AGRARNA EKONOMIJA (lat. ager »polje«; grč. oikonomia »upravljanje kućom, kućno gospodarstvo«; seljačko gospodarstvo), svijesna djelatnost sa svrhom stvaranja novih dobara na podlozi tla, koje posredstvom svih ostalih prirodnih elemenata, rada i kapitala donosi nova dobra (hranu za ljude, krmu za stoku, sirovine za obrtnu i industrijsku preradbu i t. d.). Prema tome bi se agrarna ekonomija mogla smatrati tečevnim poduzećem kao svaki obrt ili industrija, no ona se bitno razlikuje od ekonomije tih poduzeća, bar u pogledu seljačkog gospodarstva; ovo naime ne predstavlja ujedinjenje triju navedenih faktora proizvodnje u svrhu tečevine i dobiti, već ima u prvom redu »omogućiti dobar i napredan seljački život« (Ivšić). »Zemljišni posjed nije isto što i gotov novac ili druga nepokretna imovina« (A. Radić), on je podloga opstanka seljačke obitelji, toga praizvora sve narodne snage, njegove kulture i njegova etosa. Po svome seljaštvu dobiva svaki narod svoju zasebnu fizionomiju u kolu naroda; iz seljaštva se dižu svi drugi staleži i zvanja; njegov boljitak, njegova ekonomska sređenost i napredak odlučuje o napretku čitavog naroda i države. A. e. nije istovjetna s drugim vrstama ekonomije, napose ne s obrtom i industrijom, jer se a. e. temelji na organskoj produkciji, industrijska i obrtna na anorganskoj; prva obuhvaća vrlo različite radove i ne pozna kontinuitetne proizvodnje kao druga; prva ne može pospješivati svoje proizvodnje diobom rada ili sličnim mjerama, jer se razvitak i dozrijevanje ne može pospješiti nikakvim mjerama, što ih pozna industrija i obrt; u seljačkom gospodarstvu je seljak izravno interesiran na svojoj proizvodnji, kojoj posvećuje svu svoju brigu dan i noć bez ikakva ograničenja radnog vremena; seljak radi u svakom vremenu i u vječitoj borbi s naravnim utjecajima; u industriji nasuprot radnik radi u zaštićenom prostoru, radi zakonom propisani broj sati i nema nikakve dalje veze s produktom svoga rada. Seljak radi uvijek za sebe i za svoju vječnu porodicu, produkt njegova rada jedina je nagrada njegovih napora, njegova odricanja od svega, što industrijski radnik uživa (osiguranje za slučaj bolesti, nemoći i smrti higijenske i kulturne ustanove, političko i socijalno udruživanje, zabave i udobnosti gradskog života). Zato seljak traži, da slobodno raspolaže proizvodom svoje ekonomije, želi ostati singularan i individualan na svojoj rođenoj grudi i ne može se odreći svoje privatne imovine, ne može se utopiti u bilo kojem obliku kolektiva bez privatne svojine. Pokušaji komunističke organizacije agrarne ekonomije u Rusiji nisu dosad uspjeli. I kad su se izjalovili nasrtaji na individualnu seljačku agrarnu ekonomiju, a radi otpora seljaka mnogo milijuna ljudi pomrlo od gladi, pošlo se kompromisnim putem dopuštajući, u ograničenom opsegu, privatnu svojinu seljacima uz obvezu suradnje u kolektivnom gospodarstvu. Tako organizirana a. e. dovela je do sniženja produkcije u pogledu biljne i životinjske proizvodnje, te Rusija, koja je prije 1914 prehranjivala Njemačku i nordijske države, danas više nema važnosti na svjetskom tržištu u pogledu svojih agrarnih proizvoda.

Sve to vrijedi naravski za seljačka gospodarstva u državama s izgrađenim seljaštvom. Posve je druga slika velikih posjeda, kolonija čisto industrijskih država i t. zv. Novih zemalja. Tu a. e. ima posve značaj i svrhu kapitalističkih poduzeća za što veću dobit. Agrarne se poduzeća podudaraju posve s ekonomijom svake druge industrije, koja ide za tim, da ujedinjenjem prirode, rada i kapitala postigne što unosniju proizvodnju dobara.

LIT.: M. Ivšić, Seljačka politika, 2. sv., Zagreb 1938; A. i Stj. Radić Seljački nauk, Zagreb 1936; R. Bićanić sa suradnicima, Kako živi narod 3. knj., Zagreb 1937—1939; E. David, Sozialismus und Landwirtschaft, Leipzig 1922; R. W. Darré, Das Bauerntum als Lebensquelle der nordischen Rasse, München 1935; O. Frangeš, Die sozial-ökonomische Struktur der jugoslav. Landwirtschaft, Berlin 1937.