AGRARNA POLITIKA je termin uveden u 19. st. u Njemačkoj i udomaćen u svim zemljama Srednje Evrope, a obilježava dva pojma: 1. agrarnu politiku kao praksu t. j. djelatnost nosilaca ekonomske politike (države, pokrajina, općina, poljoprivrednih organizacija, zadrugarstva) ili mjere, koje oni poduzimaju na području poljoprivrede; 2. agrarnu politiku kao naučnu disciplinu, koja proučava motive, potrebe, opravdanost, zatim svršnost i uspješnost mjera praktične djelatnosti agrarne politike. Agrarna politika kao praksa prethodila je nauci o agrarnoj politici i agrarnoj ekonomiji. Od početka društvene organizacije do naših dana uvijek su poduzimane neke mjere agrarne politike. U plemenskoj gospodarskoj organizaciji ove mjere propisuju plemenski glavar ili plemenska skupština, u državama staroga vijeka nosioci centralne vlasti, poglavari države ili građanska zastupnička tijela. U evropskom srednjem vijeku čine to kraljevi, carevi, knezovi i banovi kao nosioci centralne vlasti i feudalni gospodari u dvojakom svojstvu: kao gospodari zemljišta, vršeći svoju gospodarsku vlast (dominium), i kao regionalni upravljači, vršeći administrativnu vlast (imperium), koju su preoteli u većoj ili manjoj mjeri kralju. Samo u nekim zemljama sudjelovali su seljaci u staleškim skupštinama, tako u Tirolu, u Švicarskoj i nordijskim zemljama. U novom vijeku sa jačanjem centralne vlasti vodi se i jedinstvenija poljoprivredna politika, koja se postepeno izgrađuje u cjeloviti sistem. U starom i srednjem vijeku prevladavaju u agrarnoj politici motivi proizvodnje za potrebe grada i vojske, kasnije dolaze jače do izražaja trgovački motivi. Kako su se stare kulture na pr. egipćanska, kineska, indijska, u homersko doba grčka, u vrijeme kraljeva i republike rimska, zatim slavenska, temeljile na poljoprivredi, morala je plemenska ili općedržavna vlast voditi smišljenu agrarnu politiku. Porezi i dažbine plaćani su u prirodninama i država je stoga morala voditi brigu oko proizvodnje, izgradnje kanala za natapanje, uređenja dužnosti i obveza obrađivača. Kad su se radi društvene diferencijacije javila socijalna pitanja u poljoprivredi, agrarni sukobi i agrarni pokreti (v.), država se miješala u agrarne odnose provodeći agrarne reforme (v.). Agrarno-politička djelatnost države ne napreduje ravnomjerno, nego je adekvatna povijesnim situacijama. Ako je središnja državna vlast jača, smišljenija je i njezina a. p., ako ona slabi i ako dobiva prevagu regionalna vlast, gradska, crkvena ili feudalna, prilagođuje ona i a. p. svojim interesima. Promjene u organizaciji vlasti donosile su i promjenu u sadržaju agrarno-političke djelatnosti, osobito pak prema jednome od središnjih pitanja historijske a. p., naime prema problemu zemljišnog vlasništva (→ z. vl.). U ptolemejskom Egiptu na pr. smatralo se zemljište kao vlasništvo države i obrađivači su privremeni ili nasljedni (emfiteutički) zakupnici; u Egiptu rimskog doba jača privatno zemljišno vlasništvo i osobito veliki posjed. Ali samo jačanje centralne vlasti ne donosi sa sobom upućivanje a. p. u istom pravcu. Tako na pr. jačanje centralne vlasti u novom vijeku u Engleskoj ima za posljedicu jačanje velikog posjeda na štetu seljaka i na kraju potpuno uništenje seljaštva, a u zemljama na evropskom kontinentu stvaranje apsolutne monarhije ima u a. p. obrnute posljedice. »Urbarske odredbe Marije Terezije prava su sreća po hrvatske seljake,« kaže Mažuranić (Prinosi, str. 510) i vidi napredak prema prijašnjem stanju u tome, što su tim odredbama još za doba kmetstva uređena seljačka selišta (v.), utvrđen alodij vlasteoski, i »trebalo je tada samo još zaključak hrv. sabora čl. 27, 28 : 1848 i ces. pat. od 2. III. 1853 i t. d., da se stvori mali posjed, najzdravija jezgra — pored svih nevolja i nedaća našega narodnog bića« (Vlad. Mažuranić, ibid.).

Urbarijske odredbe 18. st. su samo jedna pojava čitavog procesa, koji se vrši u zapadnoj i srednjoj Evropi pod utjecajem gospodarskog razvitka, novijih filozofskih shvaćanja o prirodnoj jednakosti svih ljudi i stvaranja velikih teritorijalnih država, više ili manje centralistički upravljanih.

Srednji vijek je u Evropi započeo sa slobodnim seljacima u većim teritorijalnim državama, a u toku hiljadugodišnjeg razvoja plemenski su poglavari postali feudalni gospodari, dok su njihovi suplemenici ili članovi pokorenih plemena postali kmetovi. Težište moći i vlasti preneseno je na feudalne gospodare i gradove. Oba ova nosioca vlasti smatrala su zemljište svoga područja svojim vlastitim, mijenjala jednostavno u svoju korist prijašnje odnose sela prema gradu i seljaka prema feudalnom gospodaru, vežući selo za grad i seljake za gospodare, stvarajući od sela i seljaka sve više samo objekte prava. U novome vijeku, kada radi povećanja žiteljstva i potrebe veće proizvodnje u poljoprivredi okvir ekonomskog prometa između grada i njegova područja na selu postaje tijesan, kad se počinju stvarati manufakture, kada prodire novčano gospodarstvo, kad u vojsci dolazi do izraza novo oružje, puške i topovi, a pojačava se značaj pješaštva narodne vojske pred oklopnicima, konjanicima i plaćenicima, tad veliki teritorijalni gospodari (kraljevi) traže svoj oslon na šire narodne slojeve, značaj seljaštva ponovno raste i selo i seljaci postaju postepeno opet subjekti prava. Njihov položaj se ne uređuje više mjesno i jednostrano, nego s gledišta cijele države i gledišta potreba poljoprivredne i manufakturne proizvodnje. U t. zv. liberalnoj eri gospodarske politike, od francuske revolucije do Svjetskog rata 1914, naizmjenično dobivaju u a. p. prevagu pitanja agrarne strukture odnosno agrarnog uređenja i pitanja proizvodnje, promicanja proizvodne tehnike radi postizavanja većega prihoda.

Za cijeloga 19. st. radi se u srednjoj Evropi najprije na stvaranju, zatim na učvršćenju i napokon na održanju seljačko-vlasničkog poretka, koji se teško može pomiriti s napredovanjem novčanog gospodarstva, s liberalnim sistemom slobodne konkurencije u gospodarstvu i građanskim pravom, stvorenim za više diferencirana društva i s jačim građanskim slojevima, nego što su ih mogle imati pretežito seljačke zemlje. Koliko seljaci postaju subjekti prava, osobito političkih, i koliko pojedine zemlje idu ususret jednakom izbornom pravu, toliko postaje aktualnije t. zv. agrarno pitanje, na pr. u Italiji, austrijskim zemljama, Ugarskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj, Rusiji. A. p. koleba se u tim zemljama između težnje za održanjem agrarno-posjedovnog poretka, kakav je proizišao iz doba pravnog oslobođenja seljaka, između težnji za promjenom agrarne strukture pomoću agrarnih reforma (v.) i između agronomsko-naučnih i ekonomsko-naučnih načela, koja se temelje na motivima kvantitativnog i kvalitativnog promicanja proizvodnje te imaju određena gledišta na veličinu poljoprivrednog gospodarstva i organizaciju proizvodnje. Po međunarodnoj podjeli rada u 19. st. odlučuju u a. p. nejednaki ekonomski uvjeti poljoprivredne proizvodnje, koji dovode do borbe oko t. zv. agrarne zaštite, t. j. zaštite domaće poljoprivredne proizvodnje od inozemne konkurencije i do primjene ove zaštite, na pr. u Njemačkoj, Francuskoj i Austro-Ugarskoj, odnosno do njezina napuštanja na pr. u Velikoj Britaniji i žrtvovanja poljoprivredne proizvodnje industrijskim interesima. Na kraju bježanje sa sela, težak položaj poljoprivrednih radnika bez zemlje ili s nedovoljno zemlje, raseljavanje nekih veleposjedničkih krajeva, zatim politički motivi utječu, da unutrašnja kolonizacija postaje jednim od važnih problema a. p. Ali ma kako veliko značenje ova pojedina pitanja imala u različitim historijskim situacijama u pojedinim zemljama, ipak poljoprivredna proizvodnja, njezino promicanje i mjere, koje se u tome cilju poduzimaju, ne prestaju biti glavno načelo a. politike. Koliko god je poljoprivreda najosobitija i najmanje uniformna grana gospodarstva i koliko god ona pokazuje velike razlike po kontinentima, zemljama i krajevima, ipak a. p. i onda, kad njome ravnaju ista načela proizvodnje mora poduzeti vrlo raznovrsne mjere, jer je položaj poljoprivrede u zemlji samoj i prema inozemstvu toliko geografski i historijski uvjetovan, da su i konkretni zadaci a. p. sasvim različiti. Od kraja Svjetskog rata do danas agrarna politika na pr. Velike Britanije brine se za održanje onakve poljoprivrede, kakva se tamo zatekla, t. j. kakva je moguća s obzirom na to, da država ne će carinskom zaštitom nikako jačati domaću proizvodnju, da ne bi poskupila cijene životnih potreba, a s tim i cijene svojih izvoznih industrijskih izrađevina. A kako se ne bi mogla pri takvim uvjetima i zbog skupoće radne snage održati proizvodnja pšenice i šećerne repe, država je neprestano održavala njihovu proizvodnju na određenoj visini nagradama za proizvodnju. Obrnutu politiku vode tri velike kontinentalne zemlje: Francuska, Njemačka i Italija, koje održavaju visoke cijene svojih žitarica i stoke u zemlji, zaštićujući ih carinama od inozemne konkurencije. Pri tome su sve te velike evropske zemlje više uvoznici nego izvoznici agrarnih proizvoda i imaju zbog toga veću slobodu u manipuliranju cijenama vlastite poljoprivredne proizvodnje na domaćem tržištu. Isto tako sve te zemlje pokazuju namjeru, da očuvaju zatečenu agrarno-posjedovnu strukturu ili da je mijenjaju samo vrlo polako. U sasvim drukčijem položaju su evropske zemlje jugoistoka, koje moraju svoje poljoprivredne proizvode izvoziti, koje su mijenjale naglo svoju agrarnu strukturu, koje nemaju još izgrađena proizvodno tehničkog ni prometnog aparata, ni kapitala u poljoprivredi, nagomilana vjekovima, koje pokazuju velik stupanj agrarne prenaseljenosti i razdrobljenosti gospodarstva, a mali stupanj tehničke prosvijećenosti, i u kojima je poljoprivreda seljačka, polikulturna (mješovita), malo specijalizirana.

Agrarna politika kao naučna disciplina je novijega datuma. Ona se počela razvijati od vremena, kad su postala moguća alternativna agrarno-politička rješenja na većim državnim područjima, što znači od kraja 18. st. Pri tome treba razlikovati a. p. na naučnim temeljima i s težnjom za objektivnim spoznajama od a. p., koja je izraz težnja, programa i načela pojedinih grupa agrarnih interesenata (velikih posjednika, velikih, srednjih, malih seljačkih posjednika, poljoprivrednih radnika, specijaliziranih gospodarstva i t. d.) ili pojedinih stranaka, koje polaze od utvrđenih polaznih točaka kao agrarnopolitičkih aksioma. Ovo razlikovanje nije uvijek jednostavno, jer su i t. zv. objektivni znanstvenici svojim podrijetlom, socijalnim položajem ili životnim nazorom unaprijed »opredijeljeni«, i zbog toga, što je a. p. i kao naučna disciplina praktična nauka, koja za okvir svoga izučavanja uzima po pravilu postojeći društveni i gospodarski poredak, tako da na ovom području, kao i u svim granama naučne gospodarske politike, dolazi neprestano u pitanje »objektivnost« naučne spoznaje. Da bi znanstvena a. p. izbjegla opasnosti zauzimanja pristranog ili stranačkog gledišta, ona se odriče postavljanja ciljeva, pretpostavlja, da su ciljevi, koji se imaju postići, određeni odnosima snaga društvenih grupa i političkim formacijama, koje ove grupe predstavljaju. Ciljevi agrarno-političke prakse mogu biti održanje ili povećanje pučanstva ili pojedinih njegovih slojeva (plemstva, društvene »elite«, seljaštva i t. d.), blagostanje naroda, socijalna pravičnost ili iskorišćavanje slabijih u zemlji ili u inozemstvu, i ti se ciljevi s objektivno-znanstvenog gledišta ne mogu ni usvojiti ni odbaciti. Kontinentalna evropska a. p. polazi pretežno s gledišta, da su seljaštvo i seljački sistem vlasništva zemlje i poljoprivredne proizvodnje socijalno svrsishodni i da ih treba očuvati; engleska a. p. polazi sa suprotnog stajališta; oba polazna stajališta uzimaju se kao dana, i na njima znanstvena a. p. razvija svoja ispitivanja i donosi svoje zaključke, uzimajući u obzir, da je ona nauka o sredstvima, kojima se imaju postići unaprijed postavljeni ciljevi, a ne i nauka o samim ciljevima, koji su izvan mogućnosti, da budu objektivno-naučno postavljeni. Pojedini mislioci, kod Hrvata osobito dr. Antun i Stjepan Radić, nisu gledali na seljaštvo samo s gledišta ekonomsko-političkog, t. j. kao na stvaraoca materijalnih dobara i kao na socijalnu skupinu potrebnu za održanje socijalnog ravnovjesja, nego su u seljaštvu vidjeli i izvor fizičke i moralne snage i stvaraoca kulturnih vrednota. Kao praktična gospodarska nauka i pod tim imenom a. p. se najviše razvila na brojnim sveučilištima njemačkog kulturnog kruga, gdje se redovno obrađuje i predaje već više od jednog stoljeća i gdje je također objavljen najveći broj sistematskih djela od Rau-a i Roschera u prvoj polovini prošlog st. do novijih djela Phillipovicha (prevedeno i objavljeno na srpskom u Beogradu), Conrada (danas nastavlja Albert Hesse), Buchenbergera, Brentana, Skalweita, Wygodzinskog, Grünberga, u novije vrijeme Adolfa Webera i dr. Dok se u njemačkim istraživanjima više pazi na odnos države i društva prema poljoprivredi, u djelima zapadnoevropske i američke nauke, koja problematiku a. pol. obrađuje pod imenom agrarne ekonomije (engl. agricultural economics, franc. économie rurale non technique, tal. economia rurale), daje se veća vrijednost pretežno ekonomskim pitanjima poljoprivredne proizvodnje, jer se pretpostavlja, kao da se gospodarski odnosi u poljoprivredi stvaraju i razvijaju u sistemu konkurentnog gospodarstva. I ako se ova pitanja obrađuju u prvom redu s gledišta opće nauke o narodnom gospodarstvu, ipak se na taj način i agrarna ekonomija približava nauci o poljoprivrednom poslovanju (poljoprivredna uprava). Tek noviji agrarni ekonomisti (od Engleza Y. A. Venn, The foundation of agricultural economics, Cambridge 1933, Ashby u raznim djelima, od Americana Rexford G. Tugwell i Calvin B. Hoover poslije Rooseveltove »nove politike«, a od starijih Henry C. Taylor i Richard T. Ely, od Švicaraca Laur i t. d.) pokazuju tendenciju više za sistematsko proučavanje mjera državne intervencije u poljoprivredi u svojim i u tuđim zemljama. Kao pomoćni organi a. p. i agrarne ekonomije stvoreni su u zemljama zapadne i srednje Evrope, u Sovjetskoj Uniji i u Sjedinjenim Državama Amerike agrarno-ekonomski instituti. Prvu suvremenu znanstvenu obradbu a. p. objavio je u Hrvatskoj Dr. Fran Milobar (Izabrana poglavlja narodnog gospodarstva, Zagreb 1903, knjiga II.), na poljoprivrednim fakultetima u Zagrebu i Beogradu organizirani su zavodi za poljoprivrednu upravu, a kod Gospodarske Sloge Zavod za proučavanje seljačkoga i narodnoga gospodarstva (1936).

LIT.: Dr. A. Radić, Sabrana djela, Zagreb 1936—1939 (I.—XIX.); W. Wygodzinski, Agrarpolitik, članak u Handwörterbuch der Staatswissenchaften IV. izd., I. svezak, 1923; E. G. Nourse i Asher Hobson, Agricultural economics, dva članka u I. svesku Encyclopaedia of the Social Sciences, 1935; Dr Fran Milobar, Izabrana poglavlja narodnog gospodarstva, I. svezak 1902, II. svezak 1903; Dr Milan Ivšić, Seljačka politika, svezak I. i II., 1937 i 1938; Dr Mijo Mirković, Agrarna politika, 1940. M. M-ć.