AGRARNI USTAV. Agrarni se odnosi sastoje u svim državama od mnogobrojnih socijalnih, pravnih, političkih, gospodarskih i općekulturnih pojava i činjenica. Sve te pojave skupa uzete čine u neko određeno vrijeme zaseban agrarni poredak, koji mi nazivamo agrarnim ustavom. S pravnog gledišta agrarni ustav sadržava u glavnom pravo vladanja, raspolaganja i iskorišćavanja zemljišne površine i zemljišne imovine; njime se uređuju vrste posjeda i zemljišnog vlasništva. Prema tome, agrarnim se ustavom utvrđuju odnosi između vlasnika i zemljoradnika, odnosi između posjednika (zakupnika, kolona, kmeta i slično) i vlasnika, odnosi između vlasnika i političke vlasti (država). Agrarni ustav tiče se i radnih odnosa i uslova u poljodjelstvu. Njime se uređuje položaj zemljoradnika, koji rade po tuđem nalogu i na tuđi račun. Sa stajališta pak stvarnog stanja agrarni ustav predstavlja svako privredno i socijalno agrarno stanje u određenom razdoblju.

Svaki je agrarni ustav posljedica dugogodišnjeg razvitka. No i ako se pojedini agrarni ustav razlikuje od drugoga, ipak se svi agrarni ustavi mogu svrstati u više tipova, od kojih su najvažniji:

1. Vlastita (kućna) privreda, koja se pojavljuje: a) kao obiteljska kolektivna privreda; ona se nalazi u prapočecima kod svih naroda; tu nema traga trgovini ni novčanom prometu; — i b) kao privreda slobodnog seljaka. I ta ima obilježja još skupnog vlasništva. U skupno vlasništvo pojedinih seljačkih obitelji spada kuća za stanovanje, obradivo zemljište i kućište.

2. Tečajem vremena mijenja se odnos skupnog vlasništva. Zajedničko vlasništvo nad zemljištem uzmiče sve više pred zasebnim vlasništvom, i ako ni zajedničko nikad potpuno ne prestaje postojati. Stvara se stalež slobodnih pojedinačkih vlasnika i jednakopravnih seljaka. U to vrijeme služe se slobodni vlasnici i neslobodnom radnom snagom: robovima, podanicima, raznim zarobljenicima i sl.

3. Feudalni (patrimonijalni) sistem (počevši od 7. st. dalje) uzrokom je dalekosežne promjene u srednjem i zapadnoevropskom privrednom području. Zemljište, koje se u početku smatralo vrhovnim vlasništvom kralja, kneza (suverena), prelazi pomalo u vlasništvo svjetovnih i crkvenih velikaša (plemića, knezova, vlastele); podanici kralja — zemljoradnici — postaju podložni vlasteli. Međutim ondje, gdje je bilo pored vlastele i slobodnog seljaštva, kao što je to bio slučaj i kod nas Hrvata, utjecali su ratni tereti, teška podavanja, neprijateljske provale i druge nevolje na slobodne seljake-poljodjelce; ti su predavali svoja zemljišta velikašima-plemićima, ali su ostajali na njima kao kmetovi i polukmetovi. Feudalizam je doveo do razlikovanja dotadašnjeg društva u gornji (socijalno viši) sloj zemljovlasnika (zemljogospodara, spahija) i u donji (socijalno niži) sloj kmetova, vezanih na zemlju (»glebae adstricti«) i obvezanih na različita osobna i stvarna podavanja. Feudalni agrarni ustav obilježava gotovo čitavi srednji vijek evropske kulturne povijesti, a vlada u svim evropskim državama sve do 19. stoljeća.

4. Nakon ukidanja feudalno-državnopravnog sustava nastupa tokom 19. st. slobodna seljačka privreda; seljak-zemljoradnik postaje slobodni vlasnik svoga zemljišta i oslobađa se svih feudalnih obveza.

Iako je agrarni ustav tokom povijesnog razvitka u svim evropskim državama u bitnosti sličan, pokazuje u pojedinim državama značajne osobitosti. U nekim državama prevlađuju velika imanja (veleposjed), a u drugim državama nalazi se zemljište u rukama prosječno imućnijih seljaka-poljodjelaca. Pored toga različito se u pojedinim državama shvaća pojam velikoga, srednjeg i malog zemljišnog posjeda. To ovisi od gustoće pučanstva, od veličine obradive zemljišne površine, od načina intenzivnoga ili ekstenzivnog gospodarenja, od pravnih odnosa (ograničeno ili neograničeno, slobodno ili vezano raspolaganje sa zemljištem) i sl. Na razvitak pravnih odnosa utjecala je u najvećoj mjeri okolnost, da li je zemljište bilo pojedinačnog ili skupnog (zadružnog) općinskog vlasništva. Prema rezultatima povijesnog istraživanja smatra se, da je do 19. st. skupno i javnopravno vlasništvo zemljišta predstavljalo općeniti i glavni oblik vlasništva, iako je i u tom razdoblju paralelno postojao i oblik privatnog i individualnog zemljišnog vlasništva.

S obzirom na pravne oblike iskorišćavanja zemljišta ne mora pravo vlasništva na zemljište i njegovo poljodjelsko iskorišćavanje biti nužno sjedinjeno u istom pravnom subjektu. Ako je u jednom te istom pravnom subjektu sjedinjeno pravo vlasništva i pravo iskorišćavanja zemljišta, postoji vlastita uprava (samoupravljanje, vlastito gospodarstvo, izravno gospodarstvo). Vlastita uprava mogla je opet biti ili u obliku skupnog gospodarenja i vlasništva ili pak u obliku privatnog vlasništva, a skupno-obiteljskog gospodarenja. Skupno zemljišno vlasništvo i gospodarenje zadržalo se kod nas Hrvata najdulje u pravnom obliku kućnih zadruga i zemljišnih zajednica. Takvi oblici mogu nastajati i po propisima o privrednim zadrugama. — Ako pak pojedina osoba živi i radi na tuđem zemljištu na osnovi ugovorno-pravnog odnosa o iskorišćavanju zemljišne površine (»zakupa«), postoji za zemljovlasnika indirektno upravljanje, koje mu odbacuje zemljišnu rentu bez vlastitoga izravnog rada. — Ta dva sistema mogu postojati i paralelno jedan uz drugi. Sam se vlasnik može prema vlastitoj koristi odlučiti ili za vlastito iskorišćavanje svog zemljišta, ili za njegovo davanje u zakup.

U formi vlastite poljodjelske privrede mogu se razlikovati dvije naročite vrste: a) što vlasnik neposredno obrađuje svoju zemljišnu površinu sâm (sa svojim obiteljskim članovima) ili pomoću najmljenoga pomoćnog osoblja; — i b) što za obrađivanje zemljišne površine skrbe opunomoćenici zemljovlasnika na njegov račun; upravitelj poljodjelske privrede je činovnik, koji u glavnom samostalno vodi čitavu poljodjelsku upravu. Ta uprava prekida osobnu vezu između zemljovlasnika i njegova zemljišta. Ona nastaje često zbog nemogućnosti zemljovlasnika, da obrađuje sam svoje zemljište i da na njemu stanuje. U tim slučajevima nastaje t. zv. apsentizam.

Indirektna poljodjelska uprava pojavljuje se i u drugim oblicima, naročito u obliku vremenski ograničenog zakupa, nasljednog zakupa i podijeljene privrede (»kolonata«), kakav je oblik postojao već u starom i srednjem vijeku. U svim tim oblicima zemljovlasnik dijeli sa seljakom, koji obrađuje njegovo zemljište, zemljišni prihod u naravi prema određenoj (ugovorenoj, uobičajenoj ili zakonskoj) visini.

Iskustvo pokazuje, da kolektivistička i feudalno-veleposjednička (vlastelinska, spahijska) organizacija zemljišnog vlasništva može postojati samo u ekstenzivnom sistemu obrađivanja. Na intenzivni sistem moralo se prijeći, čim je nastala veća potreba živežnih namirnica i drugih agrarnih proizvoda. Na mjesto starog travnog i pašnjačkog gospodarstva nadošlo je dvopoljno i tropoljno gospodarstvo, koje je postojalo u Evropi do sredine 18., odnosno do kraja 19. stoljeća. Da se to provede, morao se preinačiti čitav dotadašnji agrarni ustav, morale su se ukinuti kolektivističke povezanosti i ograničenja raspolaganja, moralo se osloboditi seljaka-poljodjelca od sviju podložničkih stega i obveza, te na taj način omogućiti racionalno ratarstvo.

Odlučan utjecaj na agrarne odnose i agrarni razvitak vršili su i vrše porezi kako s obzirom na njihovu visinu, tako i s obzirom na njihovo ubiranje i osiguranje poreznog prihoda. Štaviše, može se s mnogo opravdanja smatrati, da je podloga čitavog feudalnog agrarnog ustava bila osnovana na oporezovanju. Kontingentiranje poreznih kotareva dovelo je do stvaranja velikih feudalnih kotareva i do velikih zemaljskih gospodara, koji su skršili moć manje zemaljske gospode. A kao što je već i rečeno, znatan je dio slobodnih seljaka napuštao u feudalno doba svoju slobodu samo u težnji, da izbjegne plaćanju ratnih poreza. Proširenje i povećavanje njihovih podavanja (desetine), uvođenje nasljednog poreza (laudemium) i točarine i sl. bilo je uzrokom, da se u feudalno doba postepeno umanjivao broj slobodnih seljaka i ukidala sloboda kretanja. I povijest izvanevropskih država (Egipat, Kina, Japan) pokazuje, da je porez jednako utjecao na razvitak agrarnog ustava, u kojemu se stvaralo posebno feudalno pravo.

Agrarni ustav povezan je u svim državama s njihovim političkim razvojem. Tako je rimski slobodni seljak sastavljao općinske skupštine i vojsku, a ono zemljište, koje je osvojeno mačem, očuvao je kao kolonist. Prezaduženje toga slobodnog seljaka dovelo u 3. i 4. st. do teških unutarnjih kriza. Agrarni ustav u rimskoj državi pokazuje značajnu crtu, da su se vodile mnogobrojne borbe za ukidanje nagomilanih seljačkih dugova, koji su nastali zbog teških agrarnih podavanja, visokih lihvarskih kamata i prisvajanja javnog zemljišta (»ager publicus«). Te borbe dovele su u Italiji do građanskog rata, u kojemu su vlastodršci (»oligarsi«) tražili pomoć vanjskog neprijatelja, a seljaci (»plebejci«) pomoć i spas od tirana. Agrarne borbe uzrokovale su u starom vijeku političku propast mnogih država, na pr. Sparte, Sirakuze, pa i samog rimskog carstva (»latifundia Italiam perdidere«). U germanskim državama, nastalima u srednjem vijeku na području nekadašnjeg rimskog carstva, razvio se novi državnopravni sistem — feudalizam, koji uzima upravo ratarstvo za podlogu svoga političkog i privrednog života. Istu pojavu susretamo i u drugim evropskim državama istog vremena. Od 16. do 18. st. (u eri merkantilizma) nastaju promjene u političkom ustrojstvu, a s time i u agrarnom ustavu.

S agrarnim ustavom povezuje se tokom povijesti i socijalno-pravno uređenje država i naroda. Time, što se u srednjem vijeku nije počesto razlikovalo javno od privatnog vlasništva zemljišta, državno se pravo zapovijedanja (»imperium«) osnivalo na pretpostavci, da je sve zemljište državno vlasništvo; pored toga smatralo se državno vlasništvo prvotnim i izvornim, a privatno vlasništvo izvedenim (»derivativnim«). Po tom je agrarnom ustavu vršio svaki zemaljski gospodar na svom zemljištu sve poglavarstvene čine (upravnu, vojničku, sudsku i redarstvenu vlast: »cuius regio, illius imperium«). Zemaljski gospodar bio je gospodar nad ljudima, koji su se nalazili na njegovoj zemlji, jer su se oni smatrali zemljišnom pripadnosti. Međutim taj odnos zemaljskog gospodara i podanika (»kmeta«) izaziva počesto teške socijalne nemire. Seljaci-kmetovi, izvrgnuti samovolji zemaljskih gospodara, težili su za svojim oslobođenjem i zato se tečajem 16. do 19. st. vode u evropskim državama teške socijalne i političke borbe za oslobođenje seljaka-kmetova. Dugotrajni seljački nemiri i bune (u Hrvatskoj im je prethodila seljačka buna pod Matijom Gupcem) doveli su konačno do spoznaje, da je dotadašnji agrarno-pravni odnos između zemljovlasnika i seljaka-kmetova glavna zapreka gospodarskom napretku. Neslobodan seljak nerado obrađuje tuđu zemlju, a od toga slaba korist zemljogospodaru, državi i narodnoj privredi. Toj je spoznaji mnogo doprinijela i opća ideja o slobodi i jednakopravnosti sviju ljudi. I ta ideja otad snažno utječe na promjenu dotadašnjeg agrarnog ustava, na provedbu agrarne reforme i oslobođenje kmetova-seljaka od feudalnih agrarnih odnosa. Na oslobođenje kmetova i izmjenu agrarnog ustava utječe u znatnoj mjeri i znanstveno istraživanje novih metoda u poljodjelskom radu.

Svi ti momenti ubrzavaju izmjenu dotadašnjih agrarnih i socijalnih odnosa i preživjeloga agrarnog ustava. Međutim, o jačim se izmjenama jedva može govoriti sve do 18. stoljeća. Socijalni dio agrarnog ustava ostao je do 19. st. gotovo nepromijenjen. Ostala je jaka osobna i stvarna povezanost seljaka-kmeta sa zemljom. Privredna sloboda osobe i posebno zemljišno vlasništvo postojalo je jedino na osnovu posebnih povlasti. Nakon mnogobrojnih pokušaja, da se provede što slobodniji agrarni ustav i njegovo prilagođivanje potrebama pojedinih naroda, nastaje jaki preokret pod utjecajem ideja škole naravnog prava (fiziokrata), načela francuske revolucije i manchesterske nauke. Pošlo se s osnovnog shvaćanja, da svakom čovjeku pripada osobna sloboda i slobodno djelovanje (privređivanje), koje su ideje prodrle početkom 19. st. u svim evropskim državama (u Engleskoj i nešto prije). S time u vezi provode se reforme agrarnog ustava pod nazivom — oslobođenje seljaka i otkup realnih tereta. Iste reforme čine prijelaz od feudalnog do liberalno-građanskog društvenog uređenja, u kojemu će i seljaci živjeti kao slobodni ljudi. Na evropskom kontinentu prva je Francuska razriješila kmetske odnose zaključcima narodne skupštine od 4. i 11. VIII. 1789. Dekretom od 28. VIII. 1792 ukidaju se sva dotadašnja feudalna prava bez svake odštete. U Njemačkoj je zemljišno podložništvo ukinuto 9. X. 1807. U Hrvatskoj provodi se ukidanje feudalnih odnosa sredinom 19. st. patentom od 7. IV. 1848 za vrijeme bana Jelačića.

Tijekom 19. st. uvažuje se u sve većoj mjeri seljačka privreda, dok veleposjednička gubi svoju nekadašnju vrijednost. Seljački se dom smatra zasebnim socijalno-narodnim organizmom (a ne poduzećem u smislu obrtnih i trgovačko-pravnih norma); seljaštvo se cijeni kao najbrojniji dio naroda i kao njegovo fiziološko vrelo; na njemu se osnivaju sve žive narodne snage. Zato se potkraj 19. i na početku 20. st. sve upornije ističe načelo, da zemljište mora pripadati onome, koji ga obrađuje. S tim je u vezi postavljen i odlučan zahtjev, da se putem izvlazbe ukinu veliki zemljišni posjedi, a jačaju mali i srednji seljački posjedi.

U 20. st. nastaje i novo rješavanje agrarnih problema pod imenom »agrarne reforme«. Pojavljuje se naime sve jača potreba za osiguranjem malog i srednjeg zemljišnog posjeda. Tim pitanjima počinje se sve više baviti i sama nauka o agrarizmu. Agrarna politika postaje najvažnijim dijelom sveukupne gospodarske politike. Pored načela gospodarske i političke slobode seljaka naglašuju se sve jače i socijalni momenti njegova života. Seljačka privreda ulazi u sklop planskog gospodarstva, a samo seljaštvo postaje državna i narodna osnovica. S tim novim mjerama agrarne politike ulazimo u novi agrarni ustav, različan od liberalno-građanskog u 19. stoljeću.