BIOGRAFIJA ili životopis (grč. βίος »život«, φράφειν»pisati«) je prikaz života nekog pojedinca čovjeka. Prvotno je biografija bila samo sastavni dio povijesti, kod kojega je bila razlika samo u tom, što se nisu pripovijedale zgode čitavih naroda ili skupina, nego pojedinih ljudi. Ali su ti pojedinci redovno bili shvaćani kao predstavnici ili karakteristični dijelovi cjeline. Stoga se u Bibliji i u čitavoj književnosti staroga Orijenta može govoriti o biografiji samo u relativnom smislu. Prave biografije stvorio je u starom vijeku tek Plutarh svojim Životima (Βίοι) nastojeći iznijeti plastičnu i uvjerljivu sliku pojedinca, ali je u stvari njegova namjera bila, da u toj ličnosti proslavi određene moralne vrline. Stoga je Plutarh postao kao neka definicija veličine, te su na njegovim biografijama stvarali svoj pojam o veličini Napoleon i drugi velikani političke i ratničke povijesti. Otud se razumije i značenje Plutarha kao izvora za dramatike, kao što su Shakespeare i njegovi suvremenici, pa Racine, Schiller i ostali, jer su kod njega nalazili definirano ono, što zakoni tragedije traže kao bitni uvjet za junaka drame: dominantnu psihologijsku crtu, koja svojom snagom i izrazitošću daje »ključ« čitavog čovjeka i njegove sudbine. Ali moderna biografija, kao vjeran portret duše nekoga čovjeka, gledana kroz događaje, odn. doživljaje njegova života, tek je novija tekovina. Nesumnjivo su tomu pridonijele brojne »ispovijesti« uzdrmanih i uznemirenih duša poput one J. J. Rousseaua, memoari i zapisci povodom burnih promjena na mijeni 18. i 19. st., a napose napredak suvremene psihologije, koja je pronašla i odredila metode za opažanje i ispitivanje duše te ustanovila terminologiju, odn. zapazila nijansu najistančanijih i najosjetljivijih pokreta duše. Tek po tome je postala biografija fascinantna, neodoljiva, doživljena lektira i knjiga, koja nas ne čini »velikima« (kao što je Plutarh naučao veličinu), nego većima, t. j. bližima onim ljudima, koji su bili veliki, ali nisu bili tako nedokučljivo veliki, kako nam se Čini iz starijih biografija, nego nama blizi kao ljudi sa svakodnevnim potrebama, sa svojim nedostatcima i manama, a nisu baš imali uvijek samo jednu vrlinu kao »ključ« za spoznanje njihove ličnosti, nego su imali jednu osobinu, koja tumači sve: čovječnost.

Međutim treba navesti poimence neke primjere iz prošlosti radi njihove opće znamenitosti: iza Plutarhovih Života (u kojima su usporedno prikazani po jedan Grk i po jedan Rimljanin, ukupno 46 ličnosti), slijedi Filostratov Život Apolonija iz Tijane, pa njegovi Životi sofista. U 3. st. napisao je Diogen Laertije Živote filozofa. U latinskoj književnosti poznati su Slavni muževi (Viri illustres) Korn. Nepota, Aleksandar Veliki Kv. Kurcija Rufa (Q. Curtius Rufus), Tacitov sjajno pisani Agrikola, Svetonijevi Životi dvanaestorice cezara. Srednji vijek bavio se više pisanjem životopisa svetaca (hagiografijom), ali i vladara. Kod prvih dakako prevladava duhovna pouka i traženje čudesnih pojava, kod drugih, napose na Istoku, nezasitnost u pohvalama i velikim riječima. Bogata bizantska književnost ima dakako i sjajnih izuzetaka, ali velika poplava životopisa, koje su pisali ili dvorski historiografi po službenoj dužnosti, ili osamljeni monasi daleko od svijeta, ide u one tipske i upravo šablonske biografije, kojima je glavna svrha pohvala vladara ili članova vladarske kuće, ili nastojanje, da se aureola svetosti stavi oko glava i onih, koji to nerijetko svojim životom nisu zasluživali. Pod tim su dojmom nastala i »žitija« (v.) starih srpskih vladara, u kojima doduše ima i boljih djela, iz kojih se mogu doznati i pojedine povijesne činjenice, ali ih je većina bez individualnih oznaka. Rafinirana bizantska kultura, bogata, slikovita, oplođena bujnom maštom Istoka, znala je dati stilu patetičan zanos i blistav sjaj, ali je u drugu ruku lako upadala u praznu retoriku i verbalizam.

Humanizam i renesansa svojim su kultom individualnosti znatno pomaknuli ličnost pojedinca u središte interesa; ali i tu unaprijed stvorene filozofijske formule o onom, što je humanum — čovječje — i što treba napose istaknuti, čine, da prikaz života postaje emfatičan, hvalisav, prebujan izrazima, a premalo stvaran. Uz to se kao »činjenice« navode sva moguća prepričavanja; životopis postaje doduše anegdotičan, t. j. osvijetljen manjim karakterističnim crticama, ali istinitost tih crtica nije zajamčena, štaviše opaža se, da se one u životopisu različitih ljudi jednako ili s malom razlikom ponavljaju. Kao znamenit i obilat primjer renesansnog biografijskog rada dovoljno je navesti Giorgia Vasarija Le vite dei più celebri pittori, scrittori e architetti (Životi najslavnijih slikara, pisaca i graditelja) sa 75 životopisa, u kojima se najviše govori o samim umjetničkim djelima i kako su ova nastala. Mnogo se spominju Vite degli illustri Fiorentini od Filipa Villanija (15. st.), radi podataka o Danteu. Otkrivanje i izgradnja metoda kritičke povijesti stvorili su i nov pojam biografije: podatci se utvrđuju dokumentarno, izbacuje se sve, što se ne može »dokazati« (premda se eventualno kasnije naknadno i potvrdi), što pretvara biografiju u historiografiju, te je često čini »stvarno« suhoparnom. Glavni zahtjev, koji se stavlja biografiji, jest što veće obilje točnih konkretnih podataka. Tako su nastali veliki biografijski rječnici za pojedine narode, odn. države: najstariji je švedski (1835— 1857) u 23 sv., pa nizozemski (1852—1878) u 24 sv., austrijski (1856—1891) u 35 sv., belgijski (započet 1866), njemački (1875—1900) u 45 sv., engleski (1885—1900) u 63 sv. (s dodatcima 1916 i 1927). Kod nas tomu zadatku odgovaraju Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925—1925, koje je 1925 izdao poseban odbor (za uredništvo Emilij Laszowski, za upravu Aleksandar pl. Ballogh). Ta je vrsta biografije našla svoj kratki i praktični izražaj u poznatoj publikaciji Who’s who (tko je tko), gdje su glavni podatci o živim licima, za laku i brzu orijentaciju.

U drugu ruku, istančavanje i produbljivanje metoda psihologije, te razvoj pobočnih nauka (biologije, fiziologije i t. d.) dovode do novog tipa biografije, koji dolazi do potpuna izražaja tek u 20. st. Život velika čovjeka nije više toliko zanimljiv zato, što je on velik, nego je zato, što je taj čovjek znamenit, sačuvano više podataka o njemu, a to nam pomaže dublje proučavanje samog čovjeka uopće. Čovjek dakle nije više tip ili pojam nečega (vojskovođe, pjesnika, državnika i t. d.), nego je pojedinac, ličnost sa svim svojim duševnim i tjelesnim osobinama, s okolinom, u kojoj djeluje, i sa svim osjetljivim reakcijama svoje tjelesne konstitucije i svoga duševnog ustrojstva: Giles Lytton Strachey je svojim Eminent Victorians stvorio taj tip b-e, koji je životopis pretvorio u umjetničku književnu vrstu, jer za to nisu dovoljni utvrđeni stvarni podatci (štaviše, oni nas često mogu i zavesti u bludnju), nego intuicija, unutarnje proziranje ljudi, situacija, gesta, činjenica: po analogiji onoga, što je sam proživio i što je nebrojeno puta proživjelo bezbroj ljudi, pisac lakše »slijeva« u jednu cjelinu sve one pojedinačne podatke, koji inače ostaju mrtvim slovom, i gdje je prije prazninu nadoknađivala retorika i fraza, sada je premošćuje čovječno shvaćanje, intimno približavanje prikazanom licu. Najznatnije su Stracheyjeve biografije poznatih ličnosti: generala Gordona, Florence Nightingale, kardinala Manninga, a napose kraljice Viktorije (1921). U Stracheyjevu stilu stvaraju biografije modernog tipa André Maurois u Francuskoj, Emil Ludwig u Njemačkoj, Gamaliel Bradford (1863 —1932) u Americi. Maurois, čovjek velike literarne kulture i poznavalac engleskih prilika, obradio je tragičnu ličnost pjesnika Shelleyja pod imenom Ariel, zašavši time u područje t. zv. »romansirane biografije«, t. j. biografije, koja se služi metodama romana, da učini svoj predmet zanimljivijim, ili da mu dade neku osnovnu crtu, koja je možda jače naglašena nego li u zbiljnosti. Tako je ovdje imenom dobrog duha Ariela već nagoviještena interpretacija Shelleyja kao čovjeka, premda i u samoj toj biografiji ima crta, koje se baš ne slažu s pojmom Ariela; Maurois to na svoj diskretno-ironijski način i nagoviješta, kao što je i uopće u njegovu tipu biografije izrazita crta nekog dobrohotno-ironijskog poigravanja sa svojim licima. Njegov Byron više je dokumentirana, savjesno rađena rekonstrukcija Byronova života, ali ipak i dosta izrazita apologija prilično ozloglašenog pjesnika. Od »romansirane« biografije ima to, da se pisac u sumnjivim slučajevima odlučuje za jednu stranu i na njoj izgrađuje dalje svoj lik junaka, priznavši doduše, da je ona prva pretpostavka hipotetična. Najslavnija je Mauroisova biografija Disraëli, pisana elegantno, sigurno, sjajno, te zaista oživljuje i ličnu sudbinu i čitav uspon vladavine kraljice Viktorije. Emil Ludwig obradio je Bismarcka, Vilima II. i Napoleona (poslije i Goethea i Isusa, no ne baš s mnogo sreće); od tih je prva biografija najbolja, jer je pisac umio Bismarckovu ličnost, čeličnu, šutljivu, osvijetliti mnoštvom nepoznatih pojedinačnih crtica, dok su mu oba druga lica i suviše istaknuta, a njihov život prepun vanjskih događaja. U svakom slučaju kod Ludwiga se osjeća spretnost, ali i površnost novinara, dok je Maurois pjesnik, a Strachey historičar. Nezavisno od toga i s različitim shvaćanjem izradio je Romain Rolland svoju biografijsku trilogiju: Beethoven, Michelangelo, Tolstoj, gdje nastoji u zbijenu obliku, uklanjajući sve nebitno, dati lik genija na različitim poljima djelatnosti. Rollandove su biografije prožete dubokim patosom istinitog oduševljenja i smisla za veličinu, te su više kao uvod, pun sjajne dinamike, u problem genija uopće.

Prvih godina poslije svjetskog rata, kad su se u općem kaosu stale pojavljivati snažne ličnosti, u kojima je svijet gledao gospodare situacije ili nosioce novog poretka, interes za analizu pojedinca znatno je porastao, te su nastale čitave knjižnice biografija, biografijskih romana. Ali to je bila samo prolazna moda, koja se očitovala i u tom, da su biografije (po narudžbi) pisali i priznati pisci, koji inače nisu nikada pomišljali na takav rad. Uz to se ponegdje stao javljati i pretjerani dojam psihoanalitičkih Freudovih metoda, kao što je i u 19. st. na pr. teorija hereditarnosti i suviše isticana kod karakterologije pojedinca.

U hrvatskoj književnosti je biografije pjesnika i pisaca pisao ponajviše Fr. Marković (u uvodima Matičinih izdanja i dr.), zatim Klaić, Smičiklas i dr., sve u starijoj maniri narativnoj (prepričavanje vanjskih događaja) i deskriptivnoj (prikazivanje djela i tumačenje života s pomoću njih, ali ovo posljednje u vrlo čednoj mjeri). M. Nehajev ostavio je nedovršenu Rakovicu kao snažan pokušaj biografije E. Kvaternika, a inače su pojedinačne njegove studije o ličnostima naše javnosti, pisane za novine, u biti biografijski portreti. Biografijska djela Josipa Horvata (Fr. Supilo, A. Starčević), novijega datuma, odaju pokušaj, da se u okviru političkog zbivanja dade reljef same ličnosti, koliko je pristupačan biografijski materijal.

LIT.: Michaud, Biographie universelle, sv. 1., Discours préliminaire (1811—1843); E. M. Oettinger, Bibliographie biographique universelle, Pariz 1866; Larousse, Grand dictionnaire universel du XIXe siècle, sv. 1., Préface (1866); André Maurois, Aspects de la biographie, Pariz 1928; Lj. Maraković, Moderna biografija i biografijski roman, Hrvatsko Kolo, XII., 1931. Lj. M.

Biografija kod Hrvata usko je povezana s hrvatskim državnim, crkvenim i kulturnim razvojem. Zametak joj nalazimo u mitu o predstavničkim osobama. Tradicija o hrvatskim herojima oponimima: Hrvatu, Kluku, Lovelu, Kosencu, Muhlu, Tugi i Bugi prenosila se s koljena na koljeno usmenim načinom. Poslije seobe na jug pojavile su se pisane biografije, u kojima se legenda dugo vremena miješala s povijesnom istinom. Život čudotvorca Martina zapisao je u kratkim crtama Konstantin Porfirogenet. Opširnije su biografije sv. Vladimira i kralja Pavlimira, koje su ušle u Ljetopis popa Dukljanina kao jezgra tradicije Crvene Hrvatske. Državna tradicija t. zv. Bijele Hrvatske bila je personificirana u biografiji kralja Zvonimira, koja je poprimila definitivan, većinom legendaran oblik, u t. zv. Hrvatskoj kronici. Glagoljaška tradicija oslanjala se donekle na sv. Jeronima, a donekle na Panonsku legendu, u kojoj se sačuvala starobugarska biografija sv. braće Ćirila i Metodija. Splitska metropolija pozivala se na legendu o sv. Dujmu, koju je konačno literarno obradio Adam iz Pariza. Iz romansko-hrvatske simbioze sačuvala se u Trogiru biografija sv. Ivana Orsinija, suvremenika kraljeva Krešimira, Zvonimira i Kolomana. Mnogo se pisalo na latinskom i hrvatskom jeziku o životu sv. Jeronima i sv. Benedikta.