AGRARNI MAKSIMUM se nazivlju one površine, koje zakon od 21. VII. 1919 u pojedinim krajevima određuje kao dopuštenu izmjeru za velike posjede. Kao takav se smatra: u Dalmaciji i Hercegovini 50 ha obradiva zemljišta (oranice sjenokoše, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, maslinjaci i hmeljnici) ili 100 ha zemlje uopće (zajedno sa šumama i pašnjacima); u Sloveniji, Prekomurju i Međumurju, u hrv. županijama varaždinskoj, modruško-riječkoj i ličko-krbavskoj 75 ha, odnosno 200 ha; u Hrvatskoj u kotarevima: Zagreb, Stubica, Samobor, Dugo selo i Sv. Ivan Zelina i kotar Zagreb, te u novim krajevima Crne Gore 100 ha, odnosno 300 ha; u ostalom dijelu zagrebačke županije i cijeloj županiji bjelovarsko-križevačkoj te u Bosni (izuzevši dalje navedene kotareve) 150 ha, odnosno 400 ha; u županiji požeškoj, te u kotarevima: Novi, Prijedor, Banjaluka, Bosanska Gradiška, Derventa, Gradačac, Brčko i Bijeljina 200 ha, odnosno 450 ha; i konačno u Slavoniji, u županiji virovitičkoj i srijemskoj, u Banatu, Bačkoj i Banatu te u novim krajevima Srbije 300 ha, odnosno 500 ha. Uz zakonske uvjete mogao se uz ovaj maksimum ostavljati i supermaksimum u neopredijeljenom opsegu radi podržavanja pepinijera stoke, za uređena ribničarstva, industrije, drenaže i sl. (→ Agrarna reforma).