AHMED I., * Magnezija 1589, umro Carigrad 22. XI. 1617. Kao 14-godišnji dječak postao je g. 1609 četrnaestim turskim sultanom. Vladao je 14 godina, mijenjao sedam puta velike vezire, sklopio ugovore sa sedam kršćanskih evropskih država i ostavio sedam sinova. Kušao je krvološtvima i tiranijom zaustaviti nazadovanje turske države. Na zapadu je imao uspjeha. Dao je okruniti krunom iz Carigrada za kralja ugarskoga Stjepana Bočkaja. Sklopio je u Žitva-Dorogu 11. XI. 1606 prvi redoviti mir Turske s Habsburgovcima. Na istoku je nesretno ratovao s Perzijancima. Doživio je mnogo buna i nemira, među njima i bune u Sarajevu i u Banjaluci. Posredovao je u sporu između Dubrovnika i Mletaka radi otoka Lastova. Najznamenitija su mu djela zidanje džamije Ahmedije u Carigradu, obnova predvorja u Meki i uređenje zakonika, koji nosi njegovo ime, premda je objelodanjen dvije godine poslije njegove smrti.

A. II., * 1642, umro 6. II. 1695, 21. turski sultan, stupio na prijestolje 23. VI. 1691. U svojem kratkom vladanju doživio je mnogo neuspjeha. U bitki kod Slankamena 1691 pao je njegov veliki vezir Mustafa-paša Ćuprilić (Köprülü) i potučena je njegova vojska od Ludviga Badenskoga. Mlečani su u tako zvanom morejskom ratu osvojili cijeli Peloponez. Veliko mnoštvo muslimanskoga stanovništva iselilo se iz Like, Dalmacije, Ugarske i Slavonije u Bosnu i Hercegovinu.

A. III., * 1673, umro 1736, postao 1703 sultanom. Kao saveznik švedskoga kralja Karla XII. ratovao je nesretno s ruskim carem Petrom Velikim. Mlečanima je nanovo oteo Peloponez, ali je zato doživio više poraza od austrijskoga vojskovođe princa Eugena Savojskoga. Mirom u Požarevcu 1718 izgubio je Banat, Temišvar, malu Vlašku, jedan dio Srbije i Bosne. 28. IX. 1730 pobuniše se proti njemu janjičari i postaviše na prijestolje Mahmuda I., s kojim je započelo doba evropskih reforma u Turskoj. P. G.