HEMU

BUJICE su vodotoci s vrlo velikim padom, koji teku u razmjerno kratkim i obično duboko u tlo usječenim koritima. U njima najčešće teče voda samo nakon izdašnih oborina ili nakon otapanja snijega, dok su u ostalo vrijeme godine suhi ili imaju razmjerno malo vode. U njima voda vrlo naglo raste i opet naglo opada. Velika voda obično nosi mnoštvo kamenja najraznoličnijeg oblika i veličine, šljunak, mulj, pijesak, granje, iščupane panjeve, cijela stabla i t. d. Smjesu toga materijala s vodom bujice zovemo bujičnom lavom (Mure, Schuttstrom). Ona se velikom silom pomiče koritom bujice te ruši i razara, što joj dođe na put, a kad dospije u dolinu, zasipava plodno tlo doline, puni kršjem vodotok, a čini i druge štete.

Bujično područje obuhvaća sve dijelove bujice i naziva se radno polje ili perimetar bujice. Ono se dijeli na područje stvaranja i odnošenja kršja ili područje denudacije i na područje odlaganja kršja ili područje akumulacije. Područje denudacije obuhvaća dijelove i obronke, gdje nastaje kršje i odakle se slijeva u bujicu, te gornji i srednji tok same bujice. Područje akumulacije počinje kod prijelaza bujice u glavnu dolinu, u koju se izlijeva, i seže do otplavnog recipijenta bujice. Dio područja denudacije s gornjim tokom bujice naziva se sakupijalištem bujice. U tom dijelu nastaje bujica.

Na gornji tok nastavlja se srednji tok ili ždrijelo bujice. Ovim dijelom nosi bujica u gornjem toku sakupljeni materijal, a pribire i novi, ali u manjoj mjeri, jer je ovdje radna sposobnost vode manja. Kad voda počne opadati i bujica donosi, tuda taloži stvarajući često vrlo znatan narijal, pa prema tome bujica djeluje u tom dijelu aktivno i pasivno. Korito bujice na tom je dijelu razmjerno najstalnije.

Na prijelazu u glavnu dolinu bujica se naglo proširuje, a obično se umanjuje i pad. To je razlog, da se kršje, koje bujica donosi, tuda taloži stvarajući često vrlo znatan nanos. Taj se nanos stvara od ulaza bujice u glavnu dolinu prema dolinskom vodotoku u obliku čunja, pa se ta tvorevina i naziva bujičnim čunjem. Iza bujičnog čunja bujica se izlijeva ili izravno u otplavni recipijent ili se između cunja i recipijenta nalazi korito, kojim bujica teče kao gorski potok i onda otječe u otplavni recipijent. Ovaj se dolinski dio bujice ne broji u perimetar.

Uzroci su nastajanju bujica i denudaciji bujičnog područja uništavanje biljnog pokrova, u prvom redu šuma, rastvaranje tla i aktivno djelovanje vode, koja erozijom, podrivanjem i korozijom razara, odnosi i prenosi tlo. Daljnji su uzroci okolnosti, koje omogućuju, da ove temeljne pojave nastanu i da se razvijaju. To su u prvom redu oborine, naročito velike i nagle kiše, naglo otapanje snijega, konfiguracija tla, koja omogućuje vodi, da dođe do zamaha i t. d. Samo na strmim obroncima i u uvalama s velikim padom može voda doći do svoje razorne snage. Radi toga su bujice pojava gorskih i brdovitih krajeva.

Rastvaranju podvrženo je svako tlo, a najviše golo tlo. Rastvaranje je kemičko i mehaničko, a uzročnici su mu zrak i voda, kisik i ugljična kiselina u zraku i vodi te klima, visinski položaj, ekspozicija i bilinski pokrov. Erozija je ispiranje, kidanje, razaranje i odnošenje tla djelovanjem vode. Korozija ili transverzalna erozija nastaje, kad voda ne može produbljivati dno, nego se odbija spram obala pa ih potkapa i kida.

Kad voda erozivnom snagom kraj obale ili obronka produbi dno ili kad potkopa (sl. 1) samu obalu ili obronak, nastaje odronjavanje ili odron. Podrivanje se sastoji u ispiranju i odnošenju jednoga sloja tla, na kojemu leži drugi sloj, koji se radi gubitka podloge sliježe, puca i kida. Puzanje tla ili popuzina nastaje u nagnutom tlu tako, da se sloj tla, koji propušta vodu, počne gibati na površini svoje podloge, koja je nepropusna (sl. 2). Uzročnik je tome puzanju voda, koja prodire u propusni sloj i skuplja se na nepropusnoj površini, radi čega se umanjuje otpor trenja između oba sloja.

Ta se djelovanja vode zbivaju u cijelom bujičnom području, a najjače u samom koritu bujice. Može se dogoditi i to, da kakav odron zatrpa korito i zatvori protok, pa se iza te zapreke sakupi silno mnoštvo vode i kršja. Kad voda prodere takvu zapreku, otječe najednom velikom silom i odnosi sa sobom goleme mase sakupljenog materijala. Tako i slično nastaju provale bujica.

Vidimo iz toga, da su bujice vrlo štetne, pa je radi toga potrebno, da se zapriječi njihovo nastajanje, ili da se urede, kada nastanu. Prema tome razlikujemo sredstva protiv nastajanja bujica i sredstva za njihovo uređenje. Najbolje je sredstvo protiv nastajanja bujica uzdržavanje biljnoga pokrova u bujičnom području, a naročito šuma, te sadnja i uzgoj šuma na strmim obroncima, gdje ih nema. Svaki biljni pokrov štiti tlo od izravnog utjecaja atmosferilija i sprečava, da voda dođe do svoje razorne djelatnosti, i vežući žiljem tlo čini ga otpornijim protiv otplavljivanja. Osim toga važno je svojstvo bilinskoga pokrova retenzivno djelovanje s obzirom na množinu vode. Razumijeva se pod tim smanjenje množine odtoka u jedinici vremena i po jedinici površine. I u tom je pogledu šuma najvažnija. Djelovanje ostalih vrsta kultura slično je djelovanju šume. Već kod padanja oborina znatan se dio zadrži na krošnji drveća. Veći dio ishlapi s krošnje, a da i ne padne na tlo, a ukoliko i padne, zateže se otjecanje. Dio oborina, koji pojedine vrste drveća zadržavaju krošnjom i koji s nje ishlapljuje, iznosi oko 10% kod listača s rijetkom krošnjom i do 33% kod šume od smreke ili jele od cjelokupne množine godišnjih oborina. Od onoga dijela ukupne godišnje oborine, koji dospije na tlo, još jedan dio ishlapi, a drugi prodire u tlo. Dio, koji ishlapi, iznosi kojih 8—10%, a onaj, koji prodire u tlo, iznosi kojih 25%. Prema tome iznosi cijela množina retenzije šume kojih 60—65% od ukupne množine godišnjih oborina. Sva ova retenzivna svojstva za otjecanje vode kao i za stvaranje i odnošenje kršja imaju i ostale vrste kultura. Iza šume najbolje odgovara u tom pogledu gusti travni pokrov, a tek onda druge kulture.

U krajevima, gdje obično nastaju bujice, tlo je ponajviše apsolutno šumsko, te je najvećim dijelom i obraslo šumom. Budući da je takvo apsolutno šumsko tlo slabo prikladno za drugu kulturu, a šuma je tako važna za režim voda, treba se brinuti za opstanak šuma u takvim krajevima i u njima dopustiti samo prebirnu ili postupičnu sječu. Pašu, pobiranje stelje, vađenje smole, okresivanje šume i t. d. treba također ograničiti u takvim šumama. Radi toga je u naprednim zemljama posebnim zakonima propisano gospodarenje u šumama, gdje bi mogle nastati bujice.

Kad se u nekom kraju bujica već razvila, potrebno je obuzdati njezino razorno djelovanje, a to se može postići umanjivanjem radne sposobnosti vode i učvršćivanjem korita bujice i obronaka. Za tu svrhu služe različite tehničke građevine i naprave kao i bilinski pokrov. Tehničke su građevine uzdužne gradnje, koje se izvode na dužem potezu bujičnog korita, i poprečne, koje se građe na jednom mjestu u jednom profilu bujice. Poprečne su gradnje čvrste građevine, sagrađene poprijeko preko bujičnog korita i spuštene u dno i u obale. Zovu se i pregrade. Njima se postizava umanjivanje radne sposobnosti vode umanjenjem pada i proširenjem dna, njima se i učvršćuje korito. Ako promotrimo uzdužni prosjek bujice s ugrađenom pregradom bc (sl. 3), vidimo ponajprije, da se iza pregrade mora zaustavljati voda i kršje, koje dolazi odozgo. Ako pregrada propušta vodu propustom, ostat će iza pregrade samo kršje. Tim će se kršjem napuniti donekle prostor iza pregrade uz vodu, i tako će se dno pomalo povisiti od ab na ac. Posljedica je toga povišenja smanjenje pada dna bujice na tom potezu od Ix na Io. Daljnja je posljedica, kako se razabire iz poprečnog presjeka, proširenje dna bujice. Dok je prije dno bilo usko i nepravilno zaobljeno, proširuje se ono ugradbom pregrade na duljinu B, koju ima pregrada u tjemenu. Naplavinom između a i bc zaštićuju se i obronci od potkopavanja i dobivaju novo podnožje. Konačno, pregrada drži i učvršćuje novo nastalo dno. Radi toga djelovanja pregrade se najviše upotrebljavaju za izgradnju bujičnog korita. Budući da se ugradbom pregrade povišuje dno bujice iznad pregrade, nastaje na pregradi stepenica u dnu bujice, pa voda s gornjega dna pada na donje niže dno kroz visinu pregrade H i može potkopati pregradu, ako tlo na tom mjestu nije dovoljno čvrsto. U takvom se slučaju mora to mjesto, koje se zove podslaplje, učvrstiti umjetnim načinom. Prema svrsi dijele se pregrade na pregrade za staloživanje (Stauwerk) i pregrade za konsolidiranje (Konsolidierungswerk). Vrlo često služe pregrade ovim objema svrhama. Pragovi (Grundschwellen) su niske pregrade do 1 m visine, brane (Wehre oder Barren) do 2 m visine, a više se nazivaju općenito pregrade (Talsperren). One s visinom do 2 m zovu se i sekundarne, a više glavne.

Da se umanji pad bujice, grade se duž cijeloga korita bujice pregrade jedna iznad druge tako, da se korito pregradama razdijeli u više dijelova (tavana) s manjim padom od prijašnjeg. Ugradbom pregrada ima se povisiti dno između pregrada do crte, koja spaja tjeme jedne pregrade s podnožjem susjedne više, i time se pad Ix umanjuje na Io (sl. 4). U gornjem i najstrmijim dijelovima obično se ne izvode pregrade, jer bi bile pregusto jedna iznad druge, što bi prouzročilo prevelike troškove. Konačni je cilj smanjivanja pada, da se dobije pad ravnotežja, no ide se do toga cilja postepeno. Ponajprije se grade glavne pregrade s visinom od 2 m dalje, kojima se imade pad korita smanjiti na pad izjednačenja. Pod ravnotežnim padom razumijeva se pad korita, kod kojega čista voda protječući ne napada korito, a pod padom izjednačenja razumijeva se onaj, kod kojega protječe voda zasićena kršjem, a da ne napada korito. Pad izjednačenja ovisi od množine vode i množine kršja, od naravi kršja, njegove specifične težine i oblika, od čvrstoće i oblika korita i t. d. Kod uređenja bujica uzima se kao pad izjednačenja onaj, kod kojega velika voda bujice, opterećena kršjem, koje faktično nosi, ne napada korito. Kod osnivanja pregrada treba ustanoviti taj pad. Određuje se tako, da se ustanovi, gdje su promjene korita najmanje, pa se kao pad izjednačenja uzima pad korita na tom mjestu ili približan ovome. Odabrani pad služi kao podloga za razdjeljenje glavnih pregrada u dijelu bujičnog korita, koji kanimo urediti s pomoću pregrada. Ove treba tako razdijeliti, da nakon njihove izgradnje ispunjenjem prostora između njih nastane novo dno s tim padom izjednačenja.

Gradnja glavnih pregrada i zaplavljivanje prostora iza njih prva je etapa u izgradnji bujičnog korita. Usporedno s ovim radnjama u bujičnom koritu treba početi izvoditi i tehničke i kulturne radnje u cijelom bujičnom području. Kad se dovrše glavne pregrade i ispuni prostor iza njih, bit će dno bujice prilično ustaljeno i obronci uz korito dovoljno umireni. Radi toga kao i radi radnja u bujičnom području umanjit će se stvaranje kršja i opterećenje vode njim, pa nastaje pogibao, da voda počne kopati novo nastalo korito. Stoga se pad korita mora dalje umanjivati gradnjom novih pregrada u stvorenom koritu. Te su pregrade manje od prvih (sekundarne pregrade), a gradi ih se što više i u što većim razmacima. Pad, koji se ima stvoriti tim sekundarnim pregradama, još ne mora biti ravnotežni pad, no mora biti znatno manji od pada izjednačenja. Kad se korito između tih pregrada, koje zovemo sekundarnim pregradama prvoga reda, ispuni doplavljenim kršjem i opet nastane novo dno, grade se daljnje, t. j. sekundarne pregrade drugoga reda ili pragovi, kojima će se dno opet povisiti, a pad smanjiti. Time bi se imao postići pad ravnotežja. Ako se nakon ugradbe sekundarnih pregrada drugoga reda pokaže, da je pad još uvijek mjestimično prevelik, morat će se još umanjivati ugrađivanjem pojedinih pragova. Ukoliko se ne bi moglo postići dovoljno smanjenje pada na taj način, bit će potrebno osiguranje obala i dna korita. Konačni je cilj uređenja bujica, da se izgradi korito, kojim će moći protjecati svaka voda nesmetano, a da ne napada dna i obala i ne zaplavljuje korito. Potpuno se taj cilj, kao ni kod ostalih vodotoka, ne može postići. Uređenje bujice bit će to bolje, što troškovi uzdržavanja budu manji i stalniji.

Pad izjednačenja može se tražiti i računom s pomoću jednadžbe za dopustivu brzinu. Ona za jedan kamen, koji leži na dnu kakvoga vodotoka, glasi:

v = √ 2gk (δ − γ) bf cos αγ .......1.

U toj jednadžbi znači v najveću brzinu vode, kod koje će kamen još ostati u miru. Čim brzina prijeđe tu granicu, nastat će toliki udarac vode o kamen, da će kamen doći u gibanje. Ta je brzina za taj kamen granica brzine ili dopustiva brzina. Dalje znači u toj jednadžbi o specifičnu težinu kamena, γ spec. težinu vode, b dimenziju kamena u smjeru gibanja vode; f je koeficijent otpora između kamena i dna a je kut nagiba dna, a k koeficijent, koji ovisi o obliku i dimenzijama kamena. Za materijal svake vrsti, koji se nalazi u koritu vodotoka ili od kojega se sastoje stijene i dno korita, postoji takva granica brzine ili dopustiva brzina. Koliko ta brzina može iznositi za različite vrsti materijala, poznato je iz iskustva, pa se vrijednosti njezine navode u tabelama u priručnim knjigama. Ako u kojem vodotoku ili dijelu vodotoka nastane brzina veća od dopustive, nastaje pokretanje materijala pa voda počinje podizati materijal, koji leži u koritu, ili ga kida s dna i stijena korita i odnosi, nastaje dakle stvaranje i odnošenje kršja, i to u to većoj mjeri, što je razlika između faktične i dopustive brzine veća. Međutim se, kad u vodu počne dolaziti kršje, počinje radi opterećenja umanjivati brzina i može se smanjiti na dopustivu. Tada voda ne stvara daljnje kršje, a i ne odlaže ono, kojim je opterećena. Takvo opterećenje označujemo zasićenošću vode kršjem, a pad, koji tom opterećenju odgovara, padom izjednačenja. Taj se pad s pomoću gornje jednadžbe za dopustivu brzinu određuje tako, da mjesto jednoga kamena zamišljamo sav materijal, koji kod velike vode protječe nekim profilom, pa za tu pretpostavku uvrstimo veličine na desnoj strani. Kako srednja protjecajna brzina mora ujedno odgovarati i jednadžbi za ovu, koja glasi

v = c √ RI , mora biti c √ RI = c √ Rtgα = c √ R sin α = √ 2gk (δ − γ) bf cos αγ i odatle tg α = 2gk (δ − γ) bf ..... 2γc² R

Ova se jednadžba upotrebljava za određivanje kuta nagiba, koji odgovara padu izjednačenja. Poteškoća je pri tomu u određivanju vrijednosti za veličine na desnoj strani. Od tih su g i γ poznate, približno se točno mogu odrediti R i δ, još dovoljno približno c, dok se k, b i f ne mogu, pa se za ove kod provedbe računa uvrštavaju neke prosječne vrijednosti od prilike. Radi toga se rezultati ne mogu općenito uzeti ni dovoljno približno valjanim.

V. Setinski preporučuje za određivanje pada izjednačenja i za određivanje pada ravnotežja iz dopustive brzine ovaj postupak. Izvidima korita bujice nađe se mjesto, gdje se čini, da su promjene korita najmanje. Tu se, uz pretpostavku protjecanja čiste vode, procijeni s pomoću tabele dopustiva brzina v₀, prema naravi materijala, od kojega se sastoji korito, dotično dno. Kod velike vode ustanovi se na istom mjestu što pomnije mjerenjem faktična srednja protjecajna brzina v₁. Ako je pad korita na tom mjestu blizu padu izjednačenja, onda je i ova brzina velike vode, opterećene kršjem, blizu dopustivoj brzini. Usporedba između mjerene brzine v₁ i dopustive brzine v₀ daje mjerilo za odnos pada korita na tom mjestu I₁ i pada izjednačenja Io. Ako je v₁ gotovo jednako v₀, može se pad dna na tom mjestu I₁uzeti kao pad izjednačenja. Ako je između v₁ i v₀ neka razlika, možemo pad izjednačenja računati iz odnosa I₀I₁ = v₀²v₁² odatle je I₀ = v₀²v₁² · I₁. U toj jednadžbi dvije su veličine, v₁ i I₁, određene mjerenjem, a samo se jedna, v₀ procjenjuje, što se može provesti dovoljno točno. Na taj se način može odrediti dovoljno točno pad izjednačenja. U zemljama, gdje postoji zavod za mjerenje dopustive brzine, može se i v₀ odrediti mjerenjem.

Postupak je za određivanje pada ravnotežja ovaj: Iz jednadžbe Q = F. v₀ računa se potrebna veličina profila F uz pretpostavku, da je protjecajna brzina jednaka dopustivoj. Na to se izabere oblik profila prema danim prilikama tako, da se uzme što veća širina i što manja dubljina i odredi hidraulički radij R. Nato se računa koeficijent c prema materijalu korita uz pretpostavku protjecanja čiste vode. Sada se iz druge jednadžbe v₀ = c √ RI računa I = v₀²c²R. To je pad ravnotežja. Razdjeljenje sekundarnih pregrada u uzdužnom profilu treba tako provesti, da konačni pad dna bude jednak ovomu. Ovo će se određivanje provesti nakon izgradnje glavnih pregrada i nakon zapunjenja prostora iza ovih, jer gradnja sekundarnih pregrada dolazi tek tada na red. Ali tu se zapravo ne radi o određivanju veličine profila nego o određivanju širine dna i o tomu, da ova uđe u račun kod određivanja pada ravnotežja, jer taj pad može ostati veći, što je ta širina veća. Naravno je stoga, da se ona uzme u račun kod određivanja konačnog pada. Kod toga rada imamo već ucrtane glavne pregrade, pa se iz poprečnih presjeka vidi širina dna nakon zaplavljenja prostora iza glavnih pregrada. Iz ove širine i procjene, koliko će se ova još povećati daljnjim povišenjem dna sekundarnim pregradama, može se približno odrediti konačna širina B. Za račun se profil može zamišljati četvornim s tom širinom B i s dubljinom D = FB, dok je F = Qv. Na temelju izračunatoga pada provest će se u uzdužnom prosjeku razdjeljenje sekundarnih pregrada. Iz poprečnih presjeka može se vidjeti konačna širina, koja će se dobiti nakon zaplavljenja prostora iza sekundarnih pregrada. Ako se pritom pokaže, da se ova znatno razlikuje od one u račun uzete, morat će se postupak ponoviti, dok se ne postigne približna sukladnost. Na taj se način pad ravnotežja može odrediti dovoljno točno.

S obzirom na posljedice pogrešno uzetog pada kaže Setinski ovo: Ako je pad izjednačenja uzet premalen, bit će ukupna visina glavnih pregrada veća, a sekundarnih manja, i obratno, ako je pad izjednačenja uzet prevelik. Ova razlika utječe na troškove. Budući da taj utjecaj nije znatan, ako razlika nije vrlo velika, dovoljno je pad izjednačenja odrediti približno. S obzirom na konačnu svrhu bit će bolje taj pad uzeti nešto manji nego nešto veći, jer je manji bliži onomu, koji se želi postići. Ako je uzet prevelik pad ravnotežja, ostaje prevelika brzina, i zadaća nije dovršena, pa se naknadno mora ili pad smanjivati ili korito učvršćivati. To je neprilično. Ako je pad ravnotežja uzet premalen, otpadaju sve neprilike, ali je trošak izgradnje veći nego je baš potrebno. Ako pogreška nije velika, nije ta razlika znatna i manje je neprilična nego naknadne radnje. Stoga treba da se pad ravnotežja uzme sigurno dovoljno malen. Ako radi ove sigurnosti izađe možda inešto manji od potrebnoga, bolje je, nego da ostane prevelik.

Za razdiobu glavnih pregrada u bujičnom koritu potrebno je odrediti pad izjednačenja i znati visinu pregrada: Ona ide od 2,0 m gore. Kao pravilo vrijedi, da se pregrade izvode što niže; bolje je graditi više niskih pregrada nego jednu visoku. Visina se zidanih pregrada diže do kojih 6,0 m, ali prema potrebi i više. U uskim se profilima može uzeti veća visina, a najviša u pećinastim i uskim klancima visokoga gorja 20—30 m i više. Visina drvenih pregrada iznosi oko 4 m. Visina se određuje zajedno s razmještenjem pregrada ovako: Iz uzdužnog prosjeka dijela bujice, koji se ima urediti pregradama, može se odrediti ukupni pad, t. j. visinska razlika skrajnjih točaka dna. Ako od toga pada neuređene bujice odbijemo pad izjednačenja, dobivamo visinu svih pregrada. Ova se dijeli na pojedine pregrade povlačenjem crte pada izjednačenja nakon razmještenja pregrada na prikladna mjesta. Visine i razmaci se prilagođuju ovomu zahtjevu tako, da na najprikladnija mjesta dođu najviše pregrade.

Glavne zidane pregrade grade se kao potporne stijene, najviše od kamena lomljenjaka žbukom ili na suho, ali i od betona i opeke. Izbor materijala ovisi o troškovima dobave. Presjek je tih zidova najobičnije trapez, kojemu je nutarnja strana okomita ili nešto nagnuta (1:10), a nagib vanjske strane 1:6 do 1:4. Prije zasipa kršjem ti su zidovi opterećeni pritiskom vode, a nakon zasipa pritiskom tla. Trebalo bi prema tome pregrade dimenzionirati za pritisak vode, ali jer se kod manjih pregrada prostor iza njih brzo ispunja kršjem, može kod ovih biti dovoljno i dimenzioniranje za pritisak tla.

U tlocrtu su pregrade ili ravne ili imaju oblik svoda, i to kružnog segmenta, kojemu je tjeme okrenuto uz vodu. Taj je svod sasvim plitak. Prednost je svodolikih pregrada veća sigurnost pregrade. Grade se, gdje su obale nepomične i dovoljno čvrste, da mogu služiti kao uporišta svoda, napose u uskim gorskim klancima s pećinastim, gotovo okomitim obalama. Tjeme je pregrade ili horizontalno ili spram obala pridignuto, ili podignuto samo na jednoj strani ili udubljeno spram sredine. Ovisi to o tlu obala i dna, a svrha mu je odbiti vodu od slabijih mjesta dna i obala i koncentrirati udarac vode na čvršće mjesto. Takva se udubina u tjemenu zove usta pregrade, a mora biti tako velika, da kroz nju može protjecati određena množina vode. Za ispust vode, koja se sakuplja u nanosu iza pregrade, potrebno je u zidu pregrade ostaviti barem jedan veći propust, što bliži dnu. Prije gradnje pregrade mora se u tlu iskopati jama, u koju će se ugraditi pregrada. Dubina jame ovisi o vrsti tla. Ako je tlo pećina, treba odstraniti gornji rastvoreni i raspucani sloj i zasjeci u pećinu do kojih 30 cm. Ako je tlo zemljano, spuštaju se krila pregrade mnogo dublje: 1—2—3 m, prema čvrstoći i propusnosti tla, da se pregrada stabilizira i osigura. Prema dolje se pregrada radi uštednje skraćuje, pa stoga imadu krila oblik stepenica. U dno se spušta pregrada najmanje 1 m. Treba izbjegavati mjesta, gdje bi se morala izvoditi znatna temeljenja i eventualno osiguranja protiv prodora vode.

Osobitu pažnju zahtijeva kod svih pregrada učvršćenje poda ispod usta pregrade, t. j. podslaplja, na koje pada voda s kršjem, te je stoga izvrženo silnim udarcima. Ovo osiguranje provodi se najviše solidnim taracanjem dna. Dužina taraca iznosi 1,5 do 2,5 puta toliko, koliko visina pada vode, a debljina 0,5 do 1,0 m. Vrlo je dobra zaštita za takav tarac, da se kruna zaključnog zida izvede više od taraca tako, da se na taracu zaustavlja voda i kršje, pa ga zaštićuje. Takav se zid zove protupregrada (Gegensperre, slika 5). S nutarnje se strane pregrada, ako ima dovoljno materijala, osigurava protiv neposrednih udaraca nasipom od kamena duž cijele pregrade. Vrlo je važno i osiguravanje obala uz podslaplje, da se zaštite od udaraca vode. Za to se upotrebljava najviše tarac od kamena ili betona. Dijelovi obala iznad taraca mogu se osigurati busenjem, fašinama, nasadima i t. d. Strme se obale osiguravaju potpornim zidovima od kamena u žbuki ili od betona. Njima se podzidavaju obale ispod pregrade, a podslaplje se izvodi između njih. Ovakvi se zidovi konstruiraju i dimenzioniraju prema visini i pritisku tla. Mogu se kao potpora obala nastaviti i dalje od pregrade uz vodu ili niz vodu. Slika 5 pokazuje primjer zidane pregrade s protupregradom.

U krajevima, gdje ima dosta drveta, a malo kamena, grade se pregrade od drveta, koje su slabije od kamenitih, pa se zato drvo nerado upotrebljava za velike i važne pregrade. Drvene se pregrade grade od stabala (Rauhbaumsperren) ili od trupaca s jednim redom (Blockwandsperren) ili s dva reda poprečnih trupaca (Steinkastensperren). Slika 6 pokazuje presjek pregrade od trupaca s jednim redom poprečnih trupaca. Ovi se polažu poprijeko preko korita, a na njih okomito dolaze uzdužni trupci. Prostori između trupaca ispunjavaju se kamenjem. Kod pregrada od stabala uzdužna su stabla na kraju okresana, a inače ostaju na njima grane, koje se pritisnu k deblu. Poprečna stabla moraju gore i dolje biti okresana, dok sa strana mogu ostati grane. Presjek pregrade s dva reda poprečnih trupaca pokazuje slika 7. I kod drvenih pregrada svake vrste mora se osigurati podslaplje.

Kad se korito između glavnih pregrada zapuni i radnje oko učvršćivanja i pošumljenja bujičnog područja uznapreduju, vrijeme je, da se počne gradnjom sekundarnih pregrada, koje će osigurati naplavine između glavnih pregrada i postepeno smanjiti pad novo nastalog korita bujice na pad ravnotežja. Izvode se te građevine od kamena, drveta, pletera, fašina i kombinirano od tih materijala. Podslaplje se također mora osigurati, a obale i nutarnja strana, gdje je potrebno. Slika 8 pokazuje prag od kamena, slika 9 od fašina, a slika 10 sekundarna je pregrada prvoga reda od pletera s podslapljem od mosnica i osiguranjem obala plankama, pleterima i fašinama. — Uzdužne gradnje izvode se, da se dno i obale vodotoka izravno zaštite protiv kopanja, kidanja i odnošenja na nekom potezu vodotoka.

Takve su gradnje ponajprije taracani žljebovi ili kinete, naročito u gornjim strmim dijelovima bujica, gdje bi pregrade radi prevelikoga pada morale doći preblizu jedna iznad druge. Kinete se izvode s trapeznim ili segmetičnim presjekom, najviše od kamena lomljenjaka, ali i od betona, u manjim vododerinama i jarugama i od drveta.

Manje vododerine i jaruge zagrađuju se i oblaganjem granjem do 1,0 m visoko. Te se naslage u određenim razmacima pričvršćuju oblicama, položenim poprijeko i pričvršćenim na zabite kolce ili pilote.

U uzdužne gradnje ubrajaju se i korekcija toka i obala te osiguravanje obala. U tu se svrhu upotrebljavaju sve vrsti obalnih utvrda kao pleteri, oblozi busenom, potporni zidovi od kamena i betona, posmjerne gradnje i t. d. Osobito pomno treba izvesti korito preko bujičnog čunja. Tok treba da se sastoji od ravnih pravaca i vrlo blagih zavoja, da voda i kršje može što lakše i nesmetano protjecati. Profil treba da je dovoljno odmjeren, da se voda ne prelijeva preko obala. Radi znatnog pada, što ga imaju takvi tokovi, potrebno je osiguranje obala i dna, kako je najbolje moguće, jer je na tom dijelu potrebna osobita sigurnost. Definitivno se taj dio uređuje na koncu, kad se već može prosuditi uspjeh regulacije gornjih dijelova, a međutim se protok tim dijelom regulira privremenim građevinama.

Za potpuno uređenje bujica potrebno je uz izgradnju bujičnog korita zapriječiti i stvaranje i odnošenje krša i iz svih ostalih dijelova bujičnog područja. Najbolje je sredstvo za pošumljivanje površina cijeloga perimetra, no potrebne su, naročito u početku, i različite tehničke naprave. Zadaća je ovih smanjivanje i sprečavanje aktivnog djelovanja vode na obroncima. Ovo se može postići: 1. gradnjama, kojima se stvaraju zapreke kopanju, kidanju i odnošenju tla, dakle, kojima se učvršćuje tlo; 2. napravama za odvodnjavanje, kojima se vode s obronaka skupljaju i odvode tako, da ne mogu djelovati štetno.

Kao gradnje za učvršćenje tla upotrebljavaju se sve poprečne i uzdužne gradnje od najjednostavnijih pletera do zida od kamena i betona.

U svrhu odvodnje obronaka sakupljaju se izvori i površinske vode i odvode otvorenim kanalima s osiguranim koritom. Popuzine obronaka sprečavaju se ili površinskom odvodnjom ili običnije podzemnom odvodnjom, t. j. drenažom. Za drenažu se upotrebljavaju procjednice, i to od kamena, a gdje ga nema, od fašina. Drenske se cijevi rijetko upotrebljavaju. Kod manje dubljine i obilja kamenitoga materijala mogu se procjednice tako izvesti, da se jama do vrha napuni kamenom i gore načini kineta, koja služi za odvodnju površinske vode. Tako izvedene procjednice služe ujedno za učvršćivanje tla i zovu se kamenita rebra.

LIT.: Der Flussbau, Handbuch der Ingenieurwissenschaften, III., 1., 4. i III., 2., 1., Leipzig 1900; F. Wang, Grundriss der Wildbachverbauung, Leipzig 1901; P. Demontzey, Studien über die Arbeiten der Wiederbewaldung, Beč 1880; G. Strele, Grundriss der Wildbachverbauung, Beč 1934; V. Setinski, Određivanje pada kod uređenja bujica, u spomenici Pola stoljeća šumarstva, Zagreb 1926; Isti, Vodno graditeljstvo u gospodarstvu i šumarstvu, predavanja II. dio, Zagreb 1936.

Potpis: V. S-i.