine po pedesetak kuća.
Novi su doseljenici donijeli i kajkavski govor, koji je na tom zemljištu postojao i prije Turaka. Po tom govoru B. se razlikuje od susjedne Virovitice, koja je štokavska te poluikavska i polujekavska.
LIT.: Dipl. zbor. V.—XV., Zagreb 1907—1934; Starine, IV., Zagreb 1872; I. Bojničić, Kraljevske darovnice, odnoseće se na Hrvatsku. Vjesnik kr. hrv.-slav.-dalm. zem. arkiva, VII., Zagreb 1905; D. Csánki, Körösmegye a XV-ik században, Budimpešta 1893; I. Tkalčić, Povjestni spomenici zagrebačke biskupije, II., Zagreb 1874; J. Ćuk, Podravina do Bednje i Počinke, i susjedna područja do polovice četrnaestoga vijeka. Vjesnik kr. hrv.-slav.-dalm. zem. arkiva, XVIII., Zagreb 1916. S. P-ć.
3. Od 12. do 16. st. B. je veliki posjed, koji je obuhvaćao skrajnji jugoistočni dio Novačke župe. U njenu susjedstvu nalazili su se Slatinik (danas Podravska Slatina) sa SZ, Voćin s jugozapada, Mikleuš s jugoistoka i Viljevo sa SI. Bukovičko područje zauzimalo je prema tome nizinu između potoka Voćinke i Čađavice i dio humlja tome niskom tlu na Z. Na njemu se do 16. st. razvilo tridesetak manjih sela, kojima je središte bilo mjesto Bukovica. Ona se dijelila na Gornju, izgrađenu na višem tlu ispod kose, i na Donju u nizini. U Gornjoj B. stajala je župna crkva sv. Kuzme i Damjana, zapisana već u popisu župa vaščanskoga arhiđakonata od 1334. Istočno od B. već je počinjala Orahovička upravna župa, a s njome i požeški arhiđakonat, te je B. bila i skrajnja jugoistočna župa vaščanskoga arhiđakonata. Novačka je upravna župa u 14. st. prešla u veliku Križevačku županiju, pa je od toga vremena toj upravnoj jakoj ustrojbi pripadala i B.
Za prodiranja Turaka B. je potpuno opustjela, kao i susjedni Slatnik i Voćin. Turci su onda na tom zemljištu naselili Vlahe, a to je vlaško naselje prešlo i u 18. st. Hrvati su počeli ponovno naseljavati B-u polovinom 18. st., i to strujom od gornje Kupe, koja je nastanjivala i ostalo područje oko Slatine. G. 1783 bilo je u B. 38 hrvatskih kuća sa 300 čeljadi. Hrvati su uništi samo u Gornju B., u kojoj su osnovali posebno naselje. Ono je dobilo ime Nova B., dok je u Gornjoj ostalo desetak hrvatskih obitelji. Hrvati su i dalje rasli doseljavanjem u jednom i u drugom naselju, a oni su nastanjivali, u novije vrijeme osobito iz Zagorja, i sela u okolini, potiskujući slabo vlaško stanovništvo.
Danas Bukovica Nova i Gornja imaju preko 300 hrvatskih kuća, a i na velikom području bukovičke općine Hrvati imaju većinu. Oni su u postepenom naseljavanju primili govor staroga stanovništva, te su, osim najnovijih naseljenika, po narječju štokavci, a po govoru ijekavci.
LIT.: Dipl. zbornik, X. i XI., Zagreb 1912 i 1913; Starine, IV., Zagreb 1872; D. Csánki, Körösmegye a XV-ik században. S. P-ć.
4. Selo na desnoj obali Neretvice u kotaru Konjic. U selu se nalazi pet kamenih stolica, kakvima su se bosanska vlastela služila pri suđenju. Najveća među njima, koja je po svojem ukrasu i najljepša od svih sudačkih stolica u sredovječnoj Bosni, stajala je prvobitno poviše današnjega katoličkoga groblja na guvnu zvanom »Zapoda«, a danas je na samom groblju. Prema isklesanom natpisu i grbu pripadala je vojvodi Ivan(iš)u Pavloviću, koji je jamačno i prikazan u reljefu zajedno sa ženom. U neposrednoj se blizini B-e, u Goranima, dižu razvaline sredovječnoga grada, koji se vjerojatno nalazio u posjedu Pavlovića.
LIT.: Ć. Truhelka, Slavische Inschriften aus Bosnien, Wiss. Mitth., IV., Beč 1896; V. Ćurčić, Kamene stolice, Napredak, VIII., Sarajevo 1933. J. Š-k.