BUKOLSKO PJESNIŠTVO (grč. βουϰόλος »pastir«) znači pjesništvo o pastirskom životu, te pripada u idilsko pjesništvo (→ idila) kao grana, koja obuhvaća baš pastirski život i pjesme, koje govore o stočarstvu. Ime je poteklo iz grčke poezije, gdje je Teokrit glavni predstavnik bukolskog pjesništva. Za njim se poveo rimski pjesnik Vergilije (70—19 pr. Kr.) u zbirci, koja se zove Bucolica, a sadržava deset »ekloga«, pjesama pastirskog sadržaja, dok Georgica govore o ratarstvu, šumarstvu, marvogojstvu i pčelarstvu. Vergilije je svoje »bukolike« prenio u svoj rodni kraj i dao sliku tadašnjeg života. Inače se za pastirsko pjesništvo općenito u novije doba upotrebljava izraz »pastoral« (v.), ali taj je svakako šireg značenja, jer označuje i kostimirano ili maskirano »pastirsko« pjesništvo renesansnog vremena, kako se i kod nas razvilo u dubrovačko-dalmatinskom pjesništvu 16. i 17. st., napose u »pastirskim igrama« (najslavniji primjer Gundulićeva Dubravka). Francuz Ronsard još u 16. st. naziva svoju zbirku pastirskih pjesama Les Bucoliques.