AGRARNO PRAVO je skup pravnih pravila, koja uređuju pravne odnose seljačkoga životnog područja u vezi sa zemljištem (zemljom). To pravo mora načelno odgovarati biću i zadaći seljaštva. Ono je ujedno važan dio općeg pravnog poretka i odraz njegovih osnovnih načela primijenjenih na prilike i potrebe seljačkoga zemljišnog posjeda. Prema današnjem opće priznatom shvaćanju: 1. Seljaštvo je onaj dio naroda, koji je najuže povezan sa zemljom, na kojoj živi i radi vršeći svoju važnu narodno-političku zadaću čuvara narodnoga životnog prostora i osiguratelja narodne prehrane. Agrarno pravo mora u prvom redu zadovoljavati toj zadaći seljaštva. Ovamo spada onaj dio agrarnog zakonodavstva, koji uređuje kućne (obiteljske) zadruge i seljačko nasljedno pravo, a svrha mu je, da seljačke domove zajedno s njihovim zemljištem sačuva za potomstvo u jednoj istoj obitelji, odnosno da ih proglasi nedjeljivima, neotuđivima i zaštićenima od ovrhe. To se tiče naročito zaštite seljačkog posjeda u slučajevima, u kojima je seljak radi dugova dospio u tegotan položaj, a pravni ga poredak zaštićuje tako, da se ne može otjerati od zemljišta. To je pravo kućišta ili okućja, a u Hrvatskoj je uređeno uredbom od 12. X. 1939 o zaštiti seljačkog posjeda od ovrhe (N. N. br. 235, od 17. X. 1939). Seljačko zemljište treba da načelno stekne samo osoba, koja ga razumije upotrijebiti na seljački način i kojoj je obrađivanje zemljišta životno zvanje. Agrarno pravo uređuje i promet sa seljačkim zemljištem (naročito pitanje zakupa) vršeći time utjecaj na posjedovno-pravne odnose na zemljištu. 2. Zemljište je osnova svake poljodjelske privredne djelatnosti i svakoga seljačkog gospodarstva, a predstavlja vrelo i glavno mjesto za proizvodnju svih potrebitih i korisnih sirovina. Čitav organski život vezan je sa zemljištem. Zbog toga predstavljaju razdioba zemljišta i zemljišno-pravni poredak najvažniji temelj društvene organizacije. To vrijedi za poljodjelsko i šumsko zemljište. Razdioba zemljišta utječe odlučno na diobu imovine, prihoda i vlasti, oblikuje društveni (socijalni) i politički ustav svake pojedine politički organizirane zajednice te osigurava životnu egzistenciju ljudi, obitelji i naroda. Od toga ne zavisi samo stanje i položaj poljodjelstva, nego i svih ostalih privrednih grana. Obrt, trgovina, industrija i promet razvijaju se drukčije, ako po selima prevladava mali, srednji ili veliki zemljišni posjed, zadovoljni i dobro uređeni seljački domovi ili seljački beskućnici i radnički proletarijat. Često se događa, da pored pomanjkanja zemljišta za osnivanje novih seljačkih gospodarstava (domova) postoji i rascjepkanost i porazbacanost zemljišnih čestica (oranica, livada, pašnjaka), koje pripadaju pojedinim seljačkim domovima. Takvo je stanje vrlo nepovoljno i štetno, a nastoji se ukloniti pomoću komasacije zemljišta. Komasaciono pravo je važan dio agrarnog prava. U Hrvatskoj bio je seljak sve do 1848 većinom vlastelinski kmet. Hrvatski sabor raskinuo je zak. čl. XXVII. 1848 podložničku vezu i seljaka pretvorio u vlasnika urbarskog posjeda. No iza toga nastale su mnoge diobe i nastojanja, da se skine veza skupčine, u kojoj su seljaci živjeli u vrijeme kmetskog podaništva. To je uzrokovalo veliku rascjepkanost seljačkih gospodarstva i poteškoće kod iskorišćavanja pojedinih, međusobno često vrlo udaljenih zemljišnih čestica. Da se te štetne posljedice uklone ili bar što više ublaže, stvoren je u hrvatskom saboru zakon od 26. V. 1891 o komasaciji zemljišta, da se zaokruže pojedina seljačka gospodarstva. Kada taj zakon nije donio očekivanih uspjeha, stvoren je od hrvatskog sabora drugi zakon od 22. VI. 1902 o komasaciji. Ove zakonske odredbe nadopunjene su § 23 zakona od 31.VII. 1925 (Sl. N. br. 173-XXXVI od 1. VIII. 1925) i naredbama ministarstva za pravosuđe broj 156 od 2. I. 1926 i broj 50.643 od 28. VII. 1926. Pored komasiranja važno je i pitanje melioracija (poboljšanja zemljišta), naročito odvodnje i natapanje, što zakonodavstvo predviđa posebnim zakonskim propisima (kao primjerice zakon o vodnom pravu i sl.). 3. Važno područje agrarnog prava tiče se seljačke zajednice i seljačke organizacije, kojoj je svrha, da spoji žive narodne sile u formi odgovorne samouprave u selu, županiji, poljodjelskim komorama i u državi. Životna snaga ove organizacije očituje se u zajednici seljačkih domova, u kojoj se razvija socijalni životni odnos između seljaka, domara i njegove pomoćne radne družine. U seoskoj zajedničkoj organizaciji budi se i formira seljački kulturni život. 4. Posebna pažnja priklanja se agrarnom kreditnom pravu. Pa dok je u prijašnja vremena kredit bio u glavnom osnovan na stvarnim sigurnostima, a konačno često svršavao ovršnim dražbama i gubitkom seljačkog doma, suvremeno agrarno pravo pored zaštite minimuma egzistencije provodi nastojanja, koja se tiču uspješne organizacije seljačkog kredita, razduženja seljaka i zaštite najpotrebnijih stvari za rad (stoka, oruđe) na seljačkom gospodarstvu u slučaju ovrhe (§ 209 zakona od 9. VII. 1930 o ovršnom postupku; Sl. N. br. 165-LXII od 25. VII. 1930). 5. Agrarno pravo uređuje i poboljšanje seljačkoga poljodjelskog rada i tržišta poljodjelskim proizvodima (poboljšanje sjemena, unapređivanje stočarstva, pogodovanje osnivanja silosa i rada seljačkih privrednih zadruga i sl.). 6. Posebno agrarno pravo uređuje i izvodi i t. zv. agrarnu reformu.

LIT.: M. Mirković, Agrarna politika, Beograd 1940; M. Smrekar, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, IV., Zagreb 1903.