AGRARNA PRENAPUČENOST je glavni ekonomski problem u seljačkim zemljama. Zajedničko je obilježje seljačkih zemalja, »da većinu njihova stanovništva sačinjava seljaštvo, da većina njihova izvoza otpada na poljoprivredne proizvode, da je seljački posjed u njima jako razdrobljen i u svima se javljaju znaci agrarne prenapučenosti«. Naprotiv u industrijskim zemljama većina je stanovništva zaposlena u drugim zanimanjima više nego u poljoprivredi, šumarstvu i ribolovu zajedno. Poljoprivreda u tim zemljama ima jako nutarnje tržište te gotovo i nema izvoza poljoprivrednih proizvoda, zatim su u tim zemljama niske cijene industrijskih proizvoda, koje nužno unose u poljoprivredu racionalizaciju i gospodarenje za rentabilitet. Bitne su posljedice toga: 1. unošenje tehničkih sredstava u proizvodnju (stroj u poljoprivredi); 2. veličina gospodarstva prilagođuje se danim uvjetima (veća poljoprivredna gospodarstva u industrijskim zemljama); 3. smanjuje se broj ljudi zaposlenih u poljoprivredi.

Ako unesemo u jednu tabelu broj pučanstva i broj poljodjelaca u pojedinim evropskim zemljama, jasno ćemo moći lučiti jedne i druge zemlje.

Država	Broj pučanstva na 1 km2 prema zadnjem popisu (oko 1931)	Broj poljodjelaca na 1 km2 produktivne površine sa članovima obitelji	Prema ukupnom broju pučanstva - 100 - otpada na poljoprivrednike		svega %
			na aktivne %	na neakt %
Engleska	193∙90	7∙13	3∙02	-	-
Estonska	23∙50	22∙14	35∙94	20∙14	56∙08
Francuska	76∙00	-	-	-	20∙21
Nizozemska	245∙90	26∙71	-	-	-
Letonska	29∙20	30∙69	41∙59	19∙40	60∙99
Danska	83∙10	33∙97	13∙91	17∙19	31∙10
Švedska	13∙70	40∙63	16∙47	18∙47	34∙94
Švicarska	98∙70	44∙75	12∙10	13∙19	25∙29
Austrija	80∙30	44∙91	22∙00	7∙93	29∙13
Njemačka	139∙00	47∙63	15∙16	6∙94	22∙10
Madžarska	93∙90	59∙24	26∙65	29∙10	55∙75
Čehoslovačka	105∙50	61∙07	17∙23	20∙26	37∙49
Finska	9∙40	62∙49	30∙37	28∙85	59∙22
Poljska	82∙80	65∙66	37∙67	23∙90	61∙57
Norveška	8∙80	79∙75	11∙47	18∙79	30∙26
Rumunjska	61∙20	81∙59	-	-	79∙88
Bugarska	58∙80	89∙62	43∙93	30∙84	74∙77
Italija	133∙80	90∙47	26∙36	25∙96	51∙92
Jugoslavija	56∙33	81∙66	36∙40	39∙80	76∙20

Granica među seljačkim i industrijskim zemljama dosta je jasno izražena. Jugoistok i istok Evrope je seljački dio Evrope, gdje je oko 75% svega stanovništva seljaštvo. Prilike, u kojima taj seljački svijet živi, dobro je još prije 30 godina okarakterizirao dr. Antun Radić ovim riječima: »1. seljak nema zemlje ili je nema dosta, 2. zemlja je diobom posvema raskomadana, 3. zemljište je zaduženo, 4. seljak ne zna i nema čim zemlju dobro obraditi, 5. seljak ne može priroda dobro prodati«. Do danas se to stanje nije gotovo ništa izmijenilo. Oko 100 milijuna seljaka na Balkanu i u istočnoj Evropi živi kao »zaboravljen čovjek« životom neshvatljivim za Zapadnu Evropu.

I zato u svim tim seljačkim zemljama nastaju politički pokreti, koji među ostalim imaju za cilj, »da i onima, koji moraju biti na selu, učinimo život snošljivijim i uopće mogućim« (Predavec).

S tim u vezi dolazi sve više i više i do naučnih promatranja seljačkih problema, pa tako i do promatranja toga centralnog seljačkog problema — agrarne prenapučenosti.

Teoretski postoji apsolutna i relativna prenapučenost. Prema Mombertu apsolutna prenapučenost postoji onda, kad u nekom kraju nije više moguće nikakvim tehničkim i ekonomskim napretkom uvećati kapacitet stanovništva.

Relativna prenapučenost postoji onda, kada je stanje gustoće stanovništva takvo, da se ono uz bolje ekonomske i tehničko iskorištenje prirodnih izvora bogatstava može uzdržati, čak i povećati.

J. Poniatowski definira agrarnu prenapučenost kao ukupan broj ljudi (uposlenih i neuposlenih), koji bi se mogao izlučiti iz poljodjelstva, a da se ne umanji prirodni kapacitet socijalnog dohotka.

Rumelin veli, da »zemlja dolazi u stanje prenapučenosti, kada trajno, to jest kroz dulji niz godina broj stanovnika raste u bržoj progresiji nego narodni dohodak i narodni imutak ..., kada površina zemlje više ne dostaje, da stanovnicima dade obične i neophodne živežne namirnice i sredstva za izdržavanje«.

Dr. Bićanić uočio je ove tri oznake prenaseljenosti: 1. kada broj stanovnika raste brže od socijalnog dohotka, 2. kada stanovništvo raste, a socijalni dohodak pada, 3. kada stanovništvo pada, a socijalni dohodak pada brže od stanovništva.

Prema Mirkoviću »prenaseljenost u poljoprivredi postoji, kada poljoprivredno stanovništvo raste, a proizvodna tehnika ne napreduje«. Tu prenaseljenost karakteriziraju ove posljedice:

1. Porast cijene zemljišta i dizanje visine zakupa. Cijena zemlje u našim prenapučenim krajevima daleko je iznad rentabiliteta. Privilegovana agrarna banka, filijala u Zagrebu, provela je anketu o cijenama zemljišta na teritoriju banovine Hrvatske, i po tom imamo ovu sliku cijena u pojedinim našim krajevima (za zemlju jednake vrijednosti):

CIJENE U DINARIMA PO 1		KAT. JUTRU
Bivša županija ili kraj	Oranice	Livade	Vinogradi
Zagorje i Međumurje	10—15.000	15.000	20.000
B j elovarsko-križevačka	6— 8.000	6—10.000	15.000
Požeška	4— 5.000	5.000	10—15.000
Virovitička	5— 6.000	4— 5.000	15.000
Srijem	3— 5.000	3— 4.000	10—15.000

Ovo je samo približna slika radi ilustracije. Zato su i uzeti tako veliki rejoni, ali samo se po sebi razumije, da unutar tih rejona cijene zemljišta vrlo variraju prema različitim uvjetima. Ali ono glavno ostaje: cijene rastu s brojem stanovništva na zemlji, jer seljak zemlju kupuje, plaća je kad manje, kad više, a često i dosta visoko, jer mu je ona temelj njegova rada i njegova opstanka, a dokaz je samo nesređenih prilika i opće nebrige za seljački svijet, ako seljak tu zemlju mora plaćati više, nego što to njegovo gospodarstvo i njegova snaga može podnijeti (Predavec).

2. Porast ponude radne snage i opadanje nadnica. Radna snaga nepotrebna na selu sve više nadire u gradove. Točnih brojeva o tome nemamo, ali se zna, da broj radnika iz godine u godinu sve više raste. Tako se prema statistici osiguranih radnika njihov broj povećava ovako:

1933	492.449	1936	548.309
1934	484.232	1937	596.965
1935	506.496	1938	621.774

Međutim osim tih osiguranih radnika ima velik broj onih, koji nisu nigdje registrirani, a svojom jeftinom radnom snagom ruše i onako nemoguće nadnice.

Poseban problem u toj ponudi radne snage stvaraju poljoprivredni radnici, koji dolaze baš iz naših najnapučenijih krajeva.

Prema podacima, kojima raspolaže Gospodarska Sloga, ima oko 110.000 nadničara i slugu u banovini Hrvatskoj, koji su stalno u službama u našim bogatijim krajevima, a još je veći broj sezonskih poljoprivrednih radnika.

a) razdrobljenost seljačkog posjeda. Prema statistici o posjedovnim odnosima (→ posjed) u kraljevini Jugoslaviji je 67.8% seljačkih posjeda manjih od 5 ha. Tih 67.8% gospodarstava zaprema površinu od 30.6% ukupne produktivne površine. U bivšoj Primorskoj banovini gotovo jedna trećina svih gospodarstava nema veće površine od 1 ha, a gotovo polovica ih doseže tek do 5 ha. U Njemačkoj težište posjedovanja leži na posjedima veličine iznad 5 ha, i najveći broj posjeda (34.8%) ima veličinu od 5—20 ha, u Danskoj otpada 41.5% posjeda na veličinu od 10—60 hektara.

Koliko je ta razdrobljenost seljačkog posjeda u vezi s prenapučenošću, klasičan je primjer anketa profesora Jurića, koju je on proveo u nekim selima Hrvatskog Zagorja i u okolici Križevaca. Za bazu svojeg ispitivanja uzeo je istraživanja Ognjeslava Utješenovića iz godine 1859. U tim istim selima proveo je on anketu 1924. Rezultati su ovi:

Drobljenje seljačkog posjeda u Hrvatskom Zagorju i okolici Križevaca:

a) bogata sela:
	1859		1924
	broj istraženih kuća	u %	broj istraženih kuća	u %
ukupan broj seljačkih kuća	332	100	780	100
ispod 3 kat. jutra	77	23,2	546	70
od 5—10 kat. jutara	199	59,9	219	28
od 15—40 kat. jutara	48	14,5	15	1,8
preko 40 jutara	8	2,4	1	0,1
b) siromašna sela:
ukupan broj selj. kuća	171	100	309	100
ispod 5 jutara	104	60,8	209	67,6
od 5—15 jutara	37	21,6	89	28,8
od 15—40 jutara	20	11,7	9	2,9
preko 40 jutara	10	5,9	2	0,7

U istraženim bogatim selima broj kuća je porastao za 134%, a u siromašnim za 80,7%.

Objavljujući ove podatke Jurić je napisao: »Narodu se poljuljao temelj pod nogama ili još bolje narod se je nalazio u neprestanoj trešnji na krupnom rešetu, kroz čije ne rupe, nego provalije propadoše jedna narodna kuća za drugom. Dokle smo došli takovim radom? Tko bi to znao! Kod nas se ne vodi računa o tome. Ako te dvije skrižaljke sravnimo, vidjet ćemo, da su se za dvije generacije bogata sela sasvim i gotovo na dlaku izjednačila sa prije siromašnim selima. I metod je jasan, kojim je to postignuto: pojačanom diobom seljačkih kuća. Dok je u siromašnim selima broj kuća porastao za 80,7%, dotle ta povišica iznosi u bogatim selima 134%, dakle bez malo dvostruko. I što je još značajnije, u bogatim selima vidi se opadanje sviju kategorija, tek jedina najmanja kategorija, ona do 5 kat. jutara, bilježi procentualni porast sa 23,2 na 70%. Rekao bi čovjek, da je u bogatija sela ušao još veći bijes dioba, dok je siromaština u siromašnim selima više silila na oprez, te je narod već privikao od prvoga početka, da si nekako drugačije pomaže, a ne diobama. Ja mislim, da se može apodiktički reći, da seljački posjed kod nas prosječno do 5 kat. jutara, kraj naših privrednih prilika, kraj slabe obrazovanosti naroda i kraj nesmetane mogućnosti i za dalje diobe, znači istodobno i krajnju sirotinju.«

Ovako se drobe seljački posjedi i u drugim našim krajevima. Taj se proces vrlo dobro vidi po broju domaćinstava. U Jugoslaviji je broj domaćinstava za deset godina, t. j. 1921—1931, porastao za 220.000, odnosno nastalo je toliko novih gospodarstava, kod kojih novi gospodari imaju obično manje i živog i mrtvog inventara, a ako nestane zaprege, nestane i pluga i brane, pa je očito, da put ekonomskom napretku ne ide ovim pravcem.

U našim trima županijama, kojima se teritorij nije mijenjao u novim prilikama, iznosio je broj domaćinstava:

	1895	1931
Bjelovarsko-križevačka županija	59.036	71.376
Virovitička	32.660	45.984
Požeška	37.175	46.868

Za Zagorje iznosi Heraković, da je kategorija gospodarstva veličine do 3 jutra gotovo polovica svih gospodarstava, a zauzimaju samo trećinu obradive površine. Tamo otpada na jedno lice poljoprivredna čestica od 100 m duljine i 44 m širine. Imade bezbroj čestica, na kojima se ne može ni plug obraćati, već se mora prelaziti na susjedovo zemljište ili se moraju obrađivati motikom.

U Bugarskoj je produktivna površina u veličini od 4,372.529 ha razdijeljena na 11,862.159 parcela. Jasno je svakome, da se na ovakvim površinama ne može ni zamisliti racionalno iskorišćavanje radne snage, a pogotovu je nemoguće unošenje poljoprivrednih strojeva u proizvodnju.

b) Relativno opadanje broja krupne stoke vrši se u Hrvatskoj kroz cijelo 19. st. Stoka brojčano doduše raste, ali još brže raste seljačko stanovništvo. Tako je između 1801 i 1895 stanovništvo u Hrvatskoj poraslo za 78%, a broj goveda samo za 64%, broj svinja samo za 20%.

Na području bivše Savske banovine dolazilo je na 1000 stanovnika:

godine	konja	goveda	ovaca	svinja
1911	125	440	320	460
1921	104	430	160	270
1933	101	293	145	189

Uvedene su kroz to vrijeme kod nas neke kvalitetnije vrste stoke, ali brojčano, što je u našem slučaju glavno, siromašimo na stoci.

4. Tendenciju iseljavanja možemo promatrati samo historijski, jer u današnje vrijeme nema mogućnosti za seljenje u druge zemlje, naročito u Ameriku. Međutim, kada bi te mogućnosti postojale, imali bismo žalosnu sliku.

Prema podacima za desetgodište od 1901—1910 iselilo se s područja Hrvatske i Slavonije (bez Dalmacije) 147.965 ljudi. Kasnije je sličan broj bio za cijelu državu, naročito poslije rata pa do 1930. Veliko značenje imade i sezonsko iseljivanje na rad u druge zemlje. U roku od 5 godina (1930—1934) iznosio je taj broj oko 60.000 ljudi.

Takve posljedice agrarne prenapučenosti mogli bismo analizirati u svim seljačkim zemljama.

Preostaje nam da ukratko osvijetlimo brojčano stanje suvišnog agrarnog stanovništva kod nas.

Prema popisu od 1931 ima u Jugoslaviji 11,590.165 seljaka ili 82% od svega stanovništva. Ako taj broj projiciramo na površinu produktivnog tla (bez šuma), tada dolazi na 1 km² 81,6 seljaka, a na 1 km² oranica u 1935 g. 156,8 duša. U banovini Hrvatskoj taj odnos je još nepovoljniji. Kod nas dolazi 81,62 seljaka na produktivnu površinu, a na površinu oranica 178,1 duša.

Tabelarna slika za cijelu državu po banovinama izgleda ovako: Broj pučanstva, ukupne i produktivne površine po banovinama 1931.

Relativna gustoća seljačkog stanovništva:

	Broj pučanstva		Površina		Na 1 km2
Banovina	svega	seljaka	ukupno km2	produktivnog tla u ha	ukupne površine sveg puč.	produktivne površine seljaka
							Dravska....	1,144.298	689.772	15.849	825.194	72,2	83,6
							Drinska....	1,534.739	1,263.245	27.845	1,383.686	55,1	91,5
Dunavska....	2,387.295	1,783.555	31.229	2,695.847	76,4	66,2
Moravska....	1,435.584	1,231.997	25.466	1,332.285	56,4	92,6
Primorska....	901.660	753.164	19.653	1,203.031	45,9	62,7
Savska....	2,704.383	2,037.165	40.535	2,352.359	66,7	86,7
Vardarska....	1,574.243	1,228.337	36.672	1,769.589	42,9	69,2
Vrbaska....	1,037.382	914.565	18.917	925.724	54,8	98,8
Zetska....	925.516	758.556	30.997	1,327.987	29,9	57,0
Beograd....	288.938	5.055	378	13.493	—	—
Svega....	13,934.038	10,670.365	247.542	13,792.995	56,3	77,4

Ako se uzme za kriterij stav zapadne Evrope, da je potrebno 35 do 45 ljudi na 1 km² (100 ha) obradive površine kao najpodesniji broj, koji podnose današnje produkcijske prilike u poljodjelstvu u kulturnim državama Evrope, tada se po gornjoj tabeli vidi, kako smo agrarno prenapučeni.

Prema podacima Gospodarske Sloge cijela banovina Hrvatska ima agrarni suvišak oko 900.000 duša. Ta brojka dobivena je na osnovu današnjeg shvaćanja o potrebnoj količini zemlje za jednu obitelj, pa uz današnje produkcijske uvjete i današnji životni standard pokazuje svu težinu našeg agrarnog problema.

Rješenje toga problema nameće nam se svaki dan sve više. Glavne mjere za rješenje bile bi:

1. Povećanje poljoprivredne površine. To povećanje u prvom redu treba biti na račun mnogih neplodnih površina, koje bi se uz bolju agrarnu tehniku vrlo brzo dale bolje iskoristiti (ličke vrištine, kraška polja, pašnjaci i t. d.). Zatim dolaze melioracije, koje mogu biti od vrlo velikog značenja, premda one u većini slučajeva već plodno tlo osiguravaju od visokih voda. Provedbom tih melioracija ne će mnogi naši krajevi stalno strahovati za svoju ljetinu, a mnogi ne će više biti pasivni. Pretvaranjem relativnog šumskog tla u poljoprivredno mogu se dobiti dosta velike površine za naseljavanje našeg agrarnog suviška. Na relativnom šumskom tlu ima u bivšoj Savskoj banovini oko 49 hiljada ha, a u bivšoj Primorskoj 41.000 ha šume, koja treba ustupiti mjesto oranicama.

2. Intenzifikacija poljoprivrede. Treba odmah naglasiti, da bi ova mjera u prvom redu trebala služiti podizanju životnog standarda seljaštva, koje živi na srednjem se ljačkom posjedu vrlo lošim životom. Njezin utjecaj na rješavanje agrarne prenapučenosti mogao bi doći vrlo malo u obzir. Osim toga potrebno je vrlo oprezno i polagano provoditi tu intenzifikaciju.

3 Nutarnja kolonizacija i provedba agrarne reforme. U nekim zemljama postignuti su veliki uspjesi razmještanjem pučanstva iz pregusto naseljenih krajeva u manje naseljene. Pri tome mnogi seljački gospodari dobivaju nekoliko puta veću površinu zemljišta, nego su imali prije u svom starom kraju. Provedbom agrarne reforme i parcelacijom velikih posjeda dolaze i siromašniji seljački gospodari do povećanja svojih premalenih posjeda.

4. Domaći obrt i stvaranje uzgrednih zanimanja na selu za suvišne radne snage. Ta mjera može biti vrlo korisna, ali samo uz dobro organizirano naše domaće tržište za kupovanje proizvoda domaćih ljudi (kako je na pr. u Nijemaca i Japanaca).

5. Industrijalizacija. Na početku su bile spomenute neke odlike zemalja, u kojima je razvijena idustrija. Industrijalizacija zemlje može biti i preduvjet za povoljniji razvoj poljoprivrede. Naša industrijalizacija morala bi se, naravno, osnivati na pravoj seljačkoj politici, koja ne traži stvaranje velikih tvorničkih gradova, nego osnivanje industrija, naročito poljoprivrednih, na selima, tako da suvišna radna snaga na selima nađe dovoljno posla, ali da se opet potpuno ne otrgne od zemlje i sela. Ovakav način idustrijalizacije predlaže dr. Ante Radić u svojoj kulturno-političkoj studiji »Podravina«, gdje vrlo zorno razlaže nemoguće stanje, u kojemu se nalaze seljaci u velikim podravskim selima. Svakako nije taj problem samo u Podravini, nego i u čitavoj našoj domovini, ali smjernice su iste i putovi su pokazani.

LIT.: Gjuro Basariček, Konac jedne laži, Zagreb; J. Barač, Problem naših pasivnih krajeva, Zemun 1939; R. Bićanić, Agrarna prenapučenost, Zagreb 1940; A. Bilimović, Agrarna struktura Jugoslavije in Slovenije v primeri z agrarno strukturo nekaterih drugih dežel, Ljubljana 1939; O. Frangeš, Problem relativne prenapučenosti u Jugoslaviji, Arhiv Min. poljoprivrede, sv. 11.; O. Frangeš, Podizanje privrede u banovini Hrvatskoj (Ekonomist, VI.); M. Mirković, Agrarna politika, Beograd 1940; Održanje seljačkog posjeda, Zagreb 1937; J. Predavec, Selo i seljaci, Zagreb 1934; A. Radić, Sabrana djela, knjiga IV. i XVI. (»Podravina«), Zagreb 1938; C. E. Whipple and A. U. Toteff, The Problem of Surplus Agricultural Population, The Journal of Agrarian Affairs, sv. I., br. 1. F. G.