BJELOVAR, grad na jugozapadnom podnožju Bilo-gore, 135 m nad morem, između potoka Plavnice i Bjelovarke, koji pritječu k Česmi. Ima 12.000 stanovnika. Građen je po tipu krajiških gradova s ulicama, koje se križaju pod pravim kutom, a usred grada je pravokutni glavni trg. Prema jugu i jugozapadu produžuju grad ulice Male i Velike Sredice, dok ga prema sjeveru produžuju Ivanovčani i Markovac. To su nekadašnja sela, koja su proširenjem grada s njim spojena i njemu pripojena. Osim ovih pripojena su gradu i sela Mlinovac, Hrgovljani i Nove Plavnice. Središte je naprednoga kraja, pa ima živu trgovinu stokom, poljskim proizvodima i drvom. Stočarstvo je u okolici vrlo napredno, tako da su bjelovarski sajmovi poznati i u inozemstvu. Veleobrt je dosta razvijen, a smješten je u glavnom na periferiji grada, tako da je sredina grada potpuno zadržala graničarski izgled. Grad B. ima tvornicu suhomesnate robe, dva paromlina, gradsku plinaru i električnu centralu, ciglanu, pilanu, pržionicu cikorije, tvornicu keksa, sapuna i leda. Postaja je željezničke pruge Zagreb —Križevci—Virovitica—Osijek i za ogranak prema Garešnici i Grubišnom Polju. Od javnih ustanova ima veliku župu, sudbeni stol, bolnicu i dva upraviteljstva imovnih općina (križevačke i đurđevačke), te realnu gimnaziju. Z. D-i.

B. je noviji grad. U listini od 1420 spominje se kao selo sa sajmovima u roviškoj županiji. U pismu križevačkoga generala Ivana Herbersteina dvorskom ratnom vijeću ističe se »Gschloss Bellovar«, oko kojega su se vodili bojevi s doseljenim Vlasima 1666. Kad je Slavonska vojna krajina bila u 17. st. razdijeljena u četiri kapetanije, a pojedine kapetanije u vojvodstva, jedan je časnik kao zapovjednik vojvodstva stanovao s vojnicima u B., da brani mjesto i okolicu od Turaka i Vlaha. U vezi s doseljavanjem Vlaha (Rasciani) u okolicu Severina, gdje je bilo sijelo grčko-istočnoga biskupa i gdje su se čuvale vlaške pravice, Herberstein je tražio, da u bjelovarskom čardaku stalno boravi časnik katoličke vjere. B. se na zemljopisnoj karti Hrvatske od isusovaca Stjepana Glavača iz g. 1673 zove Belovac i leži kraj potoka Belovacke, a na različitim kartama 18. st. označen je imenom Wellowar kao kaštel ili selo.

Poslije t. zv. severinske bune odredila je 1756 Marija Terezija, da se u sredini onih pukovnija, koje su sačinjavale Varaždinsku krajinu, sagradi prema prijedlozima generala baruna Filipa Becka jedno novo mjesto, gdje će se nastaniti krajiške oblasti. Tako su graničari počeli 1756 graditi u B. vojničke zgrade (vojarne, skladišta i stanove za časnike). U svemu su podignute 43 zgrade. Kraljica je doduše željela, da novo gradsko naselje dobije ime Novi Varaždin, ali je narod ostao kod dosadašnjega naziva B. Već 1758 nastane se u B. pukovnici križevačke i đurđevačke pukovnije sa svojim stožerima. Prvi je brigadni general u B. bio Franjo Karlo Riese. Tako postade novi grad dvostruko štopsko mjesto s mnogo graničarskih časnika. Kad su nekoliko godina kasnije izgrađene potrebne druge zgrade, preselio se iz Koprivnice ovamo i general barun Klefeld, zapovjednik cijele Varaždinske krajine, ali je zapovjedništvo varaždinskoga generalata već 1783 premješteno u Zagreb, a u B. ostade samo brigadno zapovjedništvo dviju pukovnija. Malo pomalo dobivao je B. i svoje građanstvo, t. j. obrtnike i trgovce. G. 1772 uzdignut je na gradsku općinu s posebnim povlasticama krajiških gradova (Militärkommunität). Vojnička je vlast podigla tvornicu svile sa 30 tkalačkih stanova. Doseljeni obrtnici (većinom ljudi stranih jezika) podigoše sebi kuće i postadoše građani B.

Dne 5. XI. 1761 otvorena je škola (Normal-Schule). U njoj su poučavali redovnici pijaristi, kojima je Marija Terezija darovala 1764 imanje u Rovišću. Kad je duhovni stol u Zagrebu 1769 odlučio, da se osnuje samostalna župa u B., povjerena je pastva 1771 pijaristima, a do tada su rimokatolici B. pripadali pod župu u Kapeli. Za novu župu sagrađena je po odredbi kraljičinoj u B. velika crkva sv. Terezije. Temeljni joj je kamen položen 16. V. 1765, a blagoslovljena je 15. X. 1772. Pokraj crkve sagradiše pijaristi svoj kolegij, u kojemu se nastaniše 8. XI. 1774, a s druge strane podigoše školsku zgradu.

Za uređenje školstva na području bjelovarske brigade zaslužan je pijarist Hubert Diviš, koji je bio prvi nadzornik škola u varaždinskom generalatu. Umro je 1790 i pokopan u crkvici sv. Andrije na bjelovarskom groblju.

Poslije pavlina Andrije Kukića preuzelo je župu svjetovno svećenstvo 1801. Iz toga je kruga prvi župnik Josip Golubić, koji je mnogo nastojao oko školstva. G. 1858 otvorena je realka, koja se od 1901 postepeno razvila u potpunu realnu gimnaziju; od 1859 do 1864 postojao je dvogodišnji učiteljski tečaj za obrazovanje učitelja pučkih škola, a pored toga bijahu u B. i vojničke škole za graničarske časnike i podčasnike. U svima se podučavalo o njemačkom jeziku.

Vojnička je uprava 1871 zamijenjena građanskom upravom banske vlasti. Od područja, na kojem su se novačile križevačka i đurđevačka pukovnija, uređena je bjelovarsko-križevačka županija sa sjedištem u B., kojoj je bio prvi veliki župan Ivan vitez Trnski. U izborima 1872 izabran je narodnim zastupnikom Ivan Mažuranić, koji je kao ban 1874 proglasio B. slobodnim kraljevskim gradom. Na povelji je gradski grb, koji prikazuje čardak između dva graničara u staroj vojničkoj odori. Odonda se grad razvijao naglije. G. 1892 izgrađena je željeznička pruga od Križevaca do B., a 1900 je produžena do Virovitice, dok je ogranak u Garešnicu i Grubišno Polje otvoren 1912. Poslije svjetskog rata B. je u bivšoj Jugoslaviji izgubio 1924 županijsku oblast i 1928 financijalno ravnateljstvo, a u obnovljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postao je 1941 glavnim gradom velike župe Bilo gore. J. Šu-k.

Bjelovarski ustanak g. 1941. Kad je 6. IV. 1941 došlo do rata između Njemačke i bivše Jugoslavije, uskratio je hrvatski narod na poziv Poglavnika dra Ante Pavelića poslušnost jugoslavenskim vastima. Među mnogobrojnim ustancima ističe se osobito ustanak u Bjelovaru, kojemu se pridružila čitava Podravina između Koprivnice i Virovitice i sav bjelovarski kraj. Središte je ustanka sačinjavala 108. pukovnija, koja je 8. IV. zauzela grad i proglasivši hrvatsku nezavisnost privukla k sebi sve hrvatske vojnike s bojišta na Dravi. Vođe su bili gimn. upravitelj dr. Julije Makanec, avijatički satnik Ivan Mrak, narednik Ivan Čvek, poručnik Leopold Supančić i kotarski predstojnik Josip Verhas. Četnici su u obližnjem selu Kapeli umorili 11 nenaoružanih seljaka, a u samom Bjelovaru poginuše 9. IV. sedamnaestgodišnji gimnazijalac Milan Baćani, po kojem je kasnije prozvana jedna bjelovarska ulica, i gostioničar Đuro Matijašić. Hrvatski vojnici zarobiše oko 100 srpskih časnika i mnogo stotina srpskih vojnika. U uzornom redu unatoč velikim prijetnjama održali su se ustaše do 10. IV., kada su u grad unišle njemačke čete i kada je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

LIT.: Dr. Julije Makanec, Sjećanje na bjelovarske događaje 8.—10. travnja 1941, Hrvatski Narod 1., 2. i 3. X. 1941. U.

Bjelovar u etnografskom pogledu. Kao što je B. nekad bio geografsko središte t. zv. Varaždinske krajine, tako je i danas kao neko središte posebnoga etnografskoga područja, koje se opsegom gotovo posve podudara s područjem bivše Vojne krajine u tom dijelu Hrvatske. Ovamo pripadaju kotari Bjelovar (gotovo čitav), Garešnica i Grubišno Polje, zatim sjeverni (veći) dio kotara Čazma i sjeveroistočni dio kotara Križevci. Karakterističan je za taj kraj prodor južnih elemenata — štokavsko-ijekavskih (ili jekavskih) u jezičnom, a dinarskih (planinskih) u etnografskom pogledu — daleko na sjever. Taj je noviji jezično-kulturni val prekrio u dosta jaku sloju stariju panonsko-kajkavsku — dijelom možda i čakavsku — podlogu, slabeći postepeno prema zapadu i sjeveru. Jezično danas prevladava štokavština, premda još uvijek ima kajkavaca, i to ne samo na sjeveru i zapadu, nego i na jugoistoku u pojedinim selima garešničkoga kotara (u tom kotaru ima i nešto čakavaca, samo još nije dovoljno razjašnjeno, jesu li to ostatci starog stanovništva, ili možda noviji naseljenici). Jače se osjeća utjecaj starog stanovništva u etnografiji, naročito u folkloru, t. j. u dijelu narodnog pjesništva i u običajima (jurjevski ophodi s »Đurajem«, Đurom«, mladićem ovijenim u zelenilo, i ivanjske »ladarice«, oboje s obrednim popijevkama), pa u plesovima, muzici i u dosta različnih igara. I narodna je — danas već gotovo potpuno izgubljena — »graničarska« nošnja bila panonskoga tipa, s vrlo karakterističnom jednostavnošću (obično bijelo platno, gotovo bez ikakva ukrasa i u ženskoj nošnji, domaće tkanice oko pojasa, tamni ženski pršnjaci, velik izrez oko vrata, opanci kapičari s remenjem). Nešto više živosti davale su toj nošnji samo poculice udatih žena, ukrašene čipkama i lijepim šarenim vezivom diskretnih boja i geometrijskih ornamenata. Na zapadu (Križevci, Čazma, dio bjelovarskog kotara) taj je vezeni dio vrlo velik i kvadratičan, dok je na istoku (drugi dio bjelovarskog kotara, Garešnica, Grubišno Polje) sasvim uzak, a poculica je pričvršćena na kosu tako nisko na zatiljku, da se njezine čipke na prvi pogled čine kao neki ovratnik (v. slike). Slična je nošnja bila i u kotarima novskom i kostajničkom (samo što tamo žene, kako se čini, nisu nosile poculica). Drugi dijelovi narodne kulture (na pr. gradnja drvenih kuća sa slamnim krovovima, tekstilno rukotvorstvo, pa i u vuni, i t. d.) još su i danas prilično sačuvani; sve do novijih vremena bilo je vrsnih seljaka izrađivača duda i svirača na njima. B. B-ć.