BUGARŠTICA, narodna epska pjesma o događajima iz povijesne narodne predaje, spjevana u dužem stihu, obično u petnaestercu ili šesnaestercu. Doba njezina cvata u Boki Kotorskoj, Dubrovniku, na dalmatinskim otocima i u užoj Hrvatskoj trajalo je od 15. do kraja 18. stoljeća. Bugaršticom je zove Gazarović. Inače je najobičniji njezin naziv bugaršćica ili bugaršćina (kod Hektorovića, Barakovića, Karnarutića). Gundulić i Kavanjin imadu za nju ime: bugarkinja. U rukopisima nalazi se i naziv: bugarska pjesan. Etimologija riječi tumači se različito. Daničiću je najvjerojatniji postanak od glagola »bugariti«, kojemu on traži izvor u srednjolatinskom glagolu bucculare. Rus Petrovski dokazuje, da je naziv nastao od talijanskog izraza poesia volgare, pučko pjesništvo. Ipak je najopravdanije mišljenje starijih hrvatskih pisaca, koji su tu riječ izvodili od imena bugarskoga naroda. To je ime bilo vrlo raširena oznaka za ono, što je vrijedilo kao značajka bugarskih i srpskih strana. Dubrovačka republika uzima na kraju 14. st. u službu nekoga Nikolu Bugarina, da uči djecu »slavenskomu pismu«. Jakov Šubić Bribirski ostavlja oporuku, napisanu 1456 »in ideomate bulgarica«. Hrvatski humanistički pisci daju bugarsko ime svemu, što dolazi iz Makedonije. I Kraljević je Marko kod njih zabilježen često kao »bugarski knez«. Metrički oblik bugarštice došao je u hrvatske krajeve s istoka, zato je potpuno razumljivo, što se za njezin metar i napjev nalazi u Hektorovića i Križanića također naziv: srpski način. Miklošić naziva stih bugarštice »hrvatskim epskim metrom« za razliku od deseterca, koji je po njegovu neopravdanom mišljenju posebna značajka Srba. Dalje podrijetlo stiha bugarštice izvodi Miklošić iz bizantskoga građanskog stiha (→ stih) ili iz talijanskoga aleksandrinca, kakav je upotrebljavao Ciullo d’Alcamo, ili iz latinskoga vagantskoga stiha, kojim je spjevana i nadgrobnica Mladena III. Šubića u Trogiru. Aleksandrinac i vagantski stih otpadaju, jer za njih nema potvrde, da bi utjecali na razvoj bugarštice. Ali zato je očit utjecaj bizantskoga građanskog stiha (στίχος πολιτιϰός), koji je prevladao u čitavom grčkom narodnom pjesništvu, a najčešće imade ovaj oblik:
Mjesto prvoga jamba dolazi rjeđe i trohej.
Bugarštica nije mogla preuzeti jampski metar svojega uzora, jer hrvatski naglasak ima trohejsko i daktilsko obilježje, a inače je njezina tematika i morfologija slična tematici i morfologiji grčkoga narodnog pjesništva.
Najobičniji metar bugarštica jest ovakav:
U pjesmi dolazi poslije određenog broja stihova pripjev, ponajčešće ovakva oblika:
No velik broj bugarštica nema nikakva pripjeva.
Povijesni junaci, o kojima pjevaju bugarštice, jesu: Kraljević Marko i njegov brat Andrijaš, kosovski junaci, kralj Vladislav, Sibinjanin Janko, Mihajlo Svilojević, kralj Mafijaš, bosanski ban, Zmaj Ognjeni Vuk, Jakšići, herceg Stjepan Vukčić, Hodžulo (Kožul), Perjenac Perisavić (Berislavić), ban Ivan Karlović, ban Nikola Zrinski, junaci iz Perasta, Kotora, Dubrovnika i t. d.
Prvi je zabilježio bugarštice s napjevima 1555 na otoku Hvaru Petar Hektorović i tiskao ih u svojem djelu »Ribanje i ribarsko prigovaranje«. Za njim dolaze: Juraj Baraković, koji je u »Vili Slovinki« objelodanio »Majku Margaritu«, i Petar Zrinski, od kojega se među njegovim zaplijenjenim spisima u bečkom dvorskom arhivu našla »popevka« o Svilojeviću. U većem broju sakupljali su bugarštice Dubrovčani Đuro Mattei (Matijašević), Jozo Betondić i t. d. Bilo je i umjetnih bugarštica, većinom od neznatnijih pjesnika. U duhu bugarštica spjevana je, kako se čini, i Đorđićeva »pjesan bugarska«, koja ima ove početne stihove:
U popa Jovana do dvije djevojke: Jedno je Janja, drugo Ljiljana. Vajmeh si, Janjo, na srcu rano! Dušo Ljiljano, žalosti moja!
Glavni uzrok propasti bugarštice valja tražiti u psihologijskoj ekonomiji pjesničkoga stvaranja. Dikcija narodnih pjevača uz gusle i tamburu ili bez njih traži, da svaki stih bude obično jedna udarna ritmička i asocijativna jedinica. Dugi stihovi bugarštica stavljali su na pjevače i pjevačice zahtjev mnogo većega napora nego kraći stihovi. Odatle je dolazilo i to, da su bugarštice ispunjene mnogim umetcima, koji su potrebiti samo zato, da se popuni određeni broj slogova (mi, to mi, nam, ovo mi te, tere to mi i t. d.). Veća lakoća pjesničkoga improviziranja i pamćenja dala je pobjedu desetercu, devetercu, osmercu, sedmercu i šestercu, jer se njima bolje osigurava odmor, zaokruženost fraza i prirodno izricanje i povezivanje asocijativnih nizova nego u petnaestercu i šesnaestercu, koji su radi glomaznosti i radi težega napjeva imali još i taj nedostatak, da su ostavljali veću mogućnost za uvlačenje ritmičke hrapavosti, kompozicijske nesimetrije i isprekidanosti radnje.
LIT.: V. Bogišić, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, Biograd 1878; F. Miklosich, Die Volksepik der Kroaten, Wien 1870; V. Jagić, Gradja za slovinsku narodnu poeziju, Rad 37, Zagreb 1876; N. Petrovskij, O sočinenijah Petra Hektoroviča, Kazan 1901; M. Milas, O narodnim pjesmama u »Ribanju« Petra Hektoroviča, Nada, Sarajevo 1902; T. Maretić, Naša narodna epika, Zagreb 1909; Đ. Daničić, Rječnik J. A., sv. I., bugariti, bugarkinja 2, bugarštica, bugarština, Zagreb 1880—82; F. Kuhač, O napjevih k narodnim pjesmam i u prikazanju sv. Lovrinca, predgovor Starim piscima VI., Zagreb 1874; M. S. Lalević, Prilog proučavanju bugarštica, Prilozi proučavanju narodne poezije, g. II., sv. 1.; M. Budimir, Bugarski, bugariti i bugarštica, Prilozi pr. n. p., g. II., sv. 1.; M. Halanskij, K voprosu o proizhoždenii stihotvornago razmĕra i nazvaniju »bugarštic«, Sbornik statej posvjaščenyh B. I. Lamanskomu I., 65., g. 1907.