ABD AR-RAHMAN I., unuk omejidskog kalifa Hišama, sklonio se pred progonima nove kalifske porodice Abasida u Afriku i umiješao u španjolske prilike. Španjolska je tada bila razrovana unutrašnjim borbama između osvajača Berbera i Arapa, pa i Arapa samih, jer su ovi bili podijeljeni na dvije neprijateljske skupine, Kasite i Jemenite. Na poziv Jemenita i jednog dijela Berbera prelazi A. u Španjolsku, osvoji Sevillu, zatim Kordovu (756), gdje se prozove »emirom Kordove i cijele Španjolske«. Borbe time nisu završene, čak pobunjenici zovu u pomoć Karla Velikoga, koji poslije bezuspješne opsade Saragose doživi na povratku još i uništenje odreda prefekta Bretonske krajine, Rolanda, kod Roncevauxa (778). Svoju je vlast proširio A. sve do Ebra, ali ipak mu do smrti (788) nije uspjelo da potpuno skrši protivnike. Za Abd ar-Rahmana II. (822—852) pojavljuju se još novi neprijatelji, Normani, koji pljačkaju po seviljskoj okolini. Abd ar-Rahman III. (912—961) nastoji obnoviti državu u starim granicama, jer za njegovih slabih prethodnika bila je izravna vlast emirova skučena samo na provinciju kordovsku. Oslanjajući se na Židove i Španjolce, koji su prešli na islam, a često i na same kršćane, uspijeva mu skršiti moć plemstva. Pokorenjem Seville priključi zapadni dio Andaluzije, a osvojenjem Toleda (932) obnovi opet vlast nad cijelom muslimanskom Španjolskom. Uporedo s tim širi granice na sjeveru u borbi s Navarom i u Africi u borbi s Fatimidima. Vrhunac njegovih uspjeha čini prisvojenje naslova kalifa.