BRANKOVIĆI, posljednja dinastija sredovječne Srbije. Glava porodice je Mladen, možda potomak Nemanjina sina Vukana, istaknuti vojvoda u vrijeme Stevana Dečanskog i cara Dušana. Njegov sin Branko Mladenović bio je Dušanov namjesnik i upravljao je Ohridom. Bio je u dobrim odnosima s carem Urošem († prije 1365). Od Brankovih sinova ističe se naročito Vuk. On je držao Drenicu, Kosovo (sa Prištinom, Zvečanom, Vučitrnom i Trepčom), zatim Skoplje, Prizren i gornje Polimlje. Zet kneza Lazara, po kćeri Mari, Vuk Branković bio je jedan od njegovih najprisnijih suradnika i pomagao ga u boju na Kosovu. Poslije Kosova nastavio je borbu s Turcima, ali je brzo svladan. Turci su mu oduzeli Skoplje 1392 i nagnali ga na plaćanje danka. Ipak se nije mogao održati. Bajazit ga je lišio posjeda, vjerojatno zbog sumnjivog držanja u vrijeme bojeva na Rovinama 1394 i kod Nikopolja 1396. Umro je u progonstvu. O braći Vukovoj malo znamo: Grgur je oko 1361 imao naslov ćesar i podigao manastir Bogorodice Zahumske na Ohridskom jezeru (danas Zaum); najstariji brat živio je u Hilandaru kao kaluđer Roman.

Đurađ, sin Vukov, dobio je od Bajazita s braćom Grgurom i Lazarom i majkom Marom jedan dio očevih zemalja (sa Vučitrnom i Trepčom). Pomagao je Bajazita u bitki kod Angore (1402). Poslije toga razišao se s ujakom despotom Stevanom Lazarevićem i oko deset godina bio s njime u neprijateljstvu, sudjelujući aktivno i u borbama oko prijestola između Bajazitovih sinova. Izmirivši se s ujakom postao je jedan od glavnih njegovih suradnika, i ovaj ga je odredio za nasljednika. Kao despot (1427—1456) Đurađ se našao u vrlo teškom položaju. Nastavio je politiku oslanjanja na Ugarsku, koju je poslije Angore inaugurirao Stevan Lazarević, i predao kralju Žigmundu Beograd i jedan dio Mačve (1427). Prijestolnicu je prenio u Smederevo, u kome je podigao grad. Turci su u početku njegove vlade posjeli Niš, Kruševac i Golubac i nagnali ga na plaćanje danka; dao je i svoju kćer Maru sultanu Muratu II. G. 1438—1441 osvojili su Turci cijelu Srbiju sa Smederevom i Novim Brdom, osim Zete. Pomognut od Madžara uspio je Đurađ da mirom u Segedinu (1444) dobije natrag svoju državu. Držao se po strani u ugarsko-turskim ratovima, koji su svršili turskim pobjedama kod Varne (1444) i na Kosovu (1448). Zbog toga su se zaoštrili njegovi odnosi s Ugarskom. U borbama sa Turcima 1454—1456 izgubio je južnu Srbiju s Novim Brdom; zadržao je samo zemlje sjeverno od Zapadne Morave († 24. XII. 1456).

Lazar, sin Đurđev, naslijedio je oca, pošto su mu Turci oslijepili dva starija brata, Grgura i Stevana. Umro je poslije kratke i nesrećne vladavine 20. I. 1458. Turci su već u lipnju iduće godine zaposjeli Smederevo i ostatak Srbije.

Brankovići su i poslije propasti despotovine igrali važnu ulogu u borbi srpskog naroda protiv Turaka. Vuk Grgurević, sin slijepoga Grgura, prešao je 1465 od Turaka u službu Ugarske. Matijaš Korvin postavio ga je za srpskog despota (1471) i darovao mu mnoge posjede, naročito u Srijemu. Proslavio se u borbi s Turcima (Zmaj-Despot, Zmaj-Ognjeni Vuk narodnih pjesama). Umro je 16. IV. 1485. M. J. D.

Sudjelovao je u vojnama kralja Matijaša protiv Češke i Austrije, a napose protiv Turaka. G. 1476 provalio je do Srebrenice, a 1480 do Sarajeva. G. 1481 ratovao je u sjev Srbiji te je tom prilikom poveo iz okoline Kruševca oko 50.000 ljudi, koji su se naselili oko Temišvara. Z. D-i.

Đurađ, sin slijepoga Stevana i Angeline (v.), imenovan je mjesto Vuka despotom (1486—96), ali nije imao ratničkih sklonosti. Zakaluđerio se 1496 (Maksim) i umro kao beogradski mitropolit (1516). Kao despot zamijenio ga je brat Jovan (1496—1502), koji se odlikovao u pograničnim borbama s Turcima. S njim je izumrla loza Brankovića.

LIT.: Č. Mijatović, Despot Đurađ Branković, I.—II. (1880, 1882, od prve knjige i drugo izdanje 1907); St. Novaković, Poslednji Brankovići (Letopis Matice srpske, 146—148); Lj. Kovačević, Vuk Branković (Godišnjica N. Čupića, X.). M. J. D.