AHIKAR, junak znamenite moralno-poučne pripovijesti istočnjačkog podrijetla, koja je postala općim dobrom srednjovjekovne književnosti. Sadržaj je priče, prema ponajstarijoj i najpotpunijoj sirskoj verziji, ovaj: Ahikar, mudri savjetnik dvojice asirskih kraljeva, Senaheriva i Asarhadona, napušta radi starosti svoju službu i predaje je svome posinku Nadanu, dajući mu niz pouka u tu svrhu (prvo kolo pouka). Nezahvalni Nadan okleveće Ahikara kod kralja, koji naloži glavaru krvnika, da ga pogubi; ali taj ga poštedi, ubivši mjesto njega nekoga kažnjenika roba. Uskoro egipatski kralj izazove asirskoga, da izvede tešku zadaću, uz uvjet, da će mu isplatiti krupan danak, a opet on njemu, ako ne uspije. Asirski kralj se rastuži i požali za svojim dobrim savjetnikom Ahikarom. Poglavar krvnika otkrije mu, da je Ahikar živ; kralj se obraduje i pošalje A. u Egipat, da izvrši zadaću (trebalo je načiniti grad, koji visi u zraku). Ahikar odgovori na sva pitanja egipatskog kralja, koja su mu bila postavljena zlonamjerno, te ga napokon pobije i s obzirom na zračni grad (na orlovskim konjima, koje je prije toga izvježbao, izašalje momke kao graditelje, koji stanu iz visine vikati Egipćanima, neka im dodadu građu; ovi odgovaraju, da ne mogu, a Ahikar nato kaže, da — kako je jasno — ne može sagraditi grada). Ahikar se vrati u Asiriju, obasut častima, te izradi, da nezahvalnog Nadana svežu na vratima kuće, a Ahikar, izlazeći i ulazeći, svaki mu dan daje moralne ukore i pouke (drugo kolo pouka). Konačno Nadan, razdražen poniženjima, pobjesni i umre.

Ahikar se spominje u starozavjetnoj Knjizi Tobijinoj (koja nesumnjivo pada prije 2. st. pr. Kr.) — u Vulgati je ime iskvareno u Achior —, te se po tom zaključivalo o starosti te priče. Ulomci, otkriveni među papirosima židovsko-aramejskim u Elefantini 1907, potječu iz 5. st. pr. Kr. i dokazuju, da Ahikar pripada među najstarije knjige semitske poslovične i pripovjedačke književnosti, pa je, što se tiče poslovica, u uskoj vezi sa starozavjetnom knjigom Poslovica, a vjerojatno je i izvor nekim poukama Ekleziastika Isusa iz Siraha.

Knjiga Ahikarova predstavlja tipski oblik istočnjačkog »romana«: autobiografijski, poput najstarijeg egipatskog romana o Sinuhi, što — kako se čini — potječe od starih kraljevskih zapisa, a i velikih grobnih natpisa, pa i historijskih memoara, kao u Bibliji kod Ezdre i Nehemije, a kasnije kod Tobije; i proroci pa i Apokalipsa pripovijedaju svoja viđenja u prvom licu. Naročito je karakteristično, da pripovijedanje uokviruje nizove životnih pouka i zagonetki (tako i kod Tobije i u Knjizi Jobovoj) — trag te moralizatorno-pripovjedačke tehnike osjeća se kod nas čak još i u Hektorovićevu Ribanju, gdje unatoč sasvim realističnom prikazu samog ribarskog izleta pjesnik prevršuje mjeru u nabrajanju zagonetki i poslovica, u kojima se ribari međusobno natječu. To je oznaka svih istočnjačkih »romana«, a tako se u tom s njima podudaraju i stare indijske priče. Nameće se još neriješeno pitanje o prastarim dodirima između indijske i semitske kulture. Značajna je također »mudrost« tih knjiga: ona nije plod nikoje objavljene i određene vjere, nego se osniva na jednostavnom razumu, životnom i svakidanjem iskustvu, koje nije bez nekog skepticizma i realizma, te bi se moglo nazvati »zdravim razumom« ili »građanskom mudrošću«. Odražava se i u nekim knjigama Starog zavjeta, koje se pripisuju kralju Salomonu, ali se već sama Biblija poziva na to, da je ta mudrost iz Egipta ili »od istočnih mudraca«. Prema tome, ona je plod semitskog duha, nezavisno od užeg izraelskog i židovskog vjerskog razvoja, te je bitno važna za povijest kulture.

U najstarijoj verziji priča o Ahikaru ima historijski kolorit asirskog dvora, gdje je kralj Asarhadon već prikazan kao mušičav i razdražljiv istočnjački despot, ali ipak plemenit i uviđavan. Prema tome bi pripadala 6. st., ali same »pouke« i poslovice bit će još starije. Priča je toliko raširena po čitavom svijetu, da ju je Ed. Meyer s pravom nazvao »najstarijom knjigom internacionalne književnosti«. Preveo ju je Demokrit, a i t. zv. Vita Aesopi nije drugo nego njezina prerada. U armenskoj se književnosti zove deformirano Hikar, kod Rumunja Arkirie, kod Slavena (»premudri«) Akir (Akyrios). Slavenske, osobito ruske, verzije upravo su bezbrojne. Kod nas je V. Jagić u Kukuljevićevu Arkivu za povjestnicu jugosl. (IX., 1869, str. 137 i sl.) objavio potpuni tekst Slova premudrosti Akirove prema glagoljskom rukopisu iz 1468 i Nauk primudroga Akira prema dubrovačkom (ćirilskom) tekstu iz 1520. Priča je vrlo raširena kod Arapa, a čini se, da je podlogom i znamenitom perzijskom Firdusijevu poemu Šah-nāmeh (Kraljeva knjiga), gdje se kraljev doglavnik zove Buzurdžmihr, a asirski i egipatski kraljevi zamijenjeni su perzijskim i indijskim.

LIT.: R. Smend, Alter u. Herkunft des Ahikarromans u. sein Verhältnis zu Äsop, Giessen 1908 (Beihefte zur Zeitschrift für alttestamentliche Wissenschaft XIII.); F. Nau, Histoire et sagesse d’Ahikar l’Assyrien, Pariz 1909; E. Meyer, Der Papyrusfund von Elephantine, 2. izd., Leipzig 1912; Jagićeva gore navedena radnja donosi samo oba naša teksta, no ne ulazi pobliže u pitanje podrijetla same priče.