A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Bočać
Svezak: 2
Stranica: 699 - 700
BOČAĆ bio je dio Buške župe, koji je zapremao zemljište oko donjega dijela potoka Bakovca, na području današnjega Gornjega Kosinja i Kruščice. Zapisan je razmjerno vrlo rano. Još kralj Petar Krešimir podjeljuje rapskom biskupu »iuppam Licche, iuppam Bucani et Bochachi« 1071, a 1111 kralj Koloman potvrđuje tu povelju i navodi Bočać u riječima »iuppam Buçani et Boçachi«. U kasnijim hrvatski pisanim spomenicima bilježe ga u množini i u jednini u obliku Bočaći i Bočać. Danas u narodu u kosinjskom kraju postoji oblik Bočađ i Bočaj, ovaj drugi prema čakavskom izgovoru, po kojem od stare grupe dj nastaje glas j. U tom današnjem obliku s vremenom je ć prešlo na kraju riječi u đ, što se događa i inače u nas u jeziku.
Bočać je zauzimao od prilike jednu petinu stare Buške župe. Do dolaska Turaka navode u njegovu području mjesta: Kosinj, Srakvinu, Hotilju Vas, Buke, Botuke, Malu Vas i Psiviće. Od njih prva dva postoje i danas, a selu Bucima pokazuje položaj ona uzina potoka Like, u kojoj nastaje buk. To je od prilike zemljište današnjega južnog dijela sela Poljanke i sjevernoga kraja Kruščice. Jedan dio buka pripadao je Psivićima, koji su prema tome ležali na ostalom dijelu današnje Kruščice. Zapravo su postojali Veliki i Mali Psivići, te su se ovi drugi nalazili na području današnjega Crnoga Vrila. Tu u blizini bila je i Hotilja Vas, u kojoj su na potoku Liki stajali mlinovi. Botuci i Mala Vas ležali su podalje od Like prema Bakovcu. Posjednici u Bočaću bili su kao i inače u Buškoj župi članovi plemena Stupica i Frankopani. Od Stupica zapisani su na tom zemljištu Lackovići, Gašparinići i Markovići. Lackovići su držali i jedan dio samoga Kosinja, po čemu su zvani i Kosinjski. Oni su sagradili na brdu povrh toga mjesta tvrd grad, koji nosi ime Bočaj ili Bočađ. Kosinjske su birali u rotne suce stola buškoga, a jedan je Kosinjski bio i knez buški. Najveći su posjednici u Bočaću bili, dakako, Frankopani, koji su imali zemlje u svim dijelovima toga područja. Anž Frankopan kupio je potkraj 15. st. od Kosinjskih i grad Bočaj, koji je načinio središtem svoga velikoga bočaćkoga posjeda. Na području bočaćkom postojale su dvije crkve, jedna u selu Kosinju, a druga u Psivićima. Kosinjskoj crkvi vide se ruševine u blizini grada Bočaja. Posvećena je bila sv. Ani. Njezin položaj pokazuje, da je i doturski Kosinj bio izgrađen u jednom dijelu sjevernije nego danas. U Psivićima je crkva imala posvetu Bl. Djevici Mariji. Bila je sazidana kraj neke stare utvrde na podesnu položaju. U njoj je Juraj Kosinjski podigao jedan od oltara, a Anž Frankopan poklonio je dohodak te crkve samostanu u Zažićnu.
Na bočaćkom području nije do dolaska Turaka nijedno naselje steklo trgovačko-obrtničko značenje. Najjaču socijalnu važnost na tom zemljištu imao je Kosinj, ali injega još 1499 zovu selom. Kada je Anž Frankopan kupio od Kosinjskih grad Bočaj, dopustio je, da stanovnici sela Kosinja grade kuće pod tim gradom. Time je stvorio priliku, da se razvije bočaćko podgrađe, koje bi bilo s vremenom steklo trgovačko-obrtnički značaj. Turska provala zaustavila je taj razvitak. Od brodova na desnu stranu Like osobitu je važnost imao onaj u Velikim Psivićima, kojim se dolazilo u selo Banj-Dvor, a odonud na Perušić. Brod je ležao u blizini stare utvrde i crkve sv. Marije, gdje je zbog zgodna položaja prijelaz bio od starine, te su banski dvori na desnoj strani Like bili dobro povezani s Bočaćem i s tim dijelom Bužana. Starina toga broda objašnjava i spomenutu utvrdu u Psivićima, koja je sagrađena u drevno doba, svakako radi toga, da štiti taj važni prijelaz preko Like i put u banske dvore na toj strani. Hrvatski pisani spomenici, koji opisuju Psiviće, zovu tu utvrdu »gračšćina«, riječju, koja je u ono vrijeme značila, što danas kazuju izrazi »gradina« i »gradac«. Gračšćini su pripadali još pod konac 15. st. veliki dijelovi gorske šume, paše i sječe, te se otuda vidi, da je ta utvrda potjecala iz razdoblja od 9.—12. st., kada je bila jedna od plemenskih utvrda u tom kraju, pa je imala i vezu sa spomenutim banskim dvorima u Banj-Dvoru na desnoj strani Like. Svakako je psivićka gračšćina nastala na starijoj gradini iz prethrvatskoga vremena. Na to upućuje i samo ime Psivići, jer osnova kod te riječi nije hrvatska, a to isto pokazuje i ime sela Botuci. Možda je iz toga prethrvatskoga vremena i sama riječ Bočać, koju je teško objasniti iz hrvatske toponomastike. U prodiranju Turaka od 1522—1527 raselio se Bočać kao i sav kraj oko njega. Turci nisu Bočać ni naseljivali, jer mu je područje ležalo suviše blizu granice, nego su njihovi Vlasi pasli svoja stada po tom zemljištu, koliko su imali prilike. Poslije odlaska Turaka krajiške su vlasti u taj zapušteni kraj dovele nove doseljenike, koji su došli u tri struje. Dvije od njih bile su hrvatske, a treću su činili Vlasi s turskoga područja. Jedna je hrvatska struja dovela naseljenike od Ogulina i Gornjega Pokuplja, a druga iz bunjevačkoga naselja od Liča i Podgorja. Hrvati iz obje struje vrlo su se dobro razvijali, dok je vlaška već u svojoj osnovi bila slaba, naselivši samo sa nekoliko porodica sjeverni dio nekadašnjega Bočaća, gdje je nastalo selo Zamost. Ogulinci i Pokupci osnovali su mjesta: Kosinj Gornji, Bakovac, Ribnik, Podjelar, Poljanku, Ruju i Sušanj, a Bunjevci Kruščicu. Prvi su donijeli sa sobom čakavski govor, koji je s vremenom pod utjecajem susjednih Bunjevaca i Vlaha izgubio mnogo od svojih značajaka.
LIT.: Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici, sv. I., Mon. hist. juridica Slav. merid., vol. VI., Zagreb 1898; L. Thallóczy i S. Barabas, Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus, sv. II., Mon. Hungariae historica, 38., Budimpešta 1913.
Potpis: S. P-ć.