BUKOVAC, 1. fra Grgo, * negdje u Neretvi, † Zaostrog 13. XI. 1577, provincijal Bosne Srebrene 1541—1544. Dok je bio gvardijan u Zaostrogu, zapališe Turci 1570 franjevački samostan na Osinju (ušće Neretve) radi neke zadjevice između Ive Senjanina i Rame Kovačevića, u narodnoj pjesmi opjevanih junaka. O tom je fra Grgo ostavio bosančicom pisan izvještaj u zaostroškom arhivu.

LIT.: Zlatović, Franovci, Zagreb 1888; Božitković, Kritički ispit, Beograd 1935. St. P.

2. Vlaho, * Cavtat 4. VII. 1855, † Prag 24. IV. 1922, hrvatski slikar. Po ocu se zvao Fagioni (tal. faggio »bukva«), što je promijenio u zreloj mladosti u Bukovac. Djed mu je došao kao zapovjednik talijanskoga trabakula u Cavtat te se tu trajno smjestio. Iz toga braka s domaćom Cavtatkinjom rodiše se tri sina; najmlađi, Bukovčev otac, oženio se Marijom Perićevom, također Cavtatkinjom, koja mu je rodila Vlaha. U djetinjstvu upozna B. zarana Dubrovnik te ga tako zavoli, kao da se u njemu rodio. Nakon svršene pučke škole pripravlja ga cavtatski župnik za polaganje ispita na dubrovačkoj gimnaziji. Već je tada u slobodnom vremenu izrađivao male sličice te ih djeci prodavao; između njih je sačuvao Gospu od sedam bolova u svome cavtatskom ateljeru. G. 1866 povede ga stric u Brooklyn u USA u svoju veliku trgovinu, u kojoj mu je pomagao. Kad je stric iznenada umro, dospije u popravilište. Odavde ga izvuče zavodski učitelj, koji ga je zavolio, jer je u njega zapazio dar za crtanje. Poslije povratka kući obišao je kao pomorski kadet-pripravnik Carigrad, Plymouth, Liverpool i Odesu. Iza nesretnog pada na brodu vraća se kući na oporavak, gdje ukrasi roditeljsku kuću slikama i uresima, ali nije imao novaca, da pođe u umjetničku školu. Iza toga u društvu nekih Dubrovčana odlazi u Perú u grad Callao. Tu zbog svoje slikarske vještine dobiva mjesto u tvornici željezničkih kola, gdje mu je bila glavna zadaća crtati slova i brojeve na vagonima. Poslije godinu dana rada odlazi u Kaliforniju u San Francisco, gdje je našao mjesto poslužnika u nekoj kavani. Za vrijeme odmora počeo se tu i opet baviti slikanjem. S pomoću zrcala pokuša naslikati samoga sebe; to je bio prvi Autoportret, za koji sam priznaje, da je prilično uspio. Neki Holanđanin, promatrajući taj portret, nagovori Bukovca, da se posveti umjetnosti. Zato on iznajmi prostranu sobu i uredi je za radionicu; to je bio prvi Bukovčev ateljer. Tu je izrađivao portrete, ali nije bio zadovoljan sa svojim radovima, jer ih je obično morao izrađivati po fotografiji; odluči poći u Rim, da se usavrši u slikarskome umijeću, te se stoga povrati kući. Prije odlaska izloži u Dubrovniku sliku Turkinja u haremu, koju je donio iz Amerike. Medo Pucić toliko se oduševio za Bukovca, da mu je savjetovao, neka ne ide u Rim nego u Pariz, a osim toga mu je predložio, da prije pohrvati svoje prezime, što on i učini. Sliku Turkinja u haremu pošalje uz popratno pismo Pucićevo biskupu Strossmayeru, koji je primi i pošalje tisuću franaka za Bukovčevo dalje školovanje. G. 1877 otputuje u Pariz. Na savjet češkoga slikara Čermaka upiše se u školu glasovitoga slikara Cabanela, profesora na »École des Beaux-Arts«.

Potaknut impresijama, što ih je dobio posjetivši prvi put veliku izložbu umjetnina u »Salonu«, načini sliku Crnogorka na straži i izloži je u »Salonu«, a zatim je pošalje biskupu Strossmayeru na dar. Stari prijatelji iz Kalifornije podupirali su međutim B-a naručujući kod njega portrete i slike. Za jednoga od njih izradio je sliku Mala prodavačica. Kad se navršila treća godina njegovih nauka, odluči svake godine izraditi po koju sliku i izložiti je u »Salonu«. Za njega je uopće »Salon« bio velika škola, u kojoj je uspoređivao svoje slike s ostalim izloženim djelima tražeći pogreške na svojima. Kad je došao do atelijera, načini sliku Prijateljski ručak i Tri sestre, koje su bile izložene u »Salonu«. U to je vrijeme načinio i Portret Pucićev. Zatim izradi po romanu A. Bouviera veliku kompoziciju La Grande Iza, koja je sa slikom Plus heureux qu’un roi bila također primljena u »Salon« (1882).

Pozvan na temelju tih uspjeha na Cetinje izradio je portrete kneza Nikole i članova njegove obitelji, a u Beogradu portret kraljice Natalije. Idućih je godina izradio Dalmatinske ribare, Bijelu robinju, Dafnisa i Hloju, Crnogorku na ljubavnome sastanku i Patricijku. Ljetujući u Dalmaciji izrađuje mnoge portrete, od kojih je jedan dio izložio u Splitu (1884). Zatim za jednog engleskog trgovca načini po narudžbi slike Josip i Putifarka, Zdenac, koji govori, Toaleta Grkinje, Posljednji retuš, Andromeda (izl. u »Salonu« 1886), Jedan svijet, Daleko od zavičaja, Zrcalo, Mlađi brat, Gatalica, Pijereta, Adam i Eva te veliku kompoziciju Pustite malene k meni (izlož. u »Salonu« 1889). Poslije toga iz vlastite pobude slika Portret Baltazara Bogišića (izl. u »Salonu«).

Prekid s engleskim komisionarom slika značio je za Bukovca gubitak stalnog dohotka, pa je stoga za nekoga pariskog trgovca slikama morao izrađivati slike uz neznatnu cijenu, a potpisivao se na njima »Paul Andrez«. G. 1887 sagradi B. na Montmartreu usred malog vrtića ateljer. G. 1888 izloži u »Salonu« veliku alegorijsku kompoziciju Zora umire u zagrljaju dana, a 1890 Portret kipara Roussela i sliku Crnogorka na vodi. Kad je osnovan »Salon triennale«, u koji su se primali samo radovi umjetnika, koji su dobili tri godine uzastopce nagrade u velikom »Salonu«, u njemu izloži B. sliku Crnogorke idu na pazar. G. 1892 oženi se Dubrovkinjom Jelicom Pinterovićkom. Iduće godine naslika u Đakovu veliki Portret biskupa Strossmayera. Tada Strossmayer naruči kod njega veliku sliku, kojoj je siže odabrao Rački iz Gundulićeva »Osmana«. Zbog ove slike preseli se B. u Zagreb, gdje je konačno dovrši i izloži pod nazivom Gundulićev san. Boraveći u Zagrebu do 1900 izradio je B. velik broj portreta i nekoliko velikih kompozicija, te se ovo doba Bukovčeva života može smatrati najplodnijim odsjekom njegova umjetničkog djelovanja. Za to vrijeme načinio je u Zagrebu toliko portreta, da je mogao prirediti u palači tadašnje Akademije izložbu tih radova (28), među kojima su se osobito isticali portreti obitelji Vranicani, Pongrac i Solar.

Uspjeh i virtuoznost Bukovca kao portretista bili su povod, da je odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu u tadašnjoj hrvatskoj vladi I. Kršnjavi naručio kod njega dvije velike slike povijesno-reprezentativnog značaja, Dubravku i Živio kralj. Za pozornicu novog Hrvatskog zemaljskog kazališta Kršnjavi naručuje kod njega i veliki zastor sa slikom Hrvatski preporod. Sudjelujući sa svojim drugovima i učenicima na milenijskoj izložbi u Budimpešti izložio je Dubravku i Portret kralja Franje Josipa, a na izložbi »Secesije« u Beču svoj izvrsni Autoportret te kompoziciju Sunčanica.

Zbog sukoba s Kršnjavijem žalosna srca B. napušta (1900) Zagreb, u kojem se bio okućio i uredio veliki ateljer i ukrasio ga sjajnim Dekorativnim panoima. Iza toga odselio se u Cavtat, uredio u roditeljskoj kući ateljer i zadržao se ondje tri godine; za to je vrijeme izradio neke portrete, Dioramu za Isusov grob u glavnoj kapeli mjesne crkve sv. Nikole, Plafon za dubrovačko kazalište i veliki dekorativni pano Cavtat u Karnevalu. Kad mu je u to vrijeme umrla majka, naslika, da počasti njezinu uspomenu, u crkvi Franjevaca Gospu od Cavtata sa Cavtatom u zaleđu, a u crkvi sv. Nikole Četiri evanđelista. Poslije očeve smrti preseli se u Beč, gdje nije mogao dobiti prikladne dvorane za priredbu izložbe, premda je bečka štampa hvalila njegove radove. Usprkos poteškoćama izradio je ondje veći broj portreta.

Kad je postao profesor na Umjetničkoj akademiji u Pragu (1903), stalno se u njemu smjestio. Na akademiji je djelovao 22 godine. Tu je B. nastavio s umjetničkim radom. Izradio je velik broj portreta, među kojima se ističe veliki Portret grofa Ch., te portretne glave svojih učenika. Od velikih kompozicija, većinom dekorativnog značaja, izradio je za knjižnicu Hrvatskoga sveučilišta veliki dekorativni pano Hrvatski kulturni radnici. U Pragu ga je zatekla i smrt.

U svome obilnom stvaralačkom radu kretao se B. u okviru portretnoga slikanja, genre-slikanja i kompozicionoga slikanja. Premda je bio vrstan crtač, nije se intenzivnije bavio grafikom; spomena su vrijedni crteži, načinjeni kao ilustracije za djelo Oesterreich-Ungarn im Wort und Bild. Po vlastitom priznanju načinio je preko 400 portreta i oko 150 što velikih, što srednjih i manjih slika. Njegove se umjetničke tvorevine nalaze po javnim galerijama, posebničkim zbirkama i domovima te nekim crkvama evropskih i američkih zemalja.

Tok njegova umjetničkog djelovanja možemo podijeliti u tri vremenska odsjeka: doba umjetničkoga školovanja i samostalnog izgrađivanja u Parizu (1877—94); doba najsnažnijeg djelovanja za boravka u Zagrebu (1894—1900); doba, u koje je prve tri godine radio u Cavtatu, a zatim u Pragu (1900—22).

Kao slikar bio je B. u prvom redu portretist. Portreti su bili prvijenci njegovi, koji su ga konačno privukli slikarstvu, portretima se on u slikarskoj umjetnosti afirmirao i materijalno osigurao i po portretima je ušao na polje kompozicionog stvaranja izrađujući bilo slobodne bilo po narudžbi zadane kompozicije. Od portreta iz doba njegova najsnažnijeg uspona ističu se autoportret, portreti kap. Kollera, pjesnika Vojnovića, Jakčina, suca Andrassyja, intendanta Miletića, slikara Medovića, nadbiskupa Bauera, te gospođa Solar-Fischbach, Miletić, Vranicani i njegove obitelji (Moje gnijezdo). Osjećajući se najjačim u portretiranju Bukovac je posvećivao portretnoj umjetnosti najveću pažnju i znamenovanje, kako to i sam priznaje.

U svojim radovima držao se B. strogo akademskih pravila u svome slikovnome izražavanju, premda je već u doba njegova boravka u Parizu prevladao »impresionistički pokret«. Slikao je i lako i brzo.

Usprkos svom brzom radu (fa-prestoizmu) B. se nije mogao uživjeti u način novoga likovnog izražavanja, jer je bio prožet osjećajem za dotjeranost u crtežu i naučen na oblikovanje punih plastičnih formi. Držeći se što više spoljašnje realnosti i trseći se, da što vjernije pogodi sličnost svojih modela, načelno bi izrađivao svoje portrete u crtežu i strogo u akademijskoj formi, dok bi u »kolorizam« svojih portreta unosio sad jače, sad slabije vedrinu i neposrednost pariskih »plenerista«; njemu je »plenerističko tretiranje« bilo tek tehničko sredstvo, da se njegove precizno i okretno na platno postavljene slike što snažnije istaknu u svojoj plastičnosti. Prema tome za njega forma i boja nisu bili dva adekvatna elementa, kojima se može stvoriti povezano slikarsko djelo i u njemu postići unutrašnja harmonija.

U svome odnosu prema impresionističkom pokretu, koji je vodio Edouard Manet, ostao je B. vjeran klasicističkim uzorima i tradiciji Cabanelove škole držeći se primljenih pouka, prema kojima leži savršenstvo slikarske umjetnosti u ispravnom crtanju, a koje se dobivalo samo neprestanim vježbanjem. Po njegovu mišljenju napuštanje uzora i nedostatak u kultiviranju crtanja doveli su mlade moderne slikare do »ekspresionizma«, »kubizma« i »dadaizma«, a ove pojave da su štetne za suvremenu slikarsku umjetnost. Dok je B. u pitanju crtanja zauzimao prema »impresionistima« reakcionaran stav, nije bio tako osjetljiv u prosuđivanju njihove koloristike, u kojoj su oni išli za tim, da izraze svijet svoga slikovnog proživljavanja što snažnije u boji. A to je bilo moguće postići, ako se boja zahvaćala pri punome sunčanome svijetlu; impresionisti su u težnji za posvemašnjim oslobođenjem sputanoga slikarstva došli do slikanja u atmosferi i pri punome svijetlu (plein-air), što je izazvalo otkrivanje novih ljepota kod upotrebljavanja boja i njezinih vrednota. Uočivši, da je boja za modernoga slikara vrlo važno izražajno pomagalo, te da »impresionist« ne mora biti ujedno i »plenerist« i obratno, B. se u pitanju boje priklonio plenerističkoj struji »impresionizma« osjećajući, da će, obogativši svoju kolorističku skalu živim tonovima, dati vanjskome licu svojih slika obilježje »modernizma«. Priljubljujući se »plenerizmu« B. je stao napuštati dotadašnje srebrnaste, sive, smeđe i crne tonove zamjenjujući ih žarkim i trepetljivim bojama sunčanoga svijetla te tako pokazivati u svojim slikama neku srodnost s tekovinama »impresionističkoga pokreta«. Usprkos tomu ostaju njegovi radovi u bitnosti koncipirani u okviru tradicionalnog akademizma.

Dok je B. u doba svoga umjetničkog uspona umio baratati bojom kao konstruktivnom materijom na način, koji se pokrivao s izražajnim metodama »plenerista« i »poentilista«, on je taj način u kasnijim godinama počeo napuštati dajući i opet svojim radovima naturalističku, odnosno akademsku formu iz prijašnjih godina. Ovo Bukovčevo vraćanje unatrag napuštanjem kolorističkih efekata »impresionizma« unosilo je u njegove slike kasnijih vremena vidne znakove nazadovanja i znatno slabilo umjetničku vrijednost njihovu, usprkos gotovo fotografskoj sličnosti naslikanih modela. Osjećajući to B. je nastojao izgubljene učinke nadomjestiti u svojim slikama uz pomoć raznobojnih luminističkih pokušaja s prirodnim i umjetnim svijetlom. Ti pokušaji nisu Bukovcu donijeli osobitih uspjeha, premda su mu slike bile minuciozno izvedene do najsitnijih detalja. U velikim kompozicijama, koje su ispunjene mnogobrojnim licima, bio je B. jači kao portretist i tehničar negoli kao kompozitor.

Dolazak Bukovčev u Zagreb (1894) pada u doba, kada su biskup Strossmayer i profesor Kršnjavi bili već postavili čvrste temelje hrvatskoj likovnoj umjetnosti u razmjerima, u kakvim se ona do onda nije razvijala, a s namjerom, da u Zagrebu stvore njezino središte.

U tu tako povoljno stvorenu situaciju ulazi B. kao ličnost, koja će uspostaviti dodir između velike francuske i male hrvatske likovne umjetnosti. Posljedica je Bukovčeva dolaska u Zagreb bila, da su mladi hrvatski umjetnici, koji su se nalazili na naukama u Beču, Münchenu i drugdje, tražili, da se vrate kući i dođu pod vodstvo B-evo. I tako su se u Zagrebu doskora našli oko B-a okupljeni slikari Čikoš, Iveković, Kovačević, Tišov, Auer, nešto kasnije i Medović, te kipari Frangeš i Valdec. Prisutnost B-eva ubrzo se osjetila u svim pravcima likovne umjetnosti.

Na njegov poticaj i prema njegovim željama pristupio je Kršnjavi gradnji potrebnih ateljera. Kada se radilo o sudjelovanju hrvatskih likovnih umjetnika na milenijskoj izložbi u Budimpešti, B. je tražio, da se za uzvrat za njihovo sudjelovanje paviljon Hrvatske prenese poslije izložbe u Zagreb; to je i učinjeno, i on sada služi Zagrebu za priredbu umjetničkih izložbi. Sa svojim drugovima i učenicima sudjelovao je B. na izložbama u Zagrebu, Petrogradu, Parizu, Budimpešti, Kjöbenhavnu, Sofiji i Beogradu, na kojima je zagrebački krug stvaralaca hrvatske likovne umjetnosti stekao, najviše zaslugom B-evom, opće priznanje.

Svi su njegovi drugovi slikari stajali pod jakim utjecajem njegove umjetnosti i tehničke virtuoznosti, pa su to vanjski kritičari i konstatirali nazivajući ih predstavnicima »zagrebačke šarolike škole«. Kad su na poticaj Bukovčev istupili likovni umjetnici iz dotadašnjeg »Društva umjetnosti« i utemeljili »Društvo hrvatskih umjetnika«, nastupili su napeti odnosi između njega i Kršnjavoga, pogotovu, kada je novo društvo priredilo prvu svoju izložbu pod nazivom »Hrvatski Salon« i izdalo pritom list »Hrvatski Salon«, u kojem su ugledni hrvatski pisci branili slobodni razvoj u hrvatskoj likovnoj umjetnosti protiv konzervativnog stajališta, koje je zastupao Kršnjavi. Povrijeđen, što ga Kršnjavi nije imenovao ravnateljem Umjetničke škole, koja se imala otvoriti, napusti Zagreb.

Tragovi umjetničkoga i odgojnoga djelovanja Bukovčeva ostali su od trajne vrijednosti za dalji razvoj hrvatske likovne umjetnosti; njegovo djelomično unošenje stanovitih tekovina iz »impresionističkoga pokreta« u njezinu mladu strukturu stvorilo je preduvjete za posvemašnje unašanje tih tekovina u hrvatsko slikarstvo, što su i stvarno izveli u prvim desetljećima 20. st. hrvatski umjetnici slijedeće generacije. Postavši profesorom na praškoj Umjetničkoj akademiji prenio je svoje djelovanje kao umjetnik i učitelj u Prag, gdje je odgojio cijeli niz slikara domaćih i stranih, među kojima se nalazio i hrvatski slikar Mirko Rački.

U Bukovčevoj duhovnoj nutrinji kao i u njegovoj vanjskoj pojavi bio je povezan pitomi Cavtat s ponosnim Dubrovnikom. U hrvatskoj umjetnosti B. je ostavio trajne tragove te je bio glavna ličnost hrvatske likovne umjetnosti u posljednjim desetljećima 19. i u prvom desetljeću 20. stoljeća.

LIT.: V. Bukovac, Moj život, Zagreb 1918 i 1924; I. Kršnjavi, Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, Hrvatsko Kolo, L, 1905; G. Jenny, Vlaho Bukovac, Mladost 1898; F. Šišić, Prve slike Vlaha Bukovca, Rešetarov Zbornik, II., Dubrovnik 1931; K. Strajnić, Portreti Vlaha Bukovca, Rešetarov Zbornik, I., Dubrovnik 1934; Lj. Babić, Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću, Zagreb 1934; V. Kušan, Ars et artifex, Biblioteka lijepe knjige, I., 7., Zagreb 1941.