AGNEZA, 1. svetica, uživa veliko štovanje svuda, a osobito u Rimu. Ime ne dolazi od latinske riječi agnus (jaganjac), nego od grčkoga hagne, što znači »čista«. Pohrvaćeno njezino ime u narodu je Janja.

Spominje se prvi put u pisanom dokumentu 4. st., zvanom: Depositio martyrum. Većina naučnih kritika tvrdi, da je mučena u Rimu u vrijeme cara Valerijana (253—259). Pokopana je u katakombama na Via Nomentana, gdje je car Konstantin dao nad njezinim grobom podići baziliku, već prije 337. Slavi se 21. siječnja kao zaštitnica djevičanske čistoće.

Stara pučka predaja sadržava opširniji životopis sv. Agneze, s mnogo mašte iskićen (spaljena na lomači, ukazala se s jaganjcem na ruci, zavodnik pao mrtav i sl.). Podacima te predaje poslužili su se: papa Damas (366—384), sv. Ambrozije, biskup milanski (374—397) i pjesnik Španjolac Prudencije. Papa Damas sastavio je latinsku pjesmu te je uklesanu u kamen postavio na svetičin grob. Sve su pučke predaje složene u 5. st. zajedno te se raširile na latinskom, grčkom i sirskom jeziku pod naslovom Mučeništvo sv. Agneze.

Tijelo njezino počiva u bazilici u Via Nomentana, glava u istoimenoj crkvi na trgu Navona u Rimu. Na dan sv. Agneze (21. I.) blagoslivlju se u njezinoj crkvi na Via Nomentana živi jaganjci, a od njihove se vune prave t. zv. nadbiskupski paliji (znak nadbiskupske časti).

LIT.: Dict. d’hist. et de géogr. eccl., Pariz 1912, I., 971; Dict. d’archéol. chrét. et de liturg., Pariz 1907, I., 905—918. D. N.

2. Češka bl., * Prag 1205, † Prag 1282, kći kralja Přemysla Otokara I., osnovala je samostan klarisa u Pragu i sama u nj stupila 1234 te postala starješicom. Dopisivala je s osnivačicom reda sv. Klarom. Pio IX. je potvrdio štovanje bl. Agneze.

LIT.: W. W. Seton, Some new Sources for the Life of Blessed Agnes of Bohemia, London 1915.; C. Wenck, Archivium Franciscanum, Histor., XV., 1922, str. 203 i sl. U.

3. Žena hercega Bele. Bela, brat ugarsko-hrvatskoga kralja Stjepana IV., bio je poslan u Carigrad, a Stjepan je morao predati caru Manuilu i Belinu baštinu u upravu, t. j. Hrvatsku na jug Velebitu s Dalmacijom. Manuilo je bio odredio Belu za svoga nasljednika i zaručio ga sa svojom kćerkom Marijom. Ali kada mu se rodio sin (1169), car raskine zaruke i oženi ga Agnezom ili Anom, sestrom svoje prve žene Marije, koja je bila potomkinja Roberta Guiscarda, apulijskog vojvode. Bela je otišao sa svojom ženom u Ugarsku, gdje ga 1174 okruniše za kralja. Agneza rodi Beli dva sina, Emerika i Andriju. Iza njezine smrti (1185) oženi se Bela francuskom princesom Margaretom.

LIT.: Vj. Klaić, Povjest Hrvata, I., Zagreb 1899; S. Katona, Historia critica regum Hungariae stirpis arpadianae, IV., Posoniae et Cassoviae 1781; G. Pray, Annales regum Hungariae, I., Vindobonae 1763. S. A.