AGRARNI SUSTAVI, različiti oblici poljodjelske proizvodnje, nastali u povijesnom razvitku pod utjecajem rada i kapitala kao glavnih njihovih faktora. Priroda je u primitivnom stadiju privrede, na stupnju čiste okupatorske djelatnosti, najodlučniji i gotovo jedini faktor proizvodnje: ribarstvo, lov, sabiranje prirodnih plodova zavise potpuno od prirode, udio rada se ograničava na sam čin prisvajanja, a udio kapitala na primitivno oruđe za ribarenje, lov i sabiranje plodova. Na višem stupnju je nomadstvo i stalno pastirstvo. Tu kapital u obliku stada, goveda, krda ovaca i čopora konja ima odlučnu ulogu, no i opet u punoj zavisnosti od prirodnih elemenata: kiše i suše, studeni i vjetrova. Rad se ograničava na čuvanje stada od neprijatelja i grabežljivaca, seljenje od jednog pašnjaka na drugi, spremanje zaliha prerađevina od mlijeka, mesa, koža i t. d. Treba naglasiti, da su stočarski pašnjački narodi uvijek miroljubivi, orući i sijući preko ljeta po koju krušnu biljku (ječam, zob, proso, pir, pšenicu i raž). Kad poberu plodove i iscrpe za to podesno zemljište, napuštaju polja i pašu i traže drugu. Nasuprot su konjanički pašnjački narodi redovno razbojnički i nasrtljivi, ratoborni i osvajački. Svi nomadi potrebuju velike površine zemlje za svoje gospodarenje. Ako toga nema, tada polaze na osvajanja ili propadaju. I stari Slaveni su vjerojatno bili miran polunomadski narod, s čoporima goveda i ovaca, no nije isključeno, da su se iza tih prvih miroljubivih i dobroćudnih skupina pojavili kasnije konjanički, nasrtljivi i gospodski elementi, koji su se nametnuli za vođe i gospodare. Međutim rijetko koji polunomadski narod zadržava svoj prvotni način gospodarenja. Kako se pučanstvo množi, ponestaju mogućnosti trajnog seljenja (uz ljetno obrađivanje zemlje), nastaju trajna naselja, ponajprije izolirana i pojedinačna (po svoj prilici kod nas u obliku obiteljske zadruge), a u daljem razvitku u selištima. U tom se sustavu počinje i provodi individualna diferencijacija između privatnog i zajedničkog plemenskog zemljišta. Oranice se prisvajaju ili trajno ili se po ždrijebu (žrib) dijele u kraćim vremenskim razmacima ovlaštenicima jednog plemena; paše i šume ostaju redovito uvijek zajednička imovina na uživanje svih suplemenika. Na rudinama, određenim za oranje, podižu se stalni nastani (iz drva, sušene ilovače ili kamena) i tako se stvara nepokretni kapital u obliku zemlje i zgrada, i pokretni u obliku stoke i zalihe hrane. Ipak ostaje stoka kao »blago« najmiliji oblik kapitala; po broju se stoke prosuđuje bogatstvo porodice, kao što se po broju konja i za ratnu službu sposobnih konjanika ocjenjuje politički ugled. U tom agrarnom sustavu dolazi do približnog ravnotežja svih triju faktora proizvodnje. No to ne znači, da bi to već bio oblik kapitalističkog gospodarenja. Proizvodnja se u tom stadiju upotrebljava gotovo isključivo za namirenje vlastitih potreba (samoopskrbno gospodarstvo), dok za daće i poreze služe krzna od plemenite divljači (kunovina), vino, ulje, a u kasnijem kmetovskom odnošaju još i kudjelja, laneno povjesmo, sir, sušeno meso i sl. Glavno oruđe za obrađivanje zemlje je motika i ralo (bez željeza), kasnije plug (sa željeznim lemešom), brana i valj, pa srp za žetvu i vrcalica za pravljenje maslaca. Takva su gospodarstva većinom ekstenzivna. Na raspoloživu površinu dolazi razmjerno malo rada i kapitala, te gospodarenje zavisi u velikoj mjeri još uvijek od prirode i njezinih promjenljivih pojava. U kasnijem će razvitku dublje oranje, često okapanje i prekapanje, košnja kosom (ne srpom), mlatnja batom (mlatom), bolje spremanje plodova u sušama, hambarima i podrumima, podizanje trajnih zaklona i staja, uvećati relativni udio kapitala i rada na jedinicu površine, i tada tek počinje intenziviranje gospodarstva, koje se najviše odrazuje u plodoredima (v.), a ti idu za tim, da što više osiguraju maksimalni prirod uza što jače uklanjanje štetnih učinaka s jedne, a iskorišćavanje povoljnih faktora s druge strane.

(O razvitku agrarnih sustava pod feudalizmom i dalje → Kmetstvo).