AGER. Riječ ager znači u rimsko doba državni teritorij, bilo rimski, bilo neke druge države.

Ager romanus označivao je kasnije teritorij Rima u najstarije njegovo doba. To je ager antiquus. Taj stari rimski ager išao je od grada najviše 4 do 5 milja (promjer oko 9 milja = 13 km) i mogao je imati najviše oko 150 km². Samo unutar njega mogle su se obavljati neke religiozne i političke ceremonije: auspicija, saziv kurijatnih i centurijatnih komicija, imenovanje diktatora.

Ager peregrinus označuje teritorij država, s kojima je Rim sklopio neki međunarodni ugovor, a koji je teritorij na osnovu tog ugovora on poštivao, kao što je i druga ugovorna strana poštivala njegov.

Ager hosticus je teritorij države, koja je u ratu s Rimom, i onih država, koje nisu s Rimom sklopile nikakav ugovor.

Ager publicus. Prema formuli, kojom su se pobijeđeni predavali, pobjedniku je pripadao narod, grad, polja, vode, granice, hramovi, pokućstvo, »sve stvari božanske i ljudske«. Rim je, poslije osvojenja, mogao konfiscirati cijeli teritorij, čak i preseliti drugamo stanovništvo. Najčešće bi konfiscirao trećinu, polovinu, ili dvije trećine, a ostalo ostavio starom stanovništvu u posjed (possessio), koji se mogao uz plaćanje određenog danka (tribut, Stipendium, vectigal) i opozvati, što je značilo, da je gospodar rimska država.

Ono zemljište, koje je bilo stvarno konfiscirano, pripadalo je ager publicus-u, dakle je postajalo vlasnost rimskog naroda. Taj je ager publicus država ustupala svojim građanima ili tako, da im ga je davala u zakup na određeno vrijeme (ager scripturarius), ili da ga eksploatiraju uz uvjet, da njoj godišnje nosi određen prihod u plodovima, i to 10-inu za žito, a 5-inu za voće (agri occupatorii, zvani i agri arcifinales). Vlasnikom je ostajala država i mogla ih je oduzeti, kad je htjela. Napokon je država sam ager publicus i darivala i prodavala (ager adsignatus). Bila su to zemljišta, koja je u ime države prodao kvestor (ager quaestorius), ili su kod osnivanja kolonije (ager colonicus) bila ždrijebom darovana, ili darovana pojedincima (ager viritanus). Prividno je »occupatio« bila pristupačna svim Rimljanima, dok su adsignacije bile dane kao neka vrsta nagrade, ili u svrhu kolonizacije. Ali je u stvarnosti bilo obrnuto. Pod varljivom prividnošću, da zadovoljava sve Rimljane, occupatio je zadovoljavala samo manjinu. Država je za ager occupatorius uvela sustav, koji joj je davao dvostruku korist: da unaprijed primi novac i da se ne brine za prihode. Tako se dogodilo, da je ager occupatorius, a toga je bilo najviše, posvuda davan zajednicama, pa su ove bogate jedinice uzimale potreban personal i primale iz zemljišta sve koristi. Senat je morao mnogo puta ustati protiv njih zbog zloporabe. Tako je načelo, da svaki može uzeti pašnjake za pašu i obraditi ager occupatorius, bilo samo prazna riječ za onoga, koji već nije imao obilnu stoku, ili nije imao radne sile i sredstava za rad. Praktički je dakle ager occupatorius i ager quaestorius služio samo bogatašima, koji su jedini mogli zakupiti prihod i paziti na pašu svojih stada.

Samo se besplatnim darivanjem ždrijebom moglo pomoći širokim masama. Ali to senat nije htio, smatrajući, da je ager publicus rezerviran za occupatio bogataša.

Adsignacija se provodila zakonom, koji je određivao teritorij, što se imao podijeliti. Taj se najprije izmjerio, a onda dijelio. Kad se osnivala kolonija, zakon (lex colonica) je određivao broj osoba, koje su polazile, i veličinu dijelova, koji su se ždrijebom podjeljivali kolonistima. Zato se i zvahu »sortes«. Drugi je način davanja zemljišta bio pojedinačni (viritim), t. j. ager publicus se davao pojedincima, a da se nije osnivala nova kolonija. U tom slučaju zakon nije određivao ni broj onih, kojima je što trebalo podijeliti, ni veličinu onoga, što im se imalo podijeliti, i nije im se davalo ždrijebom, nego poimence. Zemljište ovako podijeljeno, bilo kolonijski, bilo pojedinačno, postajalo je puno privatno vlasništvo (agri privati optimo iure). Ta zemljišta nisu plaćala nikakav porez (vectigal) i morala su biti upisana u jedan od 35 tribusa i označena u cenzusu. Ona su postajala agri privati ex iure Quiritium.

Zemljišta ager publicus-a su se i prodavala, ili odmah poslije osvojenja ili kasnije, zaključkom senata, odredbom cenzora, ili zakonom. Prodavali su ih kvestori, pa se i zvahu agri quaestorii. Kupac je primao zemljište u posjed, ali ne u vlasnost, pa je zato plaćao neki vectigal, čime se htjelo istaći, da je zemljište vlasnost države. Takvo je zemljište bilo nasljedno, ali se nije moglo prodati.

Bilo je zemljišta, koja je država davala u najam (locatio), ali je ona njima upravljala. To su bila u prvom redu osobito plodna zemljišta (na pr. ager Campanus), zatim pašnjaci, koji su se davali u zakup publikanima, jezera i rijeke na kojima se davao u zakup ribolov.

Radi nagomilavanja ager publicus-a u rukama bogataša dolazilo je u Rimu do borbe onih, koji ga nisu imali, protiv onih, koji su ga posjedovali. Agrarno je pitanje počelo rano u Rimu, a kulminira za braće Grakha. Nema sumnje, da je u 4. st. pr. Kr. donesen zakon (predaja ga pripisuje Licin. Sekstu, 367 pr. Kr.) o 500 jutara, čime su htjeli postaviti granicu posjeda ager publicus-a, a suvišak podijeliti onima, koji ga nisu imali, ili ga pretvoriti u državne pašnjake.

Osvojenjem Veja Rim je više nego udvostručio svoj teritorij, stekavši 120.000 hektara zemljišta. G. 377 pr. Kr. osnovani su tribusi: Stellatina, Tromentina, Sabatina, Arnensis, pa je ostalo još 20 ili 30 tisuća hektara nedoznačenog zemljišta.

Zakonom Tib. Grakha određeno je, da nitko ne može posjedovati više od 500 jutara državnog zemljišta, 750, ako ima jednog sina, a 1000, ako ih ima 2 ili više. Sve, što je netko imao preko toga, imao je vratiti državi. Ono, što je ostalo, bilo je oslobođeno poreza. Ovako dobivena zemljišta trebalo je podijeliti na udjele i razdijeliti siromašnim građanima uz uvjet, da ih ne mogu otuđiti i da plaćaju određen porez (tribut). Izvršenje ovog zakona bilo je povjereno komisiji triumvira, koje je svake godine imao birati narod.

Brat Tiberijev C. Grakho obnovi zakon, ali i on pade, a novi su zakoni, davajući slobodu prodaje primljenog udjela, dopuštali bogatima, da ih kupe i šire svoja latifundija. Iza toga su bile obustavljene dalje podjele i puštalo se da posjeduje, koliko tko hoće, uz plaćanje nekog vectigala. G. 111 pr. Kr. ukinut je vectigal, ali su uvedene opet granice posjeda, kao za Grakha, te se u vlasnost pretvaraju svi posjedi od ager publicus-a.

Ager publicus u provincijama. Sav teritorij u provincijama, koji nije dan rimskim kolonijama, ili pojedinačno rimskim građanima, a ne pripada saveznim ili slobodnim gradovima (civitates foederatae, ili civitates liberae et immunes), postaje ager publicus populi Romani, t. j. rimski je narod vlasnik. Međutim najveći dio toga zemljišta ostaje u posjedu i na iskorišćivanje provincijalaca, koji za to plaćaju danak (tribut).

LIT.: Bloch-Corcopino, Histoire Romaine, II., 149 ss. u: Histoire Générale, par Glotz, III. partie, Pariz; Niese, Grundriss der römischen Geschichte, 5. izd., 1923, str. 171 ss; De Ruggiero, Dizionario epigrafico, s. v.; Pauly-Wissova, Real-Encycl., s. v.; De Sanctis, Storia dei Romani, I., 377; Mommsen, Römisches Staatsrecht, I., II., Leipzig 1887; Schwarze, Beiträge zur Geschichte altröm. Agrarprobleme, Halle 1912; Beloch, Der italienische Bund unter Roms Hegemonie, str. 45; Bruns, Fontes iuris romani antiqui, I., 7. izd., str. 166.