AGNOSTICIZAM je filozofski nazor, da ne možemo spoznati ono, što je neosjetno, nepojavno, neiskustveno (metempiričko, metafizičko): to je nepoznato, nespoznatljivo (grč. agnoston, kaže skeptik Sextus Empiricus oko 200 posl. Kr.; engleski prirodoslovac Huxley 1869 stao je upotrebljavati naziv agnosticizam). Nemoguće je po toj nauci tvrditi ikoju znanstvenu istinu o Bogu (»Apsolutnom«). Ne možemo doduše logički (teoretski, s razlozima) ni poricati, da Bog postoji, ali je nemoguće, da izreknemo koju istinu o njegovoj biti (naravi), t. j. našim pojmovima ne možemo shvatiti, što je Bog, — pa ni toliko ne možemo tvrditi, da je on uzrok svijeta. Agnosticizam je negacija znanstvene (racionalne, spekulativne) metafizike (v.) uopće, napose metafizičke filozofije o Bogu (teodiceje). Razlikuje se dakle od teizma ili filozofskog nazora, koji dokazuje, da ima Bog, i od ateizma, koji to poriče (na pr. na pretpostavci materijalizma). Ne samo što nemamo misaono obrazložene spoznaje o Bogu, kažu agnostici, nego također ni o duši kao izvoru svijesnih doživljaja, pa ni o zbiljskim (realnim) uzrocima izvanjskih ili tjelesnih pojava. Ovaj negativan stav prema teoretskoj metafizici zastupaju agnostici na osnovu različitih nazora o samoj spoznaji, pa je prema tome opravdanje agnosticizma zavisno o tom, da li su mu pojedine spoznajnoteoretske (noetičke) pretpostavke kritički održive.

Historijski pregled agnosticizma. U historijskom razvoju filozofiranja ističu se tri struje: precjenjivanje razuma, potcjenjivanje i — srednja linija, koja do izvjesnih granica priznaje razumu sposobnost spoznavanja i nadiskustvenih predmeta. Prvom smjeru pripadaju gnostici (grč. gnosis »spoznaja«) u prvo doba kršćanstva, donekle u srednjem vijeku (Abélard) i u 19. st., kada se i neki teolozi povode za racionalizmom iz 18. st., koji proglašuje razum isključivo mjerodavnim za sve (i objavljene, nadnaravne, vjerske) istine o Bogu. — Drugom smjeru pripada agnosticizam. Tragovi mu idu u grčku filozofiju pr. Kr. Zastupaju ga skeptici (v.), Protagora († 411 pr. Kr.), Seksto Empirik, Karnead († 129 pr. Kr.) i drugi. U srednjem su vijeku nominalisti (v.) poricali objektivnost općenitih pojmova i logičkih načela. U tom je smjeru nastavio Luther napadajući na sposobnost razuma u filozofiji (i teologiji). O Bogu, religiji, besmrtnosti ne može razum ništa znati, uči Luther na osnovu pretpostavke, da je iskonskim grijehom ljudska narav potpuno onesposobljena. Od 17. st. ovamo javljaju se različite filozofijske pretpostavke agnosticizma: u Engleskoj empirizam (v.), u Njemačkoj Kantova filozofija, u Francuskoj pozitivizam (v.). Početkom 17. st. stao se razvijati engleski empirizam. Donekle ga zastupa Bacon Verulamski (v.), koji znanost ograničuje na iskustvene (empiričke) predmete i sve nadiskustveno (on kaže »nadnaravno«) proglašuje nespoznatljivim. Poslije Bacona uči John Locke (v.), da spoznaju čine samo iskustveni elementi (a nedosljedno tome priznaje, da možemo spoznati Boga). Dok je Locke isticao isključivo empirički izvor spoznanja, u 18. st. uči David Hume (v.), da je empirijom postavljena definitivna granica našoj spoznaji, i da ona nije općenito-nužne vrijednosti, pa stoga nema te vrijednosti ni načelo uzročnosti (»svaka promjena i sve, što nenužno egzistira, mora imati svoj uzrok«). Ne može se dakle ovim načelom dokazivati, da egzistira nešto preko iskustvenih granica. Napokon je Berkeley (v.) zanijekao i samu izvansvijesnu egzistenciju tjelesnog svijeta. — Povodeći se za Humeom Kant je odbacio mogućnost teoretske metafizike zato, jer je znanstvenu spoznaju ograničio na pojavni ili iskustveni svijet. Moguća je po Kantu samo »praktična« metafizika, koja Boga, besmrtnost duše i slobodnu volju proglašuje postulatima moralne svijesti ili praktičnim »idejama« vjerovanja. Ovaj protumetafizički (agnostički) stav dopire u njemačkoj filozofiji do najnovijeg vremena (F. A. Lange, Harnack, Paulsen...). — Francuski pozitivizam od 19. st. ovamo zastupaju Comte (v.), Littré, Taine, Renan...; njemački Laas (v.), Ziegler, Dilthey, Jodl...; talijanski Ardigò, Ferrari...; slavenski Lavrov, Troickij, Ochorowicz, Krejčí (donekle Masaryk) i dr. Pozitivisti ograničuju spoznaju na iskustvene činjenice, u kojima znanost istražuje zakone, a sve, što je prekoiskustveno (metafizičko), samo je predmet »vjerovanja«, ne spoznanja. Za našu je spoznaju sigurno ili »pozitivno« samo to, da iznalazimo stalne međusobne odnose (zakone) unutar iskustvene građe, a sve je drugo fiktivno (himerično, besmisleno): općeniti pojmovi o prvotnim i konačnim uzrocima, o nečem apsolutnom — sve su to isprazne riječi (nomina), pa stoga i nemamo o tim predmetima znanstvenih sudova. Pozitivizam je u Engleskoj zastupao Stuart Mill, a pod nazivom agnosticizma glavni mu je predstavnik Herbert Spencer (v.). On priznaje, da Bog postoji, ali poriče, da bismo išta mogli o njemu spoznajno izricati. Kantov i Spencerov agnosticizam postao je osnovicom modernizma (v.), kome su glavni zastupnici Loisy, Tyrell, Le Roy... Na francuske je moderniste uplivao Henri Bergson. Nitko od njih nije izričito ateist; oni priznaju nadiskustvenu zbiljnost (realnost), ali ne priznaju, da je misaona spoznaja (apstraktni pojmovi i zaključivanje) put do te realnosti, t. j. zabacuju metafiziku razuma ili racionalnog (logičkog) postupka, a zastupaju iracionalnu metafiziku (v.). Po Bergsonu je kadra dohvatiti životnu realnost samo intuicija (v.), jer je ona osvješćenje stvaralačkog nagona ili života. Neki opet misle, da nas čuvstvovanje, doživljavanje ili unutarnje iskustvo upućuje na »vjeru« u Boga (imanentizam). U nagonskoj težnji za Bogom izviru neke spoznaje o njemu, ali te su spoznaje subjektivne, bez apsolutne (objektivne) istine. Pragmatisti (v.) im pripisuju samo »praktičnu« vrijednost, koliko pogoduju životu. — Napokon u negiranju metafizike (u agnosticizmu) sastaju se i najsuprotniji nazori: teozofija (brahmanske filozofije, novoplatonizam...) i empiriokriticizam (Avenarius, Mach, Petzold, Ziehen, Verworn, Cornelius ...). Prvi nazor zagovara izravno zrenje (intuiciju) Boga i zato smatra suvišnom metafiziku dokazivanja; po drugom je nazoru svaka metafizika nemoguća, jer da je sva spoznaja osjetna, pa stoga nema samostojnih (supstancijalnih) bića — ni duše, ni Boga.

Pretpostavke agnosticizma u svijetlu kritike. Možemo li našim pojmovima izricati istinite sudove o nečemu neiskustvenom ili o nečemu, što prelazi (prehvata, transcendira) iskustvene predmete? To je pitanje, koje valja riješiti u raspravi s agnosticizmom: radi se o opsegu (granicama) naše spoznaje i time o mogućnosti metafizike. To je problem nauke o spoznaji (noetike). Njezina je zadaća ispitati pretpostavke agnosticizma: na osnovu čega agnostici zabacuju metafiziku, t. j. zašto drže, da misaono ili razumski (pojmovima i suđenjem odnosno zaključivanjem) ne možemo spoznati ništa neiskustveno? Te su pretpostavke — kako je pokazao historijski pregled — veoma različite. Neki agnostici, rekosmo, ne poriču, da egzistira i nešto neiskustveno (metafizičko), samo što mi o tome nemamo pravih pojmova. Štogod o Bogu mislimo, sasvim je subjektivno. [Teodiceja uči, kaže Paulsen, da možemo pojmovno Boga shvatiti i o njemu govoriti, kao da, recimo, s kolegom razgovaramo... Čovjeku jedino dolikuje, da s počitanjem stoji ispred nedohvatno beskonačnoga, u kome su izvor i svrha života i svega bitka. — Beskonačna je stvarnost, kaže Littré, kao ocean, koji dotiče našu obalu, ali mi za nj nemamo čamca ni jedra, te nam još ostaje spasonosna i stravična vizija o njemu]. — Ovi su agnostici u potpunom pravu, kad zabacuju onu (apriorističku, racionalističku) metafiziku, koja hoće nezavisno od iskustva (a priori) da spozna metafizičku stvarnost (kao što Spinoza, Leibniz i dr.). Sva je spoznaja zavisna o iskustvu; prve naše pojmove imamo o tjelesnim (materijalnim) predmetima, koje osjetilno opažamo. Ovo stajalište zastupa u psihologiji — počevši od Aristotela — empirizam, koji je ujedno »intelektualističan«, koliko priznaje misaonu sposobnost (razum) i uči, da razum dobiva vlastite (po svojoj vezi s osjetilnošću) pojmove apstrakcijom (v.) ili odmišljanjem onoga, što je bitno u osjetivim pojedinkama. Kad bismo ove pojmove istoznačno izricali o neosjetnim predmetima, bilo bi to poimanje krivo, i tako bi doista bila nemoguća spoznaja neosjetnih bića. Ali o njima možemo imati analogne (v.) pojmove, koji izriču nešto tek po sličnosti s iskustvenom stvarnošću. Mišljenje može od vlastitih (materijalnih) predmeta apstrahirati najopćenitije pojmove — o biću, jednoti, različnosti, samostojnosti, uzročnosti —, koje zovemo transcendentalni pojmovi, koliko ne označuju izričito materijalnu stranu predmeta, pa ih stoga možemo analogno izreći također o neosjetivim (neiskustvenim) predmetima; takve pojmove priričemo iskustvenim i neiskustvenim predmetima znajući, da je među njima sličnost, a ne potpuna jednakost. Kad na pr. za Boga kažemo, da je osobne naravi ili da ima razum i volju, sva tri ova pojma — osoba, razum, volja — dobivamo apstraktivno (izvedeno) od iskustvenih predmeta, i premda znademo, da je razumno-voljna narav u Bogu na posve drugi način nego u ljudima (t. j. bez ikoje nesavršenosti i u najvišem stepenu savršenosti), ipak je ljudskoj donekle slična (koliko je u obadvije savršenost spoznaje i volje, pa u tom smislu i smatramo čovjeka »sličnim« Bogu). Tako su i drugi pojmovi o Bogu — živ, sveznajući, svemogući, nepromjenljiv, nevremenit... — stečeni apstraktivno (iz empiričkog svijeta), te ih o Bogu izričemo bilo afirmacijom u najvišem stepenu savršenstva (budući da je Bog nužni ili samosebno egzistentni uzrok svijeta i kao takav mora imati savršenosti svojih učinaka), bilo negacijom svake nesavršenosti. I ako naše analogno poimanje Boga nije potpuno (jer ga ne shvaćamo, kako je u sebi, nego na osnovu empiričkih savršenstava), ne može se ipak reći, da je Bog posve nespoznatljiv. — Nije nam dalje zadaća, da ulazimo u sustavno izlaganje i opravdavanje teodiceje; označili smo tek onaj postupak (metodu), kako filozofija dolazi do spoznaje o Bogu i kako na tome putu spoznanja (apstraktnih i analognih pojmova) postaju neosnovane pretpostavke agnosticizma. Dakako, iz samih se pojmova ne može izvoditi, da Bog egzistira, pa je stoga potrebno prije dokazati njegovu egzistenciju, da zatim pojmovno upoznajemo njegovu narav (savršenstva). Teodiceja to dokazuje na osnovu iskustva: sve je u svijetu promjenljivo i nenužno (kontingentno), pa mora da ima svoj uzrok, koji egzistira nužno ili o sebi, te ima savršenost svojih učinaka u neograničenoj mjeri. Spoznaja Božje egzistencije osniva se dakle na načelu uzročnosti (v.). Jednak je logički postupak u filozofijskoj psihologiji, kad je u pitanju egzistencija i narav čovjekove duše (v.).

U agnosticizmu je stjecište navedenih filozofskih nazora, koji upravo čine njegove pretpostavke; t. j. polazeći od tih nazora rezultira agnosticizam kao njihov zajednički stav suprotan filozofiji (koju smo nazvali »srednjom linijom« i) koja priznaje, da o nadosjetnim predmetima nemamo izravne ni potpune spoznaje, ali pri tom zastupa mogućnost metafizičkog spoznanja. To ona zastupa na osnovu noetike, koja kritički otklanja navedene nazore i opravdava (proti skepticizmu) našu sposobnost za istinu uopće, a napose (proti svim drugim nazorima »subjektivizma«) objektivnost istine i njezinu realnost. Kada se ispostavi, da realna vrijednost načela uzročnosti nije ograničena na empiričke uzroke, biva time omogućeno dokazivanje, koje od empiričkih (fizičkih i psihičkih) činjenica polazi k njihovim metempiričkim uzrocima, — a u tome i jest po Aristotelu zadaća filozofiranja.

Agnosticizam se oslanja na tvrdnju ili nazor fenomenizma, da mi spoznajemo samo ono, što je pristupno opažajnom ili iskustvenom shvaćanju, t. j. pojave ili fenomene. Fenomenizam je ili empiristički ili idealistički (Kantov), prema tome kako tumači iskustvenu ili empiričku spoznaju. Prvi kaže, da je opažanje (izvanjsko ili osjetilno i usebno ili neposredno) jedini izvor spoznanja, koje se ograničuje; na prostorno i vremenski individualne predmete. Nije drukčije ni ono naše znanje, kojim izričemo nešto općenito, na pr. »uzročnost« znači pravilan slijed pojava, »supstancija« znači njihovu trajnost, »osoba« znači spoj doživljaja i t. d. Sve su to samo nazivi ili riječi (nomina); zato je to nazor nominalizma. — Idealizam nasuprot priznaje razumski izvor spoznanja, ali razum nije drugo, nego spajanje (sintetiziranje) osjetne građe tako, da od razumskih spojeva (»kategorija«) zavise iskustveni ili pojavni predmeti. Proti obadvjema pretpostavkama agnosticizma dokazuje aristotelsko-skolastički intelektualizam, da u opaženim predmetima shvaćamo (uviđajem ili intuicijom, i to apstraktivno ili odmišljajući svaku prostornu i vremensku stvarnost) nešto, biće (ens, to on). To je prvotni predmet pojmovnog shvaćanja, a dalji su pojmovi: bivstvovanje, bit, jedno, isto, različno, uzrok, svrha i t. d. Predmeti ili objekti ovih pojmova nijesu pojavni, nego ontički ili u tom smislu objektivni, da su neovisni o poimanju (kao što dokazuje noetički objektivizam, najprije na osnovu neposrednog opažanja). To je prvi korak u kritičkom suzbijanju agnosticizma. Drugi je korak u dokazivanju, da ovi pojmovi važe transcendentno, t. j. da njima objektivno shvaćamo i onaj uzrok, koji prelazi (transcendira) sav iskustveni svijet, te je razumne i voljne ili osobne naravi: Bog. Ovu transcendentnu vrijednost imadu pojmovi zato, što u pojmu »biće«, na kome se osnivaju, nije uključeno, ni da je supstancija, ni kolikoća, ni kakvoća, ni vrijeme, ni prostor, ni bilo koja kategorija; sve su one »nešto ili biće«, i toliko kažemo, da je pojam bića transcendentalan ili da obuhvata sve kategorije. Na ovim se pojmovima osniva objektivna i transcendentna vrijednost prvih načela, na pr. protivurječnosti i uzročnosti; ovo drugo načelo neposredno služi za spoznaju bivstvovanja i biti Božje. Tako je sustavno sva noetika zapravo kritika agnosticizma ili rješavanje problema o mogućnosti metafizičke spoznaje.

Agnosticizam je osudio vatikanski sabor (1869—70) i enciklika Pija X. Pascendi dominici gregis 8. IX. 1907.

LIT.: Garrigou-Lagrange, Dieu, Son existence et Sa nature, 6. izd., Pariz 1933; Descoqs, Praelectiones theologiae naturalis, Pariz sv. I. 1932, sv. II. 1935; Ortegat, Philosophie de la religion, Pariz 1938; Flint, Agnosticism, New York 1903; Ward, Naturalism and agnosticism, London 1915; Dictionnaire Apologétique de la Foi catholique, I.; A. Ušeničnik, Uvod v filozofijo, I., Ljubljana; S. Zimmermann, Opća noetika, Beograd 1926; Idem, Temelji filozofije, Zagreb 1934.