AGENT PROVOKATOR (franc. agent provocateur) je osoba, koja drugog potiče, da počini kažnjivo djelo s isključivom svrhom, da taj drugi bude kažnjen. To je sredstvo pronašla apsolutistička policajna država, a upotrebljavalo se u prošlosti, kako se u mnogim državama upotrebljava i danas, ne samo u borbi s politički sumnjivim osobama, nego i u borbi s nepolitičkim zločincima. Danas ima a. p., koji rade i za račun privatnika. Mračnu djelatnost a. p. pozna naša javnost uostalom vrlo oskudno, uglavnom s političkog područja. Ništa nam naprotiv nije poznato o djelovanju a. p. u Hrvatskoj kao agenata vlasti protiv nepolitičkih zločinaca, jer se upotreba tog sredstva, što je i razumljivo, krije pred javnošću. U državama, gdje su policajne metode mnogo rafiniranije nego kod nas, razvila se tajna djelatnost a. p. u svim spomenutim pravcima.

Pomoć agenata provokatora postaje državnom organu potrebita u ovakvim slučajevima: izvršeno je kažnjivo djelo, a policiji upotrebom svih raspoloživih dopuštenih sredstava nije pošlo za rukom protiv nijedne od osoba, koje su sumnjive, da su ga počinile, sakupiti takve dokaze, da bi ih na temelju njih sud mogao osuditi; katkada zločin nije još ni počinjen, nego se samo sumnja, da će biti počinjen, ali je za državnu vlast vrlo opasno čekati, da ona istom poslije izvršenja reagira (na pr. u slučaju sumnje zbog špijunske djelatnosti); u toj se stisci vlast laća a. p. kao zadnjeg sredstva. A. p. uspijeva predobiti povjerenje sumnjivca, koji na njegov poticaj čini kažnjivo djelo i biva pomoću agenta provokatora pri tom uhvaćen i predan sudu. Agent provokator redovito se zadovoljava navesti sumnjivca samo na pripremne radnje ili na pokušaj kažnjiva djela, ako se radi o djelu, kod koga su već pripremne radnje ili pokušaj kažnjivi. On će u svim slučajevima nastojati da po mogućnosti otkloni onu štetu, koja bi nastupila izvršenjem kažnjiva djela, jer nastanak te štete nije u interesu javne vlasti.

Djelatnost je a. p. u smislu našeg kriv. zakonika nedopuštena i kažnjiva. Ponajprije imamo niz zak. propisa, koji samo podstrekavanje na stanovito kaž. djelo smatraju kažnjivim djelom sui generis (na pr. §§ 95, 100 od. 3, 107 t. 3, 113 od. 4 k. z. i t. d.). Ali i bez obzira na te slučajeve nema sumnje, da se djelatnost a. p. dade svesti pod opći pojam podstrekavanja na kaž. djelo predviđen u § 34 k. z. Iz toga propisa k. z. slijedi, da će sud, uz opće pretpostavke kažnjivosti, kazniti a. p., kao da je on sam učinio ono kažnjivo djelo, koje je učinio podstreknuti. (To ne znači, da će obojica u svakom slučaju dobiti istu kaznu, jer sud ima mogućnost individualizacije kazne). Po istoj će odredbi k. z. dobiti kaznu i onaj, koji je a. p. dao nalog, da djeluje, bez obzira na to, je li to bio organ državne vlasti ili privatnik.

Neki pisci drže, da djelatnost a. p. uz stanovite pretpostavke nije protupravna. Pozivaju se na to, da se suvremeni zločinci služe tako promišljenim metodama i savršenim tehničkim pomagalima u svrhu izvođenja zločina i uništenja njegovih tragova, da se u pojedinim slučajevima a. p. pokazuje jedinim uspješnim sredstvom u borbi protiv njih. Hafner na pr. smatra, da bi se djelatnost a. p. kao zadnje sredstvo mogla tolerirati jedino uz pretpostavku, da njome upravlja moralno pouzdan činovnik, da se radi o vrlo ozbiljnoj sumnji na neku osobu, a djelo, o kojem se radi, da je za općenitost (ne za pojedinca) vrlo opasno. Protupravnost svakako postoji, kad privatna osoba upotrijebi agenta provokatora. Valja međutim uočiti, da vlast upotrebljava a. p. u slučajevima obične sumnje, kada još nema u rukama nikakvih dokaza (inače bi a. p. bio suvišan). Vlast dakle ne može nikada biti sigurna, da ona u tim slučajevima sama ne stvara zločin i zločinca. Taj razlog, zatim velika opasnost zloupotrebe, kao i još neki drugi razlozi sile nas, da ostanemo kod našeg izloženog stajališta, da je djelatnost a. p. po našem k. z. kažnjiva. Ističemo još samo, da pod pojam a. p. ne stavljamo i ne smatramo kažnjivim one agente vlasti, koji svojim djelovanjem samo daju sumnjivcu priliku, da počini kaž. djelo, a ne navode ga u pravom smislu riječi na nj. (Tajni agent vlasti dolazi na pr. osobi sumnjivoj, da se bavi krivotvorenjem putnica, s molbom, da mu načini krivotvorenu putnicu). Ovakvi slučajevi ne idu pod pojam a. p., koliko aktivnost agenta nije od bitne važnosti za postanak djela, ako dakle agent pri svom djelovanju ne upotrijebi naročito lukava i prepredena sredstva, da navede sumnjivca na djelo.

LIT.: Heilborn, Der Agent provocateur, Berlin 1901; Singewald, Der Agent provocateur, Breslau 1908; Endemann, Hetze als Gefährdungsproblem, Mannheim 1924; Hafner, Provokation u Handwörterbuch der Kriminologie, Berlin 1936, II., str. 438 i sl.; Schneickert, Kriminaltaktik, Berlin 1940.