AHMED, ime nekoliko turskih dostojanstvenika i znamenitih ljudi:

1. Gedik Ahmed-paša, umro 1482, veliki vezir (1472— 1473). Borio se pod sultanom Mehmedom II. na bojištima Anatolije i Albanije. Zauzeo je Kaffu, a Genovi oteo sve njene kolonije na Crnome moru. Kao zapovjednik turske flote poveo je 1480 ekspediciju, koja je osvojila Otrant. Ubijen kod Drinopolja (Adrianopolis).

2. Ahmed-paša, umro 1497, prvi lirski pjesnik turskog klasicizma u doba Murata II. i Mehmeda II., postao je kasnije veliki vezir. Od njega su nam sačuvane 33 gazele. Često se ugledao u perzijskog pjesnika Hafiza.

3. Ahmed-paša Hercegović, * 1456, umro 1519, sin hercega Stjepana Vukčića i Barbare, udove Petra Kliškog (podrijetlom srpske princese). Bio je četiri puta velik vezir, i to za vlade Bajazida II. i Selima I. Prije nego je prešao na islam, zvao se Stjepan, a od 1474 nosi ime Ahmed. Nije jasno, kako je došao među Turke i primio islam. Bio je zet sultana Bajazida. G. 1481 bio je beglerbeg Anatolije. G. 1495 postao je prvi put, a 1515 četvrti put veliki vezir. Zbog ostavštine svog oca zadao je Dubrovčanima mnogo neprilika. Kao vojskovođa nije bio osobite sreće. Između 1509 i 1510 bio je galipoljski sandžakbeg. Na njegovu je dvoru bilo i kršćana. Ostavio je više zaklada u Carigradu i Dilmaberu. Na njegovu je molbu odredio sultan, da se Dilmaber prozove Hercegovinom. Iza njega su ostala dva sina, Alibeg i Mustajbeg; prvi je bio lirski pjesnik a pjevao je pod imenom Širi.

LIT.: Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive, str. 229—239; Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci, Zagreb 1931. H. K.

4. Ahmed-paša, s nadimkom »Kain« (izdajnik), bio je poslan u Egipat, gdje se pobunio i 1524 bio ubijen.

5. Kara Ahmed-paša, vodio 1553 i 1555 vojne ekspedicije u Perziju. Na nagovor sultanice Khurrem osuđen na smrt od sultana Sulejmana i pogubljen.

6. Hezarparah Ahmed-paša, zet sultana Ibrahima i njegov veliki vezir za vrijeme kandijskog rata s Venecijom.

7. Ćuprilić Ahmed-paša, sin turskog vojskovođe i velikog vezira Mehmeda Ćuprilića, naslijedio je oca u časti velikog vezira, vodio sretne ratove s Austrijom 1663—64 i sklopio mir u Vašvaru s Leopoldom I. S uspjehom je vodio rat za Kandiju, koju je i osvojio 1666. J. G-c.

8. Ahmed Dževdet-paša, * Lovča 1823, umro u Bebeku na Bosporu 25. V. 1895, turski državnik, historičar i jezikoslovac. Vršio je različita visoka zvanja. Reformirao školstvo i otvorio prve ženske škole. Kao povjerenik Porte proveo u Bosni 1863—4 prvo novačenje i utro put reorganizaciji uprave. S drugim učenjacima izradio zemljišni zakon (Erazi-kanuname), a od 1867 do 1876 predsjedao anketi, koja je izradila turski građanski zakon (Medželei ahkjami adlijje). Glavno djelo Povijest turske carevine 1774—1826 u 12 sv. S Mehmedom Fuadom napisao je Kavaidi Osmanije (u hrvatskom prijevodu od Josipa Dragomanovića: Pravila otomanskog jezika, Sarajevo 1870).

LIT.: H. Kreševljaković, Dževdet pašina pisma o Bosni iz 1864 g., Novi Behar, V. H. K.

9. Ahmed Midhad-paša, * 1822, umro 1885. Pravo mu je ime Ahmet Šefik. On je jedan od najvećih pobornika ustavnosti u Turskoj. Po njemu je i prozvan prvi ustav u Turskoj, proglašen 1876 za Abdul Hamida II. Midhad paša bio je 1860 valija u Nišu. Za 4 godine istrijebio je hajdučiju, koja je tamo vladala, izgradio ceste i putove, proveo navodnjavanje, uredio domove za neopskrbljenu djecu. G. 1864 premješten je u Vidin, gdje se je bila također pojavila hajdučija. I tamo uguši taj ustanak. Iz Vidina bi premješten za predsjednika državnog vijeća u Carigrad. Poslije godinu dana odlazi u Bagdah, gdje uredi kulturu pamuka. Radi neslaganja sa tadašnjim velikim vezirom Mahmud Nedim pašom dade ostavku i vrati se u Carigrad. Ali da im tamo ne bi smetao, ponude mu mjesto valije u Edreni. Prije odlaska prikaže sultanu Azizu žalosno stanje u zemlji i otvoreno se izrazi protiv štetne politike velikog vezira Mahmud Nedim paše. Sultan ponudi njemu mjesto velikog vezira, koje on i prihvati 1872, ali ostane na tom položaju samo dva mjeseca.

Poslije postaje ministar pravde, a zatim odlazi u Solun za valiju. Tu je već postojalo Društvo mladih Osmanlija, kojemu su na čelu bili poznati pjesnici Namik Kemal i Zija-paša.

Kad je M. prestao biti veliki vezir, nastaje u narodu vrenje i brzo dođe do poznate pobune softa, koji navališe na Visoku Portu. Za ovu pobunu okrive M. pašu. U sporazumu sa Rušti pašom i drugima svrgne M. paša sultana Aziza i dovede Murata. Sultan Murat pokaže se nesposobnim za vladavinu, pa M. dovede na prijestolje Abdul Hamida II.

Nastojeći da zemlji dade što prije ustav, nagovori novog sultana, da potpiše proglas. Prvi turski ustav bi proglašen 1876, ali ni to ne promijeni teških prilika u državi, jer nastadoše ozbiljne pobune u Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji. Dok je M. paša radio na zakonu o izborima, neiskreni je Abdul Hamid nastojao da spriječi ostvarenje ustavnih propisa i provedenje izbora. Nasta zategnutost između sultana i M. paše. Tom prilikom napiše M. paša poznato pismo, u kojem je upozorio vladara na njegove dužnosti i prava naroda rekavši: da će biti odgovoran narodu za svaki svoj rad, koji bi bio na štetu narodnih interesa.

Abdul Hamid II. razbjesni se na ovo pismo i progna M. u inozemstvo, ali plašeći se i tamo njegova rada namami ga obećanjima, i on se povrati. Dvor ga optuži, da je dao ubiti bivšeg sultana Aziza, a izvanredan sud u dvoru osudi M. na smrt. Sultan ga »pomilova« i posla u progonstvo u Siriju, u Taifu, gdje 26. V. 1885 umre nasilnom smrću po nalogu iz Carigrada. H. B-c.

10. Ahmed Vefik-paša, * Carigrad 1819, umro Rumelihisar 1890, turski državnik i književnik. Diplomatsku je karijeru započeo kao tajnik turskog poslanstva u Parizu, onda je u istom svojstvu služio u Petrogradu, a zatim kao poslanik u Teheranu i Parizu. Iza toga je postao ministar vakufa, veliki vezir i napokon namjesnik u Brusi. Tu pade u nemilost i provede ostatak života, baveći se znanošću, u Rumelihisaru. Kao historičar, filolog i prevodilac služio je modernim idejama i stekao velike zasluge za moderni turski književni jezik. Najvažnije mu je djelo Lehdžei Osmani (Turski rječnik) u dva dijela.

LIT.: Serveri Funun god. I., br. 3., str. 38; Enzyklopaedie des Islam, I., str. 216. H. K.