AGRARNA REFORMA, kod nas oslobođenje kmetova i odvajanje zemlje velikih posjeda te predavanje njihovo u ruke sitnih posjednika ili zemljodjelaca bez vlastitog zemljišta. Tako je shvaćena i provedena a. r. i u Bugarskoj i Rumunjskoj. U drugim državama (Čehoslovačkoj, Poljskoj, Baltičkim državama, Madžarskoj) znači a. r. jačanje seljaštva stvaranjem srednjih seljačkih posjeda namjesto starijih velikih posjeda. Veliki posjedi će se čuvati, koliko je to u interesu cjeline s obzirom na posebne zadatke velikog posjeda kao matice najbolje rasplodne stoke i selekcioniranog sjemenja, kao živih primjera intenzivne obradbe zemlje, kao pionira gospodarskih industrija i sl. U tom je smjeru najdalje pošla Njemačka, stavljajući svu a. r. u službu stvaranja novih i čuvanja starih srednjih seljačkih posjeda zakonom o seljačkim nasljednim gospodarstvima (»Erbhofgesetz« od 29. IX. 1933).

Teoretsko obrazloženje a. r. u širem smislu polazi s gledišta, da je po Davidu Riccardu iznesena »zemljišna renta« neopravdan prihod »bez rada«, što ga donosi »monopolski značaj zemljišnog posjeda«. Na toj osnovici su Th. Spencer, O’ Brien i Alfred R. Wallace tražili, da sva zemlja prijeđe u ruke općenitosti (»općine«), koja bi je davala pojedincima na uživanje. Henry George, a kasnije Flürscheim i Damaschke traže, da zemlja služi općenitosti i da svi porasti u njezinoj vrijednosti (napose kao gradilišta) dođu u korist općenitosti. K. Marx traži ostvarenje velikih zajedničkih, industrijskim načinom uređenih gospodarstva, a ukinuće malih seljačkih posjeda. To su gledište nastojali boljševici ostvariti u SSSR. U Čehoslovačkoj je Švehla iznio osnovnu misao, da svaka vlast dolazi od posjeda zemlje i da se ona ima vratiti opet narodu, kojemu je bila od velikih posjednika oduzeta. Ti su nazori imali odlučan utjecaj na izvođenje a. r., kako se izvodila u Jugoslaviji od g. 1918 do danas.

Koncem rata nastale su u Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini pod utjecajem vojnih izbjeglica (»zeleni kader«) i vraćenih zarobljenika iz Rusije česte pljačke i nasilno otimanje zemlje, povodom čega je Narodno Vijeće zaključilo u Zagrebu 26. XI. 1918 odmah pristupiti demokratskim agrarno-političkim reformama, i to: 1. posvemašnjem dokidanju kmetstva, 2. eksproprijaciji velikih posjeda uz pravednu odštetu i 3. oduzimanju posjeda ratnih dobitnika. Dne 25. II. 1919 izdane su Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme, u kojima se određuje uglavnom ovo: Kmetovski (»čifčijski«) odnos u Bosni i Hercegovini te u novim krajevima Srbije i Crne Gore razrešuje se, a novo se stvaranje takvih odnošaja zabranjuje. Isto vrijedi i za kolonatski i kmetstvu slične odnošaje u Dalmaciji. Prijašnji vlasnici (age, gospodari) dobivaju pravednu odštetu; svi veliki posjedi se izvlašćuju; zemlja će se dati državljanima, koji se bave obrađivanjem zemlje, a koji zemlje ili uopće nemaju ili je nemaju u dovoljnoj mjeri. Seljaci je dobivaju toliko, koliko mogu sami obrađivati. Prvenstvo kod te razdiobe imaju invalidi, udovice i siročad ratnika, vojnici i dobrovoljci. Oni dobivaju zemlju prethodno u zakup do definitivnog uređenja a. r. Svi veći šumski kompleksi prelaze u vlasnost države, odnosno samoupravnih tijela. Odšteta za oduzetu zemlju uredit će se posebnim zakonom. Te se odredbe ne protežu na onaj teritorij Srbije, koji je ona imala do g. 1912. — Nažalost, kako je Ministarstvo agrarne reforme pristupilo izvođenju »prethodnih odredaba« bez ikakvih priprava i bez prokušanog upravnog činovništva, morala se agrarna reforma provoditi, kako je to išlo u korist političkih stranaka i njihovih pristaša. Zbog toga su nužno nastale zloupotrebe, koje su u mnogočem kompromitirale čitavu akciju. Napose su seljački agrarni odbori i povjerenici (→ agrar. odbori), a katkad i mjesne agrarne zajednice (→ agrar. zajednice) unosili neraspoloženje proti agrarnoj reformi.

1. U sjevernim krajevima (Slovenija, Hrvatska, Slavonija i Vojvodina) uređena je a. r. »konačno« zakonom od 19. VI. 1931 i kasnije zakonima od 5. XII. 1931 i 6. V. 1933. Po tim zakonima, koji su uglavnom mogli samo uzakoniti kroz 12 godina stvoreno stanje po »prethodnim odredbama«, razdijeljeno je ukupno 689 velikih posjeda (467 privatnih, 29 državnih, 117 upravnih općina, 29 zemljišnih zajednica i 47 drugih vlasnika), od kojih su 310 bili veleposjedi inozemaca. Ukupna površina tih veleposjeda iznosila je 2,185.863 kat. jutara, od kojih je bilo obradivog tla 835.703 k. j., pašnjaka 282.844 k. j., šuma 903.295 k. j., a ostalih kultura 164.041 k. j. Za svrhe a. reforme stvarno je upotrijebljeno do 1935 god. 511.376 k. j. obradivog tla (61,9%), pašnjačkog i poplavnog tla 57.176 k. j. (20%) i šuma 151.684 k. j. (16,8%). Velikom je posjedu ostavljen zakonom predviđeni maksimum od 50 do 300 ha obradivog tla ili 500 ha zemlje uopće — prema gustoći pučanstva i njezinim prilikama (→ agrarni maksimum), a u slučaju, da se na posjedu podržava uzgajalište rasplodne stoke, rasadnik voća ili loze, selekcija sjemenja, uređuju ribnjaci ili izvode druge opće korisne ustanove, ostavlja im se i supermaksimum. Agrarni interesenti plaćaju zemlju državi prema zakonom određenoj cijeni, koliko nisu već otkupljene fakultativnim otkupom (→ fakultativni otkup), a država daje vlasnicima agrarne obveznice, koje se postupice ždrebaju, a mogu biti lombardirane. — Prema tim zakonskim odredbama dobili su zemlju:

Vrsta nadjeljenika	Broj nadije ljenih	Ukupna površina u kat. jut.	Na jednog nadjeljenika otpada k. jutara
Dobrovoljci:
a) mještani....	7.163	55.157	7.7
b) doseljeni....	11.750	100.729	8.7
Mještani
(„agrarni interesenti“) . .	189.115	337.927	1.7
Optanti			5,8
iz susjednih država....	1.700	10.054
i bjegunci odanle....	124	583	4,7
Kolonisti
a) zakoniti doseljenici	3.402	27.691	8,1
b) uzurpanti....	1.005	5.199	5,1

Po toj podiobi povećan je u sjev. krajevima broj premalenih i patuljastih posjeda, a posve je pušten s vida pravi narodni cilj agrarne reforme — stvaranje zdravog, jakog srednjeg seljačkog posjeda kao kičme narodnoga tijela.

2. U Bosni i Hercegovini su po »prethodnim odredbama« oslobođeni kmetovi odnosno njihove kućne zadruge i odmah su unesene u gruntovnicu kao neograničene vlasnice. Tim je bila osigurana trajnost svih tih srednjih seljačkih posjeda. No kasnijom odredbom (17. V. 1923) preneseno
je obiteljsko vlasništvo na sve pojedine članove prema propisima građanskog zakonika; i tako je i ovdje omogućen raspad seljačkih domova. Konačno uređenje agrarnih odnosa na beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini izvršeno je zakonom od 3. XII. 1928 i novelom od 19. XI. 1929. — Agrarnom reformom u Bosni i Hercegovini dobilo je 113.000 obitelji 566.000 ha u neograničeno vlasništvo. Svu odštetu agama za oduzetu zemlju, kmetsku ili beglučku, namiruje država obveznicama kao u sjev. krajevima. Uz kmetove su dobili od raspoloživih pašnjaka (utrine, mere) još ratni dobrovoljci po 5 ha, uzurpanti po 10 ha, a ostali od 0,5—2 ha, — ukupno 53.110 porodica 110.654 ha.

3. U Dalmaciji je konačno oslobođenje kmetova (»kolona«) uređeno zakonom od 19. X. 1930 i novelom od 6. III. 1931. Taj se zakon proteže na 96.953 težačkih obitelji i 53.000 ha zemljišta različite vrsti, što su ga težaci u kolonatskom odnosu obrađivali. Težaku, koji je bio u čistom kmetskom odnosu ili u kolonatskom odnosu do g. 1878, data je zemlja posve besplatno; težaci kolonisti poslije g. 1878 dobivaju zemlju uz pola procijenjene vrijednosti; drugu polovicu plaća država; zgrade plaća težak sâm u punoj vrijednosti.

4. U južnim krajevima (Vardarska banovina i dio Zetske) izvršeno je oslobođenje kmetova kao i u Bosni i Hercegovini, samo što su ovdje učinjene razlike prema načinu, po kojemu je uživalac obrađivao zemlju. Pravi kmetovi (»čifčije«) dobivaju po zakonu ramazanskom od 2. V. 1858 (koji je i u Bosni vrijedio) i po zakonu o ukidanju timara i zijameta od 3. XI. 1839 zemlju besplatno. Svi ostali uživaoci (napoličari, jareglije, ćesimlije, zakupci, kirijaši momci) moraju zemlju platiti državi u roku od 10 godina. Zakon od 5. XII. 1931 i novela od 24. VI. 1933 uređuju sve te odnose, a napose, da se odšteta čifčisahibijama (agama i begovima) isplaćuje odmah u gotovu novcu, a ne u državnim obveznicama kao u ostalim krajevima države. Istim je zakonom uređena i kolonizacija u južnim krajevima.

LIT.; Augé-Laribé, Grande et petite propriété, Montpellier, 1902; Brdlik, Hospodařské a sociologické základy pozemkovy reformi v republice Českoslovanské, Zemědělský archiv, Prag 1919—25; Constantinesco, L’évolution de la propriété rurale et la réforme agraire en Roumanie, Bukurešt 1925; Damaschke, Die Bodenreform, Berlin 1918; Feifalik, Die bosnische Agrarfrage, Beč 1916; Frangeš, Landwirtschaft und Agrarpolitik in Jugoslavien, Deutsche Agrarpolitik, Berlin 1932; Isti, Die sozial-ökonomische Struktur der jugoslavischen Landwirtschaft, Berlin 1937; La réforme agraire dans les pays du sud-est de l’Europe, Bulletin périodique, Bruxelles—Liège 1926; La situation de l’agriculture dans les pays de l’Europe orientale, Comptes rendus du Congrès intern. d’agriculture, Rim 1927; La réforme agraire en Yougoslavie, Bulletin mensuel, Institut intern. d’agriculture, Rim 1934; Fritscher, Agrarverfassung und agrarische Umwandlung in Jugoslavien, Berlin 1930; Grünberg, Die Agrarverfassung und das Grundentlastungsproblem in Bosnien u. d. Herzegovina, Leipzig 1912; Gianellia, Agrarian reform in East and Mid Europe, Edinburgh 1929; Hollmann, Kolonisation und Entwicklung der Landwirtschaft in Südserbien, Berichte über Landwirtschaft, svezak 1., Berlin 1926; Isti, Agrarverfassung und Landwirtschaft, Berichte über Landwirtschaft, sv. X., 3., Berlin 1931; M. Ivšić, La réforme agraire en Yougoslavie, Pariz 1924; Isti, Les problèmes agraires en Yougoslavie, Pariz 1926; Lapradelle, La réforme agraire Yougoslave devant la justice internationale, Pariz 1931; La réforme agraire d’Autriche—Finlande—Léttonie—Lithouanie—Pologne, Institut intern. d’agriculture, Rim 1930; Laur, Politique agraire, Genève 1919; Nikosavić, Die Agrarverfassung und der landw. Kredit Jugoslaviens, Berichte über Landw., poseb. sv., Berlin 1935; Schullern, Das Kolonat in Görz, Gradiska, Dalmatien und Tirol, Beč 1908; Spaho, Die Agrarfrage in Bosnien und der Herzegovina, Beč 1912; Todić, Die landw. Eigenthums- und Betriebsverhältnisse in Bosnien und der Herzegovina, Erlangen 1913; Tassinari, Saggio intorno alla distribuzione del redidito nell’ agricoltura italiana, Piacenza 1926; Vlainatz, Die agrarrechtlichen Verhältnisse des mittelalterlichen Serbiens, Jena 1903; Zakon za trudovi zemljedjelski stoparstva, Sofija 1924; Demetrović, Agrarna reforma u Jugoslaviji, Beograd 1933; Dimitrijević, Politička ekonomija, II. Agrarna politika, Zagreb 1929; Frangeš, O agrarnoj reformi, Memorandum hrv.-slav. gospodarskog društva, Zagreb 1919; Frangeš-Jurić-Ugrenović, O agrarnoj reformi, Mnijenje profesorskog zbora gospodarsko-šumarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1922; Galić, Problemi agrarne politike u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1921; Jovanović, Agrarna politika, Beograd 1930; M. Ivšić, Diljem sela, Zagreb 1936; Isti, Seljačka politika, sv. I. i II., Zagreb 1937—8; Kosić, Osnovi ekonomske politike, III. Agrarna politika, Beograd 1935; Krstić, Kolonizacija u Južnoj Srbiji, Sarajevo 1928; Lenarčić, Misli o agrarnoj reformi u Sloveniji, Ljubljana 1921; Medini, O postanku i razvitku kmetskih i težačkih odnošaja u Dalmaciji, Zadar 1920; Mirković, Agrarna politika, Beograd 1940; Ninčić, Istorija agrarno-pravnih odnosa, Beograd 1920; Nenadić, Napomene pravilniku o odštetama za ekspropriirane šume, Zagreb 1931; Rittig, Agrarna reforma, Petrinja 1919; Stebut-Todorović-Ćosić, Ispitivanja kolonizacione sposobnosti Ovčepoljskog reona, Beograd 1928; Todorov (Gjermanović), Agrarna reforma, Zagreb 1919; Tučkorić, Agrarna reforma, Zakoni i naredbe, Zagreb 1935; Truhelka, Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni, Sarajevo 1915; Ugrenović, Misli vodilje naše šumske politike, Zagreb 1921; Isti, Agrarna reforma i šuma, Zagreb 1920. O. F.

Agrarna reforma u Sloveniji. I pored načela privatne seljačke svojine bilo je nakon prevrata u Sloveniji veoma mnogo zemlje u rukama veleposjednika. Osobito je u Prekomurju 10 veleposjednika, većinom stranih državljana, imalo golemu površinu obradive zemlje. U ostalim dijelovima Slovenije bile su prilike za seljaka povoljnije, ali je ipak najbolja zemlja bila u rukama veleposjednika.

Pod udar agrarne reforme došlo je u Sloveniji 208 veleposjeda. Budući da se po zakonskim odredbama veleposjedom smatrao svaki posjed, koji je imao više od 200 ha, potpali su pod agrarnu reformu ponegdje čak i bolji seljaci u gorskim krajevima, što nije bila svrha agrarne reforme.

Po zakonu iz 1931 god., koji je zahvatio samo one veleposjede, koji su imali iznad 75 ha obradive zemlje ili iznad 1000 ha šume, bio je broj veleposjeda reduciran na 77. Od tih je ostalo pod agrarnom reformom 49 veleposjeda radi površine obradive zemlje, a ostalih 28 radi obradive zemlje i šumske površine zajedno ili samo radi šumske površine.

Svi ti veleposjedi imali su 22.311 ha obradive zemlje i 105.955 ha šuma, zajedno 143.447 ha površine. Od toga bilo je izvlašćenih samo 15.060 ha obradive zemlje i 3.689 ha pašnjaka i planina. Svakom veleposjedniku ostavilo se u smislu zakona samo 75 ha obradive zemlje. Od spomenutih 15.060 ha obradive zemlje, koja je bila određena za izvlašćenje, otpalo je 9.905 ha na 10 veleposjednika u Prekomurju, a ostatak od 5.155 ha na svu ostalu Sloveniju.

Obradiva zemlja bila je podijeljena na više od 22.000 seljačkih porodica. Uzmemo li u obzir porodice od 5 članova, okoristio se od agrarne reforme približno šesti dio seljačkog pučanstva Slovenije. Na porodicu otpalo je poprečno jedva 0,66 ha.

Po zakonu od 1931 odnosno 1933 izvlašćeni su također pašnjaci i planine, što je bilo važno za slovenske gorske krajeve. Posvuda, gdje je bilo potrebno, organizirale su se pašnjačke odnosno planinske zadruge, kojima su se dodijelili pašnjaci i planine, te su se na taj način od vlasti organizirali čitavi kotari u svrhu pospješivanja razumnog marvogojstva.

Šumskih veleposjeda bilo je izvlašćeno 13 s površinom od 39.119 ha. U većini slučajeva došlo je do kompromisnog rješenja t. j. do sporazuma među veleposjednicima i okolnim općinama kao novim vlasnicima šuma. Prigodom iz vlašćenja uzimane su u obzir također potrebe okolnih seljaka i drvne industrije, da ne bi brojni radnici i vozari izgubili zaslužbu.

Agrarna reforma u Sloveniji pretvorila se više u socijalnu reformu, jer je raspoloživa zemlja bila razdijeljena među najpotrebnije seljačke obitelji kao pripomoć u njihovoj borbi za život. Nije, međutim, mogla stvoriti jakih seljačkih obitelji i pružiti im mogućnost samostalnih seljačkih gospodarstva, jer je radi gustoće pučanstva premalo zemlje, a potrebe su velike. I. S-r.