AGRARNO PITANJE pojavljuje se kao problem nesocijalne i negospodarske podiobe zemljišnog posjeda i vlasništva. Rješavanje toga problema pripada agrarnoj politici. Agrarno se pitanje pojavljuje u povijesti u različitim zemljama i narodima s različitim obilježjima: ropstvo, kmetstvo, zemljišni državni i privatni monopoli, pretežitost latifundijskog velikog posjeda nad seljačkim, fideikomisarna dobra i prenapučenost seljačkog pučanstva, neimaština zemljišnog posjeda, loše zemljište za samostalno seljačko izdržavanje, seljačka prezaduženost, ovisnost seljačkog tržišta o industrijskom, zakupni odnosi na štetu seljaka i narodnog gospodarstva, nesređene prilike poljodjelskog radništva (proletera i poluproletera) i slično. Postanak je agrarnog pitanja različit: prisvajanjem zemljišta po ratnim pobjednicima, prikupljanjem malih posjeda k velikom posjedu, napuštanja vlasništva nad seljačkim zemljištem u cilju utočišta kod jačih, zakonskom izvlazbom malih posjeda u korist velikih (»enclosure acts« u Engleskoj), prisilnom ili dragovoljnom prodajom zemljišta osiromašenih seljaka i slično.
Kao što je različit postanak agrarnog pitanja, tako su i različiti načini njegova rješavanja. Jednom se dioba zemljišnog posjeda mijenjala revolucijom, kako nam to bilježi povijest stare Grčke, rimskog carstva, država u srednjem i novom vijeku. Drugda je opet samo zakonodavstvo uklanjalo socijalne i gospodarske nejednakosti. Tako je, primjerice, već u davnini Mojsijev zakon određivao novu diobu zemljišta svake pedesete jubilarne godine.
Agrarno pitanje rješava se različito i danas: jednom revolucionarnim, drugda više evolutivnim putem. I t. zv. »agrarnim reformama« poslije svjetskoga rata bila je svrha, da uklone agrarno pitanje u zemljama srednje i istočne Evrope, da uklone sve preostatke feudalnih agrarnih odnosa, a naročito da provedu diobu latifundijskih i velikih posjeda u srednje i male seljačke posjede. Vidjelo se, da zemljište u rukama nekolicine posjednika uzrokuje iseljavanje u prekooceanske krajeve; pučanstvo bez zemlje stvara zemlju bez pučanstva.
Kao prvotni put u rješavanju agrarnog pitanja jesu mjere, kako da se između velikih, srednjih i malih zemljišnih posjednika uspostavi što socijalniji gospodarski odnos. A zdrav socijalni odnos ne postoji nigdje, gdje kraj malog broja latifundista postoji bezbroj sićušnih posjeda i polubeskućnika. Pod latifundistima pak ne razumijevamo samo privatne vlasnike nego i javne i polujavne ustanove. Da se predusretne svakoj revoluciji, imaju se za vremena tražiti putovi dragovoljne izvlazbe velikih posjeda u korist malih i srednjih posjednika i vlasnika.