BIJELA STIJENA, 1. selo u Slavoniji, pakrački kotar, ima 237 stan. U srednjem vijeku bila je B. S. sjedište opatije, koja je najprije pripadala templarima, a zatim ivanovcima (prioratu vranskom). Naslov opata Bl. Dj. Marije od Bijele Stijene održao se do danas u zagrebačkom kaptolu. Poslije ivanovaca posjedovali su B. S. razni plemići: Tiboldovići-Zemče (do pol. 15. st.), zatim Ivan Hunjadi, Vuk Grgurović, Berislavići i Banffy. Turci su je osvojili 1543. Danas postoje samo tragovi triju kula.

LIT.: Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrv. i Slav., Zagreb 1920. Z. D-i.

2. Tvrđava i selo u Bihaćkoj krajini istočno od Cazina i Ostrošca. Gospodari su te Bijele Stijene, koju danas narod zove Stina, bili knezovi Babonići. Iz nje su potekle plemićke obitelji Drinovačkih i Magdalenića. G. 1575 osvojiše tvrđavu i selo bosanski muslimani. Selo je otada muslimansko.

LIT.: R. Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb 1890. P. G.

U dotursko je vrijeme B. S. velik vlastelinski posjed, koji je organiziralo pleme Tiboldovo u početku 13. st. Tiboldovci, porijeklom iz Njemačke, dobili su od kralja i inače mnogo zemlje na području između Pakre i Save. Najznatniji im je posjed bilo Svetačje, po kojemu je jedna grana toga plemena i nazvana Svetački. Bjelostjensko vlastelinstvo prostiralo se preko dolova i humova zapadno od potoka Sloboštine, koji se prije Turaka u gornjem toku nazivao Leonica ili Lionica. Bilo je vrlo dobro naseljeno, te je osim bogatoga predgrađa imalo u početku 16. st. još 80 područnih sela. Granica mu je na sjeveru bila do potoka Vrbovca i Ševice, na zapadu do crte Goleši—Donji Čaglić, a na jugu do crte Goleši—Benkovac. U samoj Bijeloj Stijeni bila je izgrađena utvrda, koja je u našim doturskim listinama bila obično poznata pod madžarskim imenom Fejérkö, istoga značenja kao i hrvatsko. U predgrađu stajala je crkva sv. Barbare, a na podnožju bile su još tri župe, i to: sv. Mihajla u selu Poveličju na mjestu današnjih Goleša—Rajičića, sv. Marije u selu Crkvenici na položaju današnjega Kovačevca i sv. Katarine ondje, gdje su danas Rađenovci. Osim toga u početku 16. st. podignuli su franjevci, s pomoću Franje Berislavića, koji je u to vrijeme bio posjednik u Bijeloj Stijeni, prostran samostan u Dvorišću, blizu današnjih Alavudaca. Osim Podgrada dobilo je trgovačko-obrtnički značaj i to Dvorišće, koje je bilo središte dobro naseljenoga kraja. Trgovište branio je kaštel, koji je bio podignut na obližnjem brdu. Važni brodovi bili su na potocima Vrbovcu i Subockoj, a zvali su se Jablanački, Imenski i Bučinski.

Naselje na ovom zemljištu bilo je na granici dinarsko-posavske i podravske struje, štokavskoga, ikavskoga i kajkavskoga ekavskoga govora. U spomenicima 15. st. i u početku 16. st. toponomastika je u njemu zapisana u većem dijelu štokavski, ali najviše u ekavskom narječju, iz čega se vidi, da su u to vrijeme kajkavci na tom području prelazili u štokavce. Jako stanovništvo u tom kraju pojačali su bjegunci iz Gradiške i njezine okoline, koji su u velikom broju nadrli na bjelostjensko vlastelinstvo, kada su 1536 Turci osvojili slavonsku Posavinu. Od te godine počelo je propadati zbog turske nevolje i to područje oko Bijele Stijene. U to vrijeme ono je pripadalo Keglevićima, od kojih je Petar, ban hrvatski, tvrđavu bjelostjensku vrlo cijenio i branio svim silama. Turski su četnici poslije pada Požege i Gradiške neprestano prodirali dalje na zapad i robili i plijenili stanovništvo, koje je ostavljalo svoje domove i raseljivalo se u druge sigurnije krajeve. Tvrđavu bjelostjensku napustila je hrvatska ratna organizacija već 1540. Do 1544 raselilo se s toga područja i cijelo naselje, pa kada su te godine Turci zadobili zemljište sve do potoka Ilove, staro vlastelinstvo bjelostjensko našli su bez stanovništva. Uglavnom je otuda vršeno raseljivanje u dvije struje, od kojih je jedna, i to jača, vodila u zapadnu Madžarsku, a druga, slabija, u zapadnije hrvatske krajeve, gdje te naseljenike nalazimo i pod hrvatskim imenom Belostinac i pod službenim madžarskim Fejerköi. U tom kraju, izvan područja bjelostjenskoga, u selu Skenderovcu, istočno od Lipika, održalo se je pod Turcima nekoliko kuća starosjedilaca Hrvata, kojih je za turske katastrofe bilo 7 kuća, te ih je toliko prešlo i u 18. st.

Turci su obnovili utvrdu u Bijeloj Stijeni i naselili muslimane u Podgrađe, kojih je pred katastrofu moglo biti do 100 kuća. U tvrđavi je stajala posada kroz cijelo tursko gospodstvo. Područje bjelostjensko pripadalo je sandžaku cerničkom.

Na ostalo pusto područje Turci su naselili pedesetak kuća iz srpskoga vlaškoga naselja, koje je služilo u martološkim odredima, čuvajući stražu u brdima prema potoku Ilovi. Kako je starosjedilaca s toga područja nestalo, tako je propala i njihova stara toponomastika, od koje su od osamdeset imena u novo naselje prešla samo 4, i to Bijela Stijena i 3 područna sela: Bjelanovac, Čaglić i Lještani. Muslimani, koji su na tom području bili najjače naselje, zvali su svoje mjesto u ikavskom narječju Bila Stina, te je tako u spomenicima toga vremena i zabilježena. Turci su Bijelu Stijenu izgubili u ratovanju od 1687—1691, a muslimansko naselje prebjeglo je iz nje u susjednu Bosnu. I grčko-istočno stanovništvo izmaklo je tada s toga zemljišta na kršćansko područje u Hrvatsku, odakle se oko 1700 vratilo na svoje selište, gdje su ga pojačali novi grčko-istočni doseljenici iz Bosne. Istu je sudbinu imalo i ono 7 domova hrvatskih starosjedilaca u Skenderovcu. Kada su se vratili iz zbjega u Hrvatskoj, bilo ih je Šurkalovića 2 kuće, Hadžijevića 3, Antolovića i Kovačevića po 1. Srbe su dvostruko pojačali doseljenici iz Bosne.

Pošto su Turci u jesen 1691 opet istjerani iz Slavonije, nastalo je od 1692 novo naseljivanje i ovoga područja između Save i Pakre. Doseljenici su bili uglavnom iz susjedne Bosne, katoličke i grčko-istočne vjere. Dalje na zemljištu od Lipika i Pakraca bila je jaka i struja iz Hrvatske od Čazme i Križevaca. Bosanci su u prvom redu naselili Bijelu Stijenu, kojoj je hatar ležao pust.

Došlo ih je g. 1692 dvanaest kuća, od kojih su Andraševići, Ćate, Ćukovići, Lončari, Miloševići, Paukovići, Pipalovići, Vidovići i Vukovići bili Hrvati. Istom strujom doselili su na to područje u selo Čaglić i Maroševići, Matijaševići, Mijačevići, Sinjakovići, Stokići, Šimići i Zrnčići. Oni su zajedno sa starosjediocima u Skenderovcu osnovali na čaglićkom području tri zaselka: Bukovčane, Matijašević i Sinjaković. Ova dva posljednja pripadaju danas Donjem Čagliću. U kasnijem razvitku unišlo je u ta sela i nekoliko porodica iz hrvaćanske i bosanske struje, koje su naseljivale Lipik i Pakrac i zemljište oko njih. Isto su tako Bijela Stijena, Čaglić i Skenderovac dali naseljenike tome lipičko-pakračkom području. Cijelo to naselje razvijalo se osrednje, a održale su se do danas gotovo sve osnovne porodice. Valja naglasiti, da su najbolji razvitak pokazali ipak starosjedioci iz Skenderovca Adžijovići i Šurkalovići. U to naselje doselilo se u novije vrijeme i nekoliko ličkih porodica. Bosanski doseljenici donijeli su ikavsko narječje, koje se najduže sačuvalo u Bijeloj Stijeni. Pod utjecajem susjednih grčko-istočnih jekavaca i već pojekavljenih starosjedilaca prodrlo je i među stare ikavce jekavsko narječje, koje se govori u tome cijelom kraju oko Pakre. Na starom bjelostjenskom području danas je vlaško naselje četiri puta jače nego hrvatsko.

LIT.: M. Mesić, Građe mojih rasprava, u »Radu«; Listine i isprave, Starine V., Zagreb 1873; Vj. Klaić, Acta Keglevichiana annorum 1322— 1527, Mon. spect. hist. Slav. merid., sv. 42., Zagreb 1917; T. Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II., Djela Akad. XI., Zagreb 1891; Fr. Rački, Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine, Starine, IV., Zagreb 1872. S. P-ć.