BLAGOVIJEST ILI NAVJEŠTENJE MARIJINO (grč. εὐαγγελισμός), kršćanski blagdan, koji se svetkuje 25. ožujka na spomen otajstva, kad se po kreposti Duha Svetoga u krilu Djevice Marije začeo čovjekom Sin Božji, da otkupi i spasi čovječji rod. O tom pripovijeda evanđelist Luka (I, 26—38), da se anđeo Gabrijel prikazao Mariji u Nazaretu i navijestio joj, da će postati majkom Isusovom po Duhu Svetome. L. B.

B. se svetkovala prema saboru in Trullo (692) na 25. ožujka. Prvu vijest o svetkovanju ovog blagdana u Rimu donosi životopis pape Sergija (687—701) u Liber Pontificalis. Budući da 25. ožujka pada u korizmu, svetkovao se ovaj blagdan u Španjolskoj, prema odredbi sabora u Toledu 656, na 18. prosinca, osam dana prije Božića. Ali kad je i t. zv. mozarabski i galikanski obred morao konačno ustupiti mjesto rimskom obredu, ustalio se blagdan B. na 25. ožujka. Ovaj je dan izabran po svoj prilici zato, jer se smatralo, da je Isus toga dana i bio začet i umro na križu. Takvu je predaju zabilježio već sv. Augustin (De Trinitate IV. 5. PL 42, 894).

U zagrebačkom se obredu služila na B. misa »Rorate coeli desuper«, jamačno kao zaostatak iz doba, kad se, prema starogalikanskom obredu, koji čini osnovicu zagrebačkog obreda, svetkovao ovaj blagdan 18. prosinca, dakle u Došašću. D. K-d.

Otajstvo navještenja proželo je uvelike kršćansku književnost i umjetnost. U duhovnoj lirici srednjega vijeka veoma je čest motiv B-i (karakterističan je Ave Maris stella), pa i u hrvatskoj književnosti. Još je u ranom srednjem vijeku blagovijesna liturgija proširena u liturgijsku dramu; istodobno su motiv B-i njegovale bratovštine u dijaloškim laudama, pa su ga po zapadnoevropskim književnostima dramatizirali u crkvenoj drami (misteriju). Takva dramatizacija oživjela je i u novije doba (Paul Claudel, L’Annonce faite à Marie, 1912). U hrvatskoj književnosti postojala je također dijaloška pjesma s motivom navještenja Marijina (sačuvana u Vitasovićevoj pjesmarici iz 1685). Dramatizacija ovog motiva izvršena je u dvjema crkvenim dramama iz 17. st. stoljeća: jedna od Sabe Mladinića sa Brača, a druga jamačno od fra Ivana Zadranina.

LIT.: F. Fancev, Hrv. crkvena prikazanja, Narodna starina XI. (1932); V. Štefanić, Jedno nepoznato hrv. prikazanje, Nast. vjesnik XXXVIII. (1930). V. Š.

Blagovijest u liturgiji i umjetnosti. Najstarije slike B. nalazimo u katakombama sv. Priscille i sv. Petra i Marcelina. One potječu iz 2. i 3. st. i prikazuju Gospu, kako sjedi na katedri, a njoj zdesna anđeo. Među mozaicima u Santa Maria Maggiore, koji su bili izrađeni za pape Siksta III. (432—440), vidimo sliku B-i, koja je nastala pod utjecajem apokrifnog Protoevanđelja po Jakovu 8, 3. Po tom apokrifu dobila je blažena Djevica u hramu crvenu vunu, da iz nje kod kuće izradi jedan zastor za hram. Jednog je dana izašla iz kuće s vrčem u ruci, da donese vode. Najednom je čula glas, koji ju je pozdravljao: »Zdravo, milosti puna, Gospodin je s tobom, ti si blagoslovljena među ženama«, ali nikoga nije vidjela. Preplašena vratila se brzo kući i stala je presti. Uto opazi anđela, koji joj reče: »Ne boj se, Marija, jer si našla milost u Gospodina...«. Sve do u visoki srednji vijek opaža se utjecaj ovog apokrifa. Tada se sve više gube tragovi apokrifnih dodataka i umjetnički prikazi B-i postaju svečaniji i slikovitiji. Sitnoslike u liturgijskim knjigama, skulpture na crkvenim portalima i slike i reljefi na gotičkim oltarima prikazuju sada samo Gospu i anđela. Često se Gospa nalazi na jednoj strani, a anđeo na drugoj, odijeljeni drugim osobama ili prizorima, tako da nije uvijek lako dovesti oba ova lica u vezu. U 14. i 15. st. razvija se novi tip slika o Navještenju, koji se ne osniva više na podacima iz apokrifa, nego na priči o jednorogu. Jednorog (simbol Krista) bježi pred lovcem (anđeo Gabrijel!) i pred psima (simbolima milosrđa, pravde, istine i mira!) tražeći utočište u krilu Bl. Dj. U pjesmi »Jager na lovu shaja« u Citari III, 71, vidi se jasan trag ove priče. Druge slike iz ovog doba ne zadovoljuju se time, da golub, kao simbol Duha Svetog, šalje svoje zrake u uho bl. Dj. (Logos je riječ, a riječ se prima uhom, kako pjeva Walter von der Vogelweide: »Dur ir ore emfienc si den vil süezen«), nego Bog Otac ili Duh Sveti šalju vidljivi Logos u uho bl. Dj. Daleko od ovih neukusnosti, koje su se bile udomile na sjeveru, razvija Italija tip Navještenja, na kojem osim anđela i bl. Djevice vidimo i Duha Svetoga u obliku goluba, te gore Boga Oca, kako šalje Duha Svetoga. Tako slikaju Navještenje fra Bartolommeo, Mariotto Albertinelli, fra Angelico, fra Filippo Lippi. Ali i ova koncepcija nije ostala pošteđena od neukusnosti, te su neki slikari u Italiji i u Njemačkoj naslikali Navještenje tako, da Bog Otac ne šalje samo Duha Svetoga, nego i Logos u obliku malog djeteta. Ove bi slike mogle navesti na krivovjerno shvaćanje, pa ih je zato Benedikt XIV. osudio i zabranio. Različite slike gornjonjemačkih škola 15. st. prikazuju Navještenje kao ugovor između Boga Oca i bl. Djevice: anđeo donosi Gospi od Boga Oca povelju s pečatima.

Najstariji sačuvani umjetnički prikaz Navještenja Marijina u Zagrebu bit će prvi prizor, urezan u bjelokost, na t. zv. diptihonu u riznici zagrebačke stolne crkve iz 11. do 12. st. U misalu čazmanskog prepošta Jurja de Topusko (danas u riznici zagrebačke stolne crkve) naslikao je po svoj prilici Julije Klović dvije miniature, koje prikazuju Navještenje. Navještenje u crkvi sv. Lovre u Vrboskoj na otoku Hvaru pripisuju neki (bez opravdana razloga) Tizianu. Doroteja Westphal (Rad HA 258) pripisuje ovu sliku školi ili ateljeu Paola Veronese. Na srebrnoj gotičkoj lađici za tamjan u riznici franjevačke crkve na Trsatu nalazi se na jednoj strani anđeo, a na drugoj bl. Djevica. Stari su hrvatski pavlini običavali ulazak u svoja svetišta uresiti s dva stupa. Na jednom je stupu bio anđeo, a na drugom bl. Djevica. Takvi su stupovi još dobro sačuvani u Lepoglavi, a kod Remeta slabo. Kljaković je u crkvi sv. Marka u Zagrebu naslikao Navještenje tako, da je odijelio anđela od Gospe.

LIT.: F. Cabrol, Fête de l’Annonciation, Dictionnaire d’Archéologie chrétienne et de Liturgie, Pariz 1924, I. 2, 2241—2255; H. Leclercq, Annonciation dans l’art, Ib. 2255—2267; Karl Künstle, Ikonographie der christlichen Kunst, Freiburg i. Br. 1928, I. 332—341. D. K-d.