AGRARNA KRIZA pojavljuje se, kad se u socijalnoj ili proizvodnoj strukturi poljodjelstva dešavaju nepovoljne poremetnje. Agrarne krize socijalne naravi bilježi povijest od najstarijih vremena. Seoba Židova iz Egipta i njihovi kasniji zakoni o »Jobel«-u, Solonovi zakoni u Ateni, pokreti braće Grakha u Rimu, Pertinaksovi zakoni o latifundijima, seljačke bune u srednjem vijeku, moderne agrarne reforme u različitim državama, sve je to bilo uzrokovano socijalnim agrarnim krizama. No pored socijalnih agrarnih kriza bilježi povijest već starog vijeka i agrarne krize uzrokovane poremetnjama proizvodnje i rentabilnosti u poljodjelstvu. Kad je Rim počeo uvoziti žito iz Afrike i besplatno ga dijeliti proletarijatu grada, pala je cijena proizvedenog žita u Italiji ispod proizvodnih troškova; seljaci su bježali u gradove, a kapitalisti jeftino pokupovali njihova zemljišta i stvarali latifundija, zbog kojih je — po mišljenju Plinija st. — propalo rimsko carstvo. A po svoj prilici je i nedostatak prehrambenoga prostora dao najjači poticaj općoj seobi naroda početkom srednjega vijeka, naročito pokretima Mongola na zapad u srednju Evropu i na istok u Kinu. Isto je tako svaka nerodna godina uzrokovala glad i nevolju, dakle prave krize za čitavo vrijeme i svagdje, gdje prometna sredstva nisu omogućila suzbijanje nevolje zbog nestašice hrane. No ono, što se danas općenito razumijeva pod pojmom »agrarna kriza«, pojavljuje se prvi put za blokade, koju Napoleon I. provodi proti Engleskoj početkom 19. st. U to se doba počinje poljodjelstvo u zapadnoj Evropi oslobađati samoprehrambenog i patriarhalnog načina gospodarenja i prelaziti na proizvodnju proizvoda za trg, t. j. na novčano i kreditno gospodarenje. Cijene žita i stoke bile su tada dosta povoljne, jer su pokrivale sve proizvodne troškove i još k tomu odbacivale zamjernu dobit. To je i dalo povoda Ricardovoj teoriji o zemljišnoj renti. Međutim, zbog Napoleonove blokade prestala je prodaja žita s kontinenta u Englesku, koja se već u ono doba nije mogla sama prehraniti. To je prouzročilo, te su cijene žitu na kontinentu naglo počele padati, dok su porezi, kamati na hipoteke i t. d. ostali jednaki. Poljodjelska imanja u Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Rusiji, zapala su u krizu, a mnoga i propala. Za to je vrijeme izgradila Engleska svoju proizvodnju žita toliko, da poslije Napoleonova pada nije više trebala uvoziti žito. Kriza se tim na kontinentu još više pooštrila, jer su cijene žitu oko 1820—1825 pale na trećinu cijena iz 1800. Ipak porastom broja pučanstva i razvojem industrije na evropskom kontinentu porastao je i potrošak žitarica, te se položaj u ratarstvu postepeno popravljao sve do 70-tih godina prošloga stoljeća. U to su naime vrijeme u Sjedinjenim Državama Sjeverne Amerike, u Kanadi, u Argentini došle pod plug »djevičanske zemlje«, na kojima se žito moglo strojevima daleko jeftinije proizvoditi, nego li u Evropi. Osim toga je i sama Rusija počela u daleko većoj mjeri bacati na evropska tržišta žito (naročito raž). A i države jugoistočne Evrope ušle su u konkurenciju žitnoga tržišta, te je ponuda daleko prelazila potražnju. Cijena je žitu po neoborivim zakonima narodnogospodarske nauke i dalje padala i ispod samih proizvodnih troškova. U Engleskoj je tako pala cijena pšenici u 90-tim godinama prošloga stoljeća za 43% od prosječne cijene godina 1850—1875, u Njemačkoj za 64% za pšenicu i 76% za raž.

Taj nagli pad cijena, odnosno nerentabilnost u poljodjelstvu, izazvali su tešku agrarnu krizu u čitavoj Srednjoj Evropi. Poljodjelska imanja — velika i seljačka — redom su propadala zbog zaduživanja njihovih vlasnika. Ti su naime u pomanjkanju prihoda od gospodarstva morali trošiti svoju glavnicu, uzimajući hipotekarne zajmove u potrošne svrhe umjesto samo u proizvodne.

Nevolja poljodjelskih imanja prisilila je državne vlasti srednje Evrope, da podižu cijene ratarskih proizvoda uvođenjem zaštitnih carina na uvoženo žito. Pod zaštitom tih carina mogla se tek sad razvijati i bolja tehnika u gospodarstvu: upotreba boljih alata i strojeva, primjena umjetnog gnojiva, selekcionirano sjemenje, uvođenje oplemenjene rasplodne stoke i sl., te je gospodarski i socijalni dohodak od jedinice površine postepeno opet porastao. Kriza se tako ublaživala sve do svjetskoga rata. Za vrijeme rata nastale su međutim nove poremetnje u svjetskoj trgovini žitom: Engleska je mogla dobavljati žito samo iz prekomorskih zemalja. Rusija je kao dobavljač posvema otpala, a Srednja Evropa, u nemogućnosti da proizvodi žita u dovoljnoj količini, živo je nastojala pošto poto povećati žitarske površine. Engleska, da osigura sebi kruh, ugovorno se obvezala u prekomorskim zemljama, da će još pet godina nakon svršetka rata preuzimati od njih žito i druge plodine uz ratne cijene. To je ponukalo prekomorske zemlje, da su povećale svoje obradive površine, pretvarajući travnike (prerije) u obrađeno tlo. Tim se povećala ukupna proizvodnja kukuruza za 6.4%, zobi za 9%, riže za 9.5%, repe za 10.8%, ječma za 13.2%, raži za 16.6%, pamuka 18.1%, pšenice za 23%, vina za 29%, krumpira za 38.2%, duhana za 56%, kave za 58.3%, čaja za 61.9%, kakao za 129.2%. Istina, broj se goveda u to doba nije povećao ni umanjio; porastao je jedino broj ovaca za 28.6% i svinja za 15.4%. Broj ljudstva se u prvih 10 godina povećao samo za 8% na čitavoj Zemlji, a u Evropi samo za 5%.

Poslije rata se pokazalo, da navedeno povećanje ratarske proizvodnje prelazi svjetsku potrebu, da viškovi proizvodnje potiskuju cijene i da su uzrokom svjetske krize ne samo u poljodjelstvu, nego i svima ostalim granama proizvodnje; kupovna je naime snaga najširih slojeva pučanstva — seljaštva — padom cijena njegove robe ispod proizvodnih troškova vrlo malena, te proizvodi industrije ne mogu naći svojih potrošača. Tu je činjenicu utvrdila i prva svjetska ekonomska konferencija u Ženevi g. 1927, te je tražila, da se poruše sve carinske barijere i otvori slobodan put svjetskoj trgovini i općoj izmjeni dobara na osnovu »komparativnih troškova« manchesterske liberalne gospodarske škole. Međutim nijedna država nije udovoljila tom zahtjevu. Sve su države nasuprot nastojale, da zaštitnim carinama, izvoznim premijama, subvencijama na proizvodnju, preferencijalnim odstupcima od klauzule najvećeg povlašćenja i sličnim mjerama omoguće povišenje cijena ratarskih proizvoda do proizvodnih troškova i preko njih. Te su se mjere provodile naročito u onim industrijskim zemljama, u kojima je želja za održanjem seljaštva kao praizvora sve narodne snage dovodila do »agrarizacije«, t. j. do posebnih zakona i uredaba za očuvanje seljaštva (Italija, Njemačka, S. A. D.).

Agrarna je kriza Srednje Evrope počela jenjavati prema g. 1924, kad su se cijene industrijskih proizvoda počele postepeno spuštati prema palim cijenama ratarskih proizvoda. Tim je kupovna snaga seljaštva relativno porasla. Kriza se međutim od g. 1927 ponovno naglo zaoštrila i snažno nastupila u velikom dijelu svijeta g. 1931. Od tog se vremena ona polagano popravlja (v. dijagram 1.).

Druga svjetska ekonomska konferencija u Londonu od g. 1931 razišla se bez rezultata. Isto su tako ostale bez uspjeha posebne konferencije u Rimu (1934), Londonu (1935) i Otawi (1935); one su naročito pretresale plan Ernesta Laura o smanjenju proizvodnje žita, o pretvaranju žita u alkohol, o povećanju potrošnje masti i t. d.

Iako pokušaji za temeljito popravljanje svjetske agrarne krize nisu dali nikakvih naročitih plodova, može se ipak utvrditi, da se postepeno poboljšavao omjer između cijena ratarskih proizvoda i proizvoda industrije (»škare« M. Seringa). Tako je na pr. u Sjedinjenim Američkim Državama u ožujku 1937 u usporedbi s g. 1929 (indeks 100) porasla cijena ratarskih proizvoda za 33.7%, a industrijskih za 12.9%. U isto vrijeme iznosi u Italiji porast cijena ratarskih proizvoda 16.8%, a industrijskih 11.5%.

Naročito su se popravile cijene ratarskih proizvoda u onim državama, gdje je državna vlast utvrđivala cijene. To je učinjeno najprije u Italiji, onda u Francuskoj i konačno u Njemačkoj jednako uzornim uređenjem tržnih cijena (»Marktordnung«) kao i prisilnim intenziviranjem poljodjelske proizvodnje (»Erzeugungsschlacht«) po uzoru talijanske »battaglia del grano«.

Njemački »Marktordnung«, rukovođen »Reichsnährstand«-om, pomoću sindikalnih organizacija, u kojima se nalaze proizvođači, trgovci i potrošači, određuju najniže cijene, koje se moraju proizvođaču platiti, nadalje maksimalnu dobit trgovca i raspoložbu suvišaka proizvodnje (voća, povrća, jaja, maslaca i sl.). Sve te viškove preuzima država i spravlja za kasniju potrošnju. Njemački je seljak tim osiguran, da će sve, što proizvodi, moći prodati uz rentabilnu cijenu. To je dalo poticaja njemačkom poljodjelstvu, da se u najvažnijim životnim namirnicama moglo osloboditi uvoza u velikoj mjeri, a u nekim proizvodima i posve (raž, zob). »Marktordnung«-om uspjelo je njemačkom seljaku osigurati stalnu otkupnu cijenu za 100 kg pšenice na RM 21.— (u Winnipegu je stajala u svibnju 1940 RM 5.60, u New Yorku RM 9.42), za svinjsku mast RM 183 (Chicago RM 33.66), jaja po komadu od 65 grama 11½ Pfenniga (u Zagrebu 6.7 Pf.) i t. d. Njemački je seljak radosno mogao uz ovakve prilike primjenjivati sve odredbe »Reichsnährstand«-a u pogledu intenziviranja gospodarstva; on je krizu potpuno prebrodio i nalazi se danas na putu povoljnoga razvitka. Osim toga je u Njemačkoj sretno riješena i socijalna agrarna kriza. Zakonima naime o nasljednim seljačkim posjedima (»Erbhofgesetz«), o razduživanju seljaka, o seljačkome kreditu, o kolonizaciji i t. d osigurana je seljaku trajna podloga njegove egzistencije i utvrđen društveni ugled i staleški ponos.

Sličan je povoljan razvoj poljodjelstva i u Italiji, gdje je Mussolini uspio svojom »žitnom bitkom«, t. j. utakmicom najboljih gospodara po kotarevima, pokrajinama i u čitavoj državi podići prirod žitarica do visine, da se Italija može potpuno osloboditi od uvoza pšenice. Do te »bitke« je uvoz iznosio još u g. 1928 do 27½ mil. mtc. Istodobno se podigla rentabilnost stočarstva, povrtljarstva, voćarstva (naročito agrumena).

U Francuskoj se također osigurala rentabilna cijena pšenice i vina tim, da je vlada otkupila sve viškove ponude. Tako je predusrela krizu, koja je prijetila ratarstvu 1935-38. Nažalost su socijalni zakoni vlade Leona Bluma, koji su išli jedino za povišenjem nadnica industrijskih radnika i skraćivanjem radnoga vremena, prouzrokovali daleko povoljniji položaj industrijskog pučanstva nego li poljodjelskog. To je bilo još jačim povodom bijegu sela u gradove i u industrijska središta. Poljodjelstvo je stvarno ostalo bez radne snage. Cijena je zemlji spala na petinu prvotne cijene. Stoka se morala velikim dijelom poklati, jer je nije imao tko timariti. Sela su opustjela ili su ostala na starcima i djeci. U takvoj krizi zatekao je Francusku g. 1939 rat, koji je krizu još više pooštrio tim, što je i zadnja radna snaga sa sela bila pozvana na obranu domovine.

Engleska je ugovorom u Ottawi osigurala svojim dominionima i kolonijama carinske pogodnosti u tolikoj mjeri (do 10% ad valorem), da je u čitavom carstvu osigurala cijene ratarskih proizvoda i iznad proizvodnih troškova. A i u samoj se Engleskoj pojavio pokret, vođen L. K. Elmhirstom, koji traži agrarizaciju Engleske i osiguranje cijena, kako bi se proizvodnja najvažnijih životnih namirnica mogla povećati u najvećem opsegu. U Nizozemskoj je država stavila granice daljoj proizvodnji stoke i stočnih proizvoda u svrhu, da se održe njihove rentabilne cijene. U Švicarskoj je nastojanjem dr. E. Laura uvedena carinska zaštita za sve ratarske proizvode, a djelomično i nagrađivanje pojedinih proizvoda tako, te je švicarski seljak bio osiguran za rentabilnost svog gospodarstva. U Sjevernim Američkim Državama je predsjednik Roosevelt nastojao ublažiti agrarnu krizu premijama za smanjivanje zasijane površine pšenice i pamuka, državnom intervencijom pri prodaji (New Deal) i nagovaranjem farmera, da prijeđu na proizvodnju krmnog bilja i izmjenično gospodarenje (Wallace).

U seljačkim državama jugoistočne Evrope, naime u Jugoslaviji, Madžarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj bio je poslije svjetskog rata tečaj agrarne krize prilično jednolik. Tako je odmah poslije velikoga rata nastala za agrarne države jugoistočne Evrope, a naročito za kraljevinu Jugoslaviju, vrlo povoljna konjunktura, jer su mogle sve svoje suviške prodavati uz cijene u trajnom porastu — naravski, koliko su tih suvišaka uopće imale. Kasnije pridošla inflacija uzrokovala je još jači porast cijena tako, te je pšenica notirala 1. II. 1922 na burzi u Novom Sadu 500 dinara za 1 q. Seljak je mogao namiriti svu zemljarinu na jedno katastralno jutro cijenom od 0.48 kg pšenice. Od g. 1928 počele su cijene postepeno padati, jer je cijena u svjetskoj trgovini popuštala i jer je valutama deflacija i kasnija stabilizacija dinara dizala kupovnu snagu dinara. Međutim je 1929 počelo naglo padanje cijena kao odraz svjetske krize (vidi tečaj u dijagramu 1.), dok tečaj krize cijena za samu Jugoslaviju prikazuje dijagram 2. u indeksnim brojevima.

U godinama 1933—34 pala je cijena biljnim proizvodima na 60% cijene prema godini 1926, kad je cijena još pokrivala proizvodne troškove. Taj nagli pad cijena ratarskih proizvoda uz iste javne terete (poreze i daće), zakupnine, kamate na dug i amortizacione obroke prouzročio je nerazmjer između izdataka i prihoda u poljodjelstvu. Kriza je još jače pooštrena tim, što je bio najveći nerazmjer u padu cijena industrijske i ratarske proizvodnje. Dok su naime industrijski proizvodi u cijeni tek neznatno pali, pale su cijene gotovo kod svih seljačkih proizvoda skoro za polovicu. Ako se uzme u nas plaća poljodjelskog radnika s 10 do 30 dinara (prosječno 20 din.), a sprežnoga radnoga dana 60-70 dinara (prosječno 65 din.), iznose troškovi proizvodnje (uz ostale troškove) po jednom mtc. pšenice (uz prirod od 20 mtc. po ha) 230 dinara, kukuruza (prirod 30-40 mtc.) 115-153 din., krumpira (prirod 130-180 mtc.) 43.50-60.90 din. Koliko su trgovačke cijene niže, toliko je zarada također niža; životni standard poljodjelaca opada, njihova se kupovna snaga umanjuje, proizvodi se obrta i industrije ne mogu prodavati, rad se u njima obustavlja, radnici otpuštaju, — a tim se od ratarske krize stvara opća privredna kriza. Takvo je stanje gospodarske krize bilo sve do 1935, kad su se počeli javljati prvi znaci poboljšanja. Novim trgovačkim ugovorima s Austrijom od 9. II. 1932, Njemačkom od 1. V. 1934 i Čehoslovačkom od 6. VI. 1935, pa kasnije sporazumima s Italijom obavlja se razmjena dobara Jugoslavije više manje mimo klauzule najvećeg povlašćenja. Te države međusobno osiguravaju sebi cijene za stalne vrsti i količine (kontingente) njihovih proizvoda neovisno od cijena u svjetskoj trgovini. »Preferencijalne« cijene ravnaju se prema proizvodnim troškovima i tim zajamčuju sigurni rentabilitet kulture pojedinih proizvoda (na pr. uljanog sjemenja: repice, suncokreta, soje, bundevinih koštica, maka, konoplje, lana i t. d.) i isključuju privatnu utakmicu, jer se sva izmjena dobara obavlja putem državnih središnjica za promet pojedinih proizvoda. Takva je središnjica za Jugoslaviju »Prizad« (Privilegirano akcionarsko društvo za izvoz zemaljskih proizvoda); ono je ostvareno sredstvima države i nekih gospodarskih ustanova (uz majoritet države sa 81%) zakonom od 10. VII. 1931 sa svrhom, da se cijena ratarskih proizvoda održi na primjerenoj visini. Svrha je društva »Prizad« postignuta toliko, da je g. 1937 mogla cijena pšenice biti 1. VII. 1937 podignuta na 190 dinara za 100 kg (postavno lađa Tisa), a 1. IV. 1938 na 168 dinara, dok je u isto doba bila cijena pšenice cif (v.) u Rotterdamu 104 dinara (kasnije 87.70 din.). »Prizad« je postepeno protegnuo uređivanje cijena i na kukuruz, grah, uljarice, šljive, pekmez, jabuke, grožđe, opium, te je povišenje cijena svih tih proizvoda donosilo povećanje narodnogospodarskog prihoda iz zemljoradnje od nekoliko milijarda dinara. Treba naime uočiti, da se osiguranjem prodaje svih suvišaka uz povoljnu cijenu u inozemstvu diže cijena svim tim proizvodima i u unutarnjoj trgovini, te je stoga povišen ne samo dohodak vanjske trgovine nego uopće sav dohodak iz gospodarstva. Dodamo li još, da je položaj našega seljaka u zadnjim godinama poboljšan još i poreznim popustima, zakonima o zaštiti seljaka u slučaju zaduženja, razvitkom zadrugarstva, nastojanjima oko podizanja nadnica i cijena putem »Gospodarske Sloge«, to je opravdano mišljenje, da je agrarna kriza u našoj državnoj zajednici na putu osjetljivog popravljanja.

LIT.: V. Dietze, Die gegenwärtige Agrarkrise, Berlin 1930; Isti, Agrarkrisen u W. d. V. 1. sv., Jena 1931; O. Frangeš, Kriza poljoprivrede u kralj. S.H.S., Ekonomist, Beograd 1926; Isti, La situation de l’agriculture dans les pays de l’Europa orientale. Rapport principal, Congrès inter. d’agric., Rim 1927; Isti, La possibilité d’organiser la production agricole dans le but de régler l’offre et la demande des produits agricoles. Rapport principal, Congrès intern. d’agriculture, Prag 1931; Isti, Die Krisenbekämpfung in den Agrarländern des Donaubeckens. Intern. Konferenz für Agrarwissenschaft, Bad Eilsen 1934; Isti, Problem relativne prenapučenosti u Jugoslaviji, Arhiv, Beograd 1938; M. Ivšić, Seljačka politika, II. sv., Zagreb 1938; S. Poštić, Poresko opterećenje poljoprivrede, Zagreb 1926; Isti, Nekoja fakta i uzročnici poljoprivredne krize, Zagreb 1927; Isti, Proizvodni troškovi i rentabilitet, Beograd 1930; G. Ruhland, System der politischen Ökonomie, Berlin 1933; M. Sering, Agrarkrisen, Berlin 1929. O. F.