BUJIDI, šiitska dinastija iranske krvi u Bagdadu, koja je vukla lozu od Buje iz Dailama, južno od Kaspijskog mora. Njegova tri sina stupiše oko 932 u službu upravitelja susjednoga Gilana, ali se doskora odmetnuše, te osvojiše zapadni Iran, a najmlađi između njih, Ahmed, dočepa se poslije pobjede nad »emirom al-umara« Širzadom još i Bagdada i abasidskoga kalifa Mustakfija (945). Prozvavši se sultanom primi od kalifa naslov »muiz ad-daula« (koji je proslavio carstvo). Njegovo se ime prema tome spominjalo petkom u propovijedi i nalazilo se na novcima ispred kalifova. Svijestan svog položaja i svoje moći on se nije žacao da već nakon pet tjedana postavi drugoga kalifa, pošto je svrgnuo i dao oslijepiti prije toga Mustakfija.

Ta bujidska vlast dostiže vrhunac, kad 977 zavlada Ahmedov nećak, t. zv. adud ad-daula, koji ote Hamdanidima Mezopotamiju i proslavi svoje ime brigom za umjetnost i za blagostanje svojih zemalja. Ali za nasljednika slabila je država nešto zbog borba između braće, ratova protiv susjeda, Hamdanida i Gasnavida, a nešto i zbog vjerskih trzavica između šiitskih Bujida i sunita. Što se ipak još održala sto godina, zahvaljuje činjenici, da jačeg protivnika tada nije bilo. Tek provala Seldžuka 1055 završava bujidsku epizodu. Poslije pada Bagdada njihov vođa Togrul-beg zamjenjuje Bujide priznavajući i dalje kalifa kao vrhovnog glavara.