BIHAĆKO POUNJE. Razvijanje naselja i migracije. Bihaćko Pounje naselila je dinarsko-posavska struja hrvatskoga naselja, koja je zahvatila i cijelu desnu stranu susjednoga Pokuplja, graničeći u lijevom dijelu toga zemljišta s podravskom strujom. U organiziranju ranijih plemenskih upravnih područja tu u Pounju i oko Grmeča nastala je župa Pset, s kojom su međašile Krbavska, Kninska, Hlivanjska i Plivska župa. I u crkvenoj organizaciji postoji tu još pod konac 12. st. jedino arhiđakonat psetski, s kojim graniče arhiđakonati krbavski i kninski. Oko 1200 u novom organiziranju uprave po hrvatskim krajevima Pset se raspao u manje župe: Veliki Pset, Mali Pset, Hum, Nebljuhe i Lapac, kao što su od Kninske župe nastale Odorjanska, Hotučka, Srpska, Unačka i Kninska župa. Gotovo ista dioba provedena je tada i u crkvenoj organizaciji. Na starom psetskom arhiđakonatskom području nahodimo kasnije arhiđakonate psetski, humski i lapački. U toj kasnijoj župskoj organizaciji Bihaćko Pounje zauzimali su Mali Pset, Hum i Nebljusi. Mali Pset obuhvatao je zemljište s jedne i s druge strane Une u širinu od Bihaća do ušća potoka Japre, u dubinu od Koprivne i Baštre na sjeveru i Vrtoča i Krnjeuše na jugu. Središte njegovo bilo je u Krupi, kojoj se to drugo ime utvrdilo kasnije. Kada je područje Maloga Pseta već prešlo u zagrebačku županiju, tada se i ime Pset na tom zemljištu izgubilo. Humska župa, koju su zvali i Hum i Humljani, zauzimala je područje od Sokolca i Golubića na sjeveru do Čovke i Vrtoča na jugu. U sjevernom dijelu njeno se zemljište steralo s jedne i s druge strane Une, od Zavalja i Skočaja do Grmeča. Južno od Ripča Humska župa opsezala je samo desnu stranu Une, dopirući na istok duboko u Grmeč. Središte humsko bilo je u Ripču, koji je ležao na glavnom župskom putu. Nebljuška župa bila je malena, a ležala je pored toga i na planinskom tlu, te se njeno naselje moglo razvijati samo na nekoliko visokih polja, od kojih su Nebljuško i Kruško bila najznatnija. Središte te župe bilo je u Nebljusima, u kojima je i naselje bilo najjače. Veliki Pset obuhvatao je prostrano područje jugoistočno od Maloga, dopirući na jug do potoka Unca, a na istok do Lužaca, Bravskoga polja i Srnetice. Njegovo središte bilo je na Bjelajskom polju, na području današnjega Petrovca. Po svojem položaju bio je podalje od Une, te u kasnijem preuređenju uprave nije uzet u zagrebačku županiju, nego je ostao samostalan, dok ga Turci nisu zauzeli. Bihać je u prvo vrijeme bio sastavni dio Maloga Pseta, ali ga je kralj Bela podigao na stepen slobodne općine s velikim samoupravnim povlasticama i s posebnim područjem. Zbog toga povlaštenoga položaja i izvanrednoga smještaja u plodnom i bogatom kraju Bihać se mogao vrlo dobro razvijati, te je njegovo naselje u 15. i 16. st., do turskoga dolaska, bilo razmjerno najjače u cijelom Pounju i Pokuplju. U Bihaću stajao je i kraljevski grad, u kojemu je kastelan imao stanovitu upravnu i poresku vlast nad područjem izvan grada. Kada se u 14. st. opet preuređivala uprava po hrvatskim krajevima, područje Maloga Pseta pripalo je pod županiju zagrebačku, kao i susjedna Gorska župa. Hum i Nebljusi, iako su ležali na srednjoj Uni, ostali su samostalne župe i dalje. U Malom Psetu naselje je pred turske provale bilo razmjerno vrlo dobro razvijeno. Na zemljištu te župe s lijeve strane Une bilo je dvadesetak velikih posjeda, punih većih i manjih sela, trgovišta, tvrdih gradova i njihovih bogatih podgrađa. Većina tih posjeda pripadala je plemenskim općinama, čvrsto povezanim srodstvom i interesima u upravne i ekonomske organizacije. Oko tvrdih gradova Brekovice i Ostrošca ležala su plemena Sučani, Omršalj, Podbabje, Medviđani, Starošani, Ružin Dol, Jamometi i Mihostrah, a ispod spomenutih gradova trgovačko-obrtnička podgrađa. Crkve sa župama postojale su u Brekovici, Ostrošcu, Jamometima, Medviđanima i Mihostrahu. Odatle na sjeveroistok nalazila su se plemena Stina, Vrtimerić, Vrutak i Jezero, svako sa svojom crkvom i župom. U Stini imali su i franjevci samostan. Oko potoka Baštre postojale su tri skupine posjeda: Baštra, Ljusina i Otok. Svaka od njih imala je svoju crkvu sa župom. Nedaleko od ušća potoka Baštre stajao je velik franjevački samostan, kojemu su ruševine i danas u selu Ivanjskoj. U sjevernom dijelu Maloga Pseta ležala su plemena Menići, Vrhovina i Koprivnica, svako sa svojom crkvom i župom. Kao veliki vlastelinski posjedi tu su se nalazili Cazin, Došnja i Mutnica. Cazin sa svojim plodnim područjem pripadao je od davnine kninskom biskupu, koji je u njem imao svoj grad i dvorac. U mjestu je stanovništvo imalo povlastice trgovačko-obrtničkoga naselja. U Cazinu su bile dvije crkve, jedna biskupska, a druga podgradska sa župom. Kako je Mali Pset u crkvenoj organizaciji spadao pod biskupiju kninsku, biskup kninski stanovao je povremeno i u Cazinu kao svojoj rezidenciji. I mutnički posjed bio je bogat, sa desetak područnih sela. U Mutnici postojala je crkva sa župom, koja je na kninskom području bila granična prema zagrebačkoj biskupiji. Na desnoj strani Une područje Maloga Pseta bilo je veće, ali je velik njegov dio zauzimala planina Grmeč, tako da je za naselje ostalo samo zemljište uz Unu i istočno od planine do potoka Japre. Ovaj istočni dio bio je do Turaka dobro naseljen. U njegovu gornjem dijelu središnje je naselje bila Krupa sa starim tvrdim psetskim gradom i podgradskim trgom ispod njega. Vlastelinsko krupsko područje bilo je i veliko i bogato, s većim brojem područnih sela. U trgu Krupskom postojali su župna crkva i franjevački samostan. Istočno od Krupe velik je posjed bio Bušević, a oko njega su ležali uz Unu Bukovsko i dalje istočno Donje i Gornje Visoko i prema Vojskovi Čavica. U svim tim mjestima postojale su crkve i župe. Od Krupe uz potok Vojskovu i Kalin sve do potoka Japre, koji je bio granica župe Maloga Pseta prema župi Sani, ležali su veliki posjedi sa crkvama i župama, i to: Rujiška, Vojskova, Dubovik s dvije crkve, Petrović, Zalin, Suhaja, Hvojevac, Gorinja, Potkalinje i Hašani. Potkalinje razvilo se kao podgrađe grada Kalina i bilo je znatnije trgovačkoobrtničko naselje u Malome Psetu. Pored njega tekla je uz potok Japru granica Sanske župe. U njegovu susjedstvu na području Sane nalazilo se jako naselje Japra, s tvrdim gradom i sa dvije crkve i župe, sv. Marka i sv. Martina, na području zagrebačke biskupije. Od Krupe na zapad do Bihaća, uz Unu i ispod Grmeča, bilo je nekoliko većih posjeda, a tu su svoje zemlje imala i plemena Obrovačko i Sučansko. Do Krupe ležao je velik posjed Poljana, a do nje Grmuša. Gdje je danas selo Srbljani, tu se nalazilo pleme Obrovačko s velikim područjem i mjestom Obrovcem, iznad kojega je spram Une pleme imalo svoj tvrdi grad. U Obrovcu stajala je župna crkva, a i franjevci su tu imali svoj samostan. Ispod Grmeča na visoravni bio je velik posjed Radić s crkvom i župom. Pleme Sučansko imalo je zemlje i na toj strani Une. Na području današnjega sela Spahića ono je osnovalo svoje naselje, u kojem je stajala crkva sa župom. Bihaćka prva okolina bila je puna stanovništva. Važnija su tu mjesta bila Velihova, Rilić i Založje, sva tri s crkvama i župama, onda Pokoj, Kralje i Hatinac. U samom Bihaću bila je župna crkva, a pored nje držali su dominikanci i franjevci svoje samostane. Psetska župa zahvatila je u tom kraju s lijeve strane Une nešto zemljišta, te je granica između Maloga Pseta i Drežničke župe tekla crtom, potegnutom zapadno od Izačića preko Gata na Mutnik. Tu je imalo svoje posjede pleme Berešić, a oko njega ležala su mjesta Klokot, Farkašić, Blažuj, Turija, Gata i Zlopolje. U svima tima mjestima osim u Farkašiću i Blažuju postojale su crkve sa župama. Iz plemena Berešića izišla je porodica Izačića, po kojoj je prozvano glavno naselje plemena.

Humska župa obuhvatala je u glavnom visoka polja planine Grmeča, te nije imala toliko naselja koliko malopsetska. Razlikovali su u njoj dio sa sjeverne i s južne strane te planine. U sjevernom dijelu glavna su naselja bila Sokolac, Golubić, Ripač, Zavalje, Lohovo, Hrgar i Gorijevac. U svim tim mjestima postojale su crkve i župe. U južnom dijelu, na visokim poljima uz Unu, župe su bile u Doljanima, Kliševiću, Ćukovima, Orašcu i Rajnovcu, a istočnije od Une u Čovki i Striparu, koji je ležao na mjestu današnjega Prkosa. Još dalje prema istoku postojala su velika naselja Dubovsko, Lipa, Teočak i Vrtoče, sva s crkvama i župama. Kod Čovke i Vrtoča graničila je Humska župa s Velikim Psetom, a kod Une sa župama Lapačkom i Nebljuškom. Nebljuška župa se nalazila na visokim planinskim poljima, kojih je što većih što manjih bilo sedam. Na svakom od njih bilo je naselje s crkvom i župom. Kako je ta župa bila malena, spajala se kasnije, u 15. i 16. st. do Turaka, katkada s Humskom, a ponajviše s Lapačkom župom. Zemljište istočno od Korane, oko Tršca i Rujnice, pripadalo je Drežničkoj župi. Tu se na potoku Toplici razvilo bogato trgovačkoobrtničko naselje s velikim kraljevskim povlasticama, koje je prema tome i dobilo ime Tržac. Na razmjerno malenom prostoru između Korane i Toplice, na dobroj zemlji, nalazilo se prije Turaka jako naselje s osam crkvenih župa, koje su pripadale drežničkom arhiđakonu i krbavskoj biskupiji.

Pred provale Turaka u ovom Pounju postojalo je 80 katoličkih crkvenih župa. Od toga ih je u arhiđakonatu Maloga Pseta bilo 47, u Humu 18, u Nebljusima 7 i u drežničkom dijelu 8. Ako se uzračuna na jednu crkvenu župu toga vremena samo 100 kuća poprečno, naselja je na tome području oko 1500 bilo 8.000 domova sa jedno 40.000 čeljadi. Tome treba dodati i nekoliko tisuća bihaćkoga stanovništva, jer je to mjesto bilo vrlo dobro naseljeno, daleko preko navedenoga razmjera. To pounsko naselje bilo je čakavskoga govora, a ikavskoga narječja. Čakavski govor toga zemljišta bio je od 14. st. već donekle pomlađen, te je činio prijelaz prema čakavsko-štokavskome govoru u istočnome Pounju i Povrbasju.

Turci su se Bihaćkom Pounju približili već 1463, kad su osvojili Glamoč, župu Banjice i Sanu, oko Ključa i Kamen-grada. Hrvatima su tada ostale s desne strane Une župe Unac, Veliki i Mali Pset, Hum i dio Sane uz potok Japru. Turci su nesmetano na osvojenome području organizirali svoju vlast. Njima je tu odmah prišao veliki dio stanovništva, koji je ubrzo prešao i na islam. Islam prihvatili su u to vrijeme i mnogi starosjedioci u Gornjem Povrbasju, na Livanjskom i Duvanjskom polju, u Travniku i oko toga mjesta. Turci su onda na tom prostranom području svoga prvoga osvojenja uredili vojničke organizacije, od kojih je za hrvatske starosjedioce ratare najpodesniji bio vojnikluk. U njemu su bili organizirani posjednici manjih ratarskih imanja, koja su bila slobodna od većega oporezovanja, ali su članovi te organizacije bili dužni služiti u redovitim vrstama vojske, u obrani zemlje i u novim osvajanjima. U članstvo primani su i nemuslimani, osobito u prvo vrijeme turskoga gospodstva. Na tom zemljištu od Duvna i Travnika do Kamengrada poslije neuspjele vojne kralja Matije, kada su Turci svoju vlast na njem utvrdili, prijelaz katoličkih članova vojnikluka na islam bio je vrlo velik, tako da je ta organizacija na tom tlu dobila značaj gotovo sasvim muslimanski. Prelaženje na islam u to vrijeme osobito je zahvatilo hrvatske starosjedioce u području Livna, Glamoča, Duvna, Prozora i Plive, gdje u 16. i 17. st. nalazimo vrlo malen broj katolika, prema muslimanima gotovo neznatan. Ti pomuslimanjeni hrvatski starosjedioci bili su onda onaj elemenat, koji je svojom ratnom organizacijom tursku vlast u vremenu od 1464 do 1538 na tom tlu nesamo učvrstio, nego koji je tu vlast pomagao proširiti i preko Sinja, Skradina, Knina i Like do Gacke i preko Jajca do Dubice. Iz toga pomuslimanjenoga hrvatskoga naselja izišli su u najvećem dijelu oni, koji su te nove osvojene krajeve naselili, prvo tvrđavnim, a onda i obrtničkim, trgovačkim i posjedničkim ratarskim naseljem.

Cijelo to naselje od Livna, Duvna i Travnika do Kamengrada imalo je u to vrijeme karakteristiku, po kojoj se nepobitno raspoznavalo. To je bio govor, značajan upravo za to zemljište, jer se govorio jedino na njemu. U dinarskoposavskoj struji, u onom dijelu, u kojem se govorio pomlađeni čakavsko-štokavski govor, akcentuacija je ili stara ili nova. Stara je akcentuacija u nekim krajevima Slavonije, Baranje i Bačke, srednje i istočne Bosne i ponešto oko Jajca, a nova je u Povrbasju, Ljubuškom, Imotskom, Duvanjskom, Livanjskom, Glamočkom i Mostarskom polju i s obje strane Dinare. Pomuslimanjeni hrvatski starosjedioci sa zemljišta od Travnika i Neretve do Kamengrada bili su prema tome nosioci čakavsko-štokavskoga narječja ikavskoga izgovora i nove akcentuacije. U akcentuaciji oni su se razlikovali od starosjedilačkoga hrvatskoga naselja u srednjoj i istočnoj Bosni, jer je ona na tom zemljištu bila stara, a u govoru i u akcentuaciji razlikovali su se od naselja u Pounju i istočno od njega, kod kojega je govor bio čakavski, a akcentuacija je bila stara. Postojanje toga karakterističnoga govora povrbaskih, posavskih i dinarskih pomuslimanjenih hrvatskih starosjedilaca dokazuje na svom izvornom tlu nepobitno starosjedilaštvo naselja, a na zemljištu izvan toga područja ono je najsigurniji dokaz, da su se njegovi nosioci doselili otuda, ili da su dugo stajali pod utjecajem toga naselja.

Ovome području Turci su između 1503 i 1522 postepenim prodiranjem pripojili Grahovo, Unac, Veliki Pset i približili su se oko 1522 Humljanima i Malome Psetu. Na Grahovu, u Uncu i Velikom Psetu nije bilo borbe, te su starosjedioci Hrvati na tom zemljištu mirnim putem prešli u tursku vlast. Kako po tim krajevima kasnije ne nahodimo katolika, nego samo muslimane, ti su starosjedioci primili islam kao i drugi Hrvati u susjedstvu. Na sva ta tri područja ostalo je starosjedilaca mnogo, tako da je naselje u početku 16. st. na njima bilo mnogobrojno. Još 1524 cijenjeno je stanovništvo u Uncu i susjednom Glamočkom polju na 6.000 kuća. Vrlo su dobro u to vrijeme bile naseljene i doline, koje od Unca i Glamoča vode prema Kninu. Kada su Turci između 1522 i 1527 zadobili Liku, Bužane i Krbavu, njima su tada pripali i Lapac, Nebljusi, najveći dio Humljana i dio Maloga Pseta južno od Krupe. Oni su se tada približili humskoj tvrđavi Ripču i malopsetskoj u Krupi. Na zadobivenom novom području Huma i Maloga Pseta oni su zatekli naselje, u kojem kasnije isto kao u Uncu i Velikom Psetu ne nalazimo katolika, nego samo muslimane.

Od 1527 do 1592 osvojili su Turci postepeno ostali dio Bihaćkoga Pounja. Njihovi uspjesi isprva nisu bili veliki, ali su od 1558 rasli, u pravcu od istoka prema zapadu, te su 1592 najposlije zauzeli i Bihać i Izačić.

Pošto su Turci zadobili cijelo Bihaćko Pounje i u njem utvrdili svoju vlast, stanje naselja na tome zemljištu bilo je ovakvo: Svuda tuda nalazimo muslimana u velikom broju, katolika nema u istočnom dijelu oko Krupe i Cazina, a što ih u tom Pounju ima, nahode se u Bihaću i u prvoj okolini toga mjesta. Starosjedilaca u tom Pounju prešlo je u tursku vlast manje nego u južnijim krajevima, Velikom Psetu, Uncu i gornjem dijelu Huma. Pounje je postepeno osvajano, i oko njega bilo je i borbe, te je bilo i stanovitih gubitaka, osobito prilikom robljenja. Postepeno osvajanje izazivalo je iseljivanje u sigurnije strane, pogotovu od vremena, otkada je slabost hrvatske ratne organizacije u omjeru prema turskoj bila očita. Ipak je starosjedilaca ostalo tu i sve do turskoga osvojenja, jer se borba vodila o tvrde gradove, a stanovništvo se u glavnom štedjelo, jer je ono i osvajaču bilo potrebno. Osobito se u takvim prilikama starosjedilaca održalo po selima i po podgrađima, koja su ležala izvan dohvata borbe. Značajan je takav slučaj sam Bihać. U njegovu podgrađu i u područnim selima, kada su ga Turci zauzeli, našlo se 5.000 stanovnika, broj, koji je u ono vrijeme bio razmjerno vrlo velik. U istočnom dijelu Bihaćkoga Pounja primili su starosjedioci Hrvati, slijedeći primjer Velikoga Pseta i Unca, ostavši na svome tlu, svi islam, i oni su bili muslimansko naselje, koje je u prvim godinama održalo tursku vlast u Buševiću i u Krupi i u okolini tih mjesta. Takav isti proces proveden je i na malopsetskom području s lijeve strane Une, gdje su turske čete poklopile 1575 i 1576 u jednom mahu zemlju. Ni tu ne nalazimo od toga vremena katolika. Razmjerno najveći je broj starosjedilaca prešao na islam u samom Bihaću. Od 5.000 stanovnika, koje je turska vlast zatekla u tom mjestu, jedan je dio stradao u prvim danima organiziranja uprave, malen broj ostao je pri katoličkoj vjeri, a najveći je primio islam, utvrdivši tako osnovu budućemu jakome muslimanskome naselju u Bihaću i okolnim mjestima. Starosjedioci katolici u Bihaću uspjeli su održati svoju župu i kroz 16. i 17. st., služeći se jednom od starih crkava u području. Njihov broj za to vrijeme nije nikada bio velik. G. 1672 našao je biskup Olovčić u bihaćkoj župi samo jedno 200 vjernika. Veći dio tih župljana stanovao je u područnim selima Kralju i Golubiću.

Seljenja iz Bihaćkoga Pounja bilo je kroz cijelo vrijeme turske opasnosti. Ono je u nekoj mjeri provođeno i iz krajeva južnijih od toga zemljišta, iz Huma i Velikoga Pseta, otkuda su se uklanjale pojedine plemićke porodice. Za područje oko Buševića, Krupe, Novoga i Otoka postoji izvještaj iz 1558, u vrijeme zauzimanja tih gradova, da hrvatski seljaci u velikom broju prilaze Turcima, a ostali svijet da se nalazi u bijegu. Otkad je taj istočni dio toga Pounja pao Turcima u ruke, nastalo je raseljivanje i ovoga dijela oko Bihaća. Iz toga vremena preseljeno je 100 kuća Bišćana pod Okić, gdje su oni iskrčili zemlje u Zdenčini i Rakovpotoku, osnovavši uz ta dva mjesta i selo Hrvate. Tih godina doselilo se nekoliko kuća iz Bihaćke Vrhovine, iz stare Humske župe, u Prekrižje blizu Ozlja. U to kritično vrijeme raseljen je i Blažuj, selo zapadno od Bihaća. Najviše se prema utvrđenoj osnovi preselilo naroda iz Bihaća i okoline kobnih godina 1577 i 1578, kada su Turcima u ruke redom padali svi pounski gradovi. Za te dvije godine iselio se iz Pounja i Pokuplja silan svijet, u nekoliko desetica hiljada. Bišćani su u toj seobi sudjelovali sa 2.000—3.000 čeljadi.

Pravac seljenja iz Bihaćkoga Pounja bili su sigurniji krajevi oko Bosiljeva, Ozlja, Jastrebarskoga, Samobora, Zagreba i ponešto u Zagorju. Ratarsko stanovništvo dobivalo je tu puste zemlje, kojih je mnogo bilo. Članovi plemenskih općina ulazili su i u vojničke i upravne službe, te ih mnogo nalazimo u 17. st. u tom položaju. Seoba iz 1577 i 1578 bila je upravljena drugim smjerom. Nju je zahvatila organizirana struja preseljivanja u krajeve izvan Hrvatske, u Gradišće, u Austriju i donekle u Kranjsku i Štajersku. S ovom strujom pošlo je u glavnom oko 2.000— 3.000 Bišćana, a u nju su ušli i oni Pounci od Cazina, Stine i Menića, koji nisu prišli Turcima. Stanovit dio naseljenika iz Bihaća čuva svoje podrijetlo u toponomastičnim prezimenima Bišćan i Bićanić (ovo je drugo nastalo od Bihćan), koja su u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima dosta česta.

Pomuslimanjene starosjedioce Bihaćkoga Pounja turska je vlast ubrzo pojačala doseljenicima muslimanima iz susjednih svojih krajeva: Unca, Velikoga Pseta, Glamoča i Livna, a osobito iz Sane i Banjica. Tada je to Pounje dobilo značaj muslimanskoga naselja, koje se razvijalo po svojim osobinama. Jedna je od njih bila u govoru, u kojem je s vremenom prevladao utjecaj Posavlja i Dinare, te je »što« zamijenilo zamjenicu »ča«, a staru je akcentuaciju potisnula nova. Inače je u tom govoru ostalo drugih čakavskih elemenata, koji su se u muslimana na tom zemljištu održali sve do danas. S turskom upravom došlo je u to Pounje i doseljenika iz etničkih turskih strana, koji su služili osobito u vojsci. Oni su brzo pohrvaćeni, što dokazuje, da su se našli u jakoj hrvatskoj narodnoj cjelini.

Turske su vlasti u Bihaćko Pounje, kao i u druge osvojene pogranične hrvatske krajeve, naselile iz svojih središnjih balkanskih područja Vlahe pravoslavne vjere, koji su bili članovi njihove ratne organizacije, služeći u martološkim odredima neredovite vojske kao filurdžije i kao pogranična straža. U gospodarstvu ti su se Vlasi bavili isprva pastirskom privredom, imajući velike množine blaga sitnoga i krupnoga zuba. Stoga su ih turske vlasti smještale u prvom redu na planinsko tlo, odakle su postepeno silazili u doline i na ravnice, prelazeći na ratarsku privredu. Turci su te Vlahe naseljivali po potrebi, po stanovitoj osnovi, dakako uvijek tamo, gdje su postavljali granicu pred zemljištem, koje je trebalo napadati. Stoga u Bosni oko Fojnice, Kreševa, Travnika, Prozora, Duvna i Livna nije bilo pravoslavnih Vlaha, jer oko tih mjesta nije nikada bila turska međa. Turci su u svojem napredovanju prema Vrbasu, Sani i Uni Vlahe prvo smjestili u brda sjeverno od Travnika i Tešnja, da napadaju na Vrbas, i po planinama oko Glamoča i gornjega toka Unca i Sane, da im budu četnici protiv sjeverozapadnih hrvatskih krajeva. Kako su onda Turci pomicali svoje granice dalje u Hrvatsku, tako su po novim krajevima naseljivali Vlahe, koji su se najposlije između 1560 i 1630 nastanili i u Pounju. Vlasi su zauzeli prazna mjesta na tom zemljištu, ali su hrvatski starosjedioci muslimani bili brojem mnogo jači od njih, držeći pored toga u svojim rukama gradove i ratarske zemlje. Vlasi su se po govoru razlikovali od starosjedilaca muslimana i katolika. Oni su bili čisti štokavci, a po narječju jekavci. U velikom ratovanju između 1683 i 1699 nastale su u Bihaćkom Pounju u naselju mnoge promjene. S toga zemljišta iselila se većina Vlaha, koji su se preselili u Liku, Baniju, Počesamlje i u zapadnu Slavoniju. I pedesetak porodica katoličkih starosjedilaca iz Kralja i Golubića prešlo je na slunjsko područje i naselilo se u Kremen i Cvitović, gdje im danas žive potomci. Oko Bihaća zadržalo se samo 30 katoličkih kuća. Tako je Bihaćko Pounje ostalo u to vrijeme gotovo čisto muslimansko.

I onako jednovito muslimansko naselje pojačali su tada u velikoj mjeri mnogobrojni novi doseljenici iz Like i sjeverne Dalmacije, koji su te krajeve napustili ispred pobjedonosne kršćanske vojske. Ti muslimanski došljaci naselili su stare kulturne zemlje, kojih je mnogo bilo, pogotovu iza preseljenja Vlaha. Kroz 18. st. bilo je i pored toga doseljenja ličkih i dalmatinskih muslimana mnogo pustoga tla na tom zemljištu, jer novoga naseljivanja u to vrijeme gotovo nije ni bilo.

Svištovskim mirom 1791 u Bihaćkom Pounju Turci su izgubili s lijeve strane Une i oko Drežnika i Cetina uski trak područja, koji je pripao Hrvatskoj. Tada su se iz tih izgubljenih krajeva opet preselili mnogobrojni muslimani na tursko bihaćko zemljište. Oni su se najviše nastanili na području Tršca, Gate, Izačića i Turije, Bihaća, Ripča i Ostrovice, koja su im mjesta bila najbliža. Svi ti muslimani, koji su se u Bihaćko Pounje doselili iz Like, sjeverne Dalmacije, Drežnika i Cetina, istoga su podrijetla kao oni, koje su zatekli na tom zemljištu. Oni su ili starosjedioci na svom tlu, ili su se na nj preselili sa zemljišta od Kamengrada do Prozora, koje su Turci dobili već 1463 i koje se samo pomuslimanilo. Ono je bilo istoga govora čakavsko-štokavskoga i nove akcentuacije.

I poslije seobe iza svištovskoga mira ležalo je u Bihaćkom Pounju mnogo obradive zemlje puste, osobito na potplaninskom tlu, s jedne i s druge strane Grmeča i na većim posjedima uz Unu i potok Vojskovu i Japru. Staro muslimansko naselje iz 16. i 17. st. bilo je oslabilo dajući naseljenike drugim bližim krajevima, koje su Turci kolonizirali, a imalo je mnogo gubitaka u velikom ratovanju između 1683 i 1699 i poslije u manjim borbama kroz 18. st. Novi muslimanski doseljenici pojačali su doduše stanovništvo, ali svu zemlju u tom Pounju nisu mogli ni oni ni starosjedioci potpuno iskoristiti.

Tada je od 1800 počelo novo naseljivanje na te puste zemlje u Bihaćkom Pounju. Kroz 19. st. ono je provođeno u tri velike periode: do 1850, od 1850 do 1878, i u vrijeme poslije okupacije. Najjače je bilo od 1840 do 1890. Takvo naseljivanje pustih zemalja izvršeno je u to vrijeme i inače na velikom dijelu srednje i istočne Bosne. Izazvali su ga muslimanski posjednici, koji su za svoja imanja tražili doseljenike po svim susjednim krajevima, u kojima je bilo volje za tu kolonizaciju. U Bihaćko Pounje navrli su mnogobrojni naseljenici iz susjedne Like, sjeverne Dalmacije i bližih bosanskih krajeva. Hrvati su ulazili u katolička sela oko Bihaća, dolazeći iz susjednih ličkih, slunjskih i bližih bosanskih sela. Struja od Boričevca i Lovinca zahvatila, je nešto zemlje oko Vrtoča i Krnjeuše. Tim dobivanjem i unutarnjom seobom nastala su u 18. st. dva nova katolička sela kraj Bihaća, Žegar i Vedro Polje. Na područje Krupe Hrvati u toj kolonizaciji gotovo i nisu prelazili. To su područje u većem broju zahvatili Vlasi, koji su naselili puste zemlje i pored Une i ispod Grmeča. Kako je preko polovine toga novoga pravoslavnoga i katoličkoga naselja iz Like, sa Korduna i sjeverne Dalmacije, prevladali su lički način života i lička nošnja kod kršćanskoga stanovništva na tom zemljištu stari bosanski značaj.

Kada je poslije svištovskoga mira Hrvatska dobila uski trak zemlje uz Koranu i Plješivicu, koji su muslimani napustili, nastalo je tu novo naseljivanje, te su osnovana sela: Vaganac, Rešetar, Petrovo Selo, Željava, Baljevac, Zavalje, Međudražje, Skočaj i Melinovac. Krajiške vlasti dovele su u njih katolike Hrvate i pravoslavne. Gotovo čisto hrvatsko naselje zauzelo je Gornji Vaganac, Baljevac, Zavalje, Međudražje i Skočaj. Manjina Hrvata unišla je u Rešetar, Petrovo Selo i u Željavu, i nekoliko se hrvatskih porodica nastanilo i u Donji Vaganac. Pravoslavno stanovništvo nastanilo je malo selo Melinovac. Hrvati su većinom iz ličkoga naselja, ponešto sa Korduna i u desetak jakih porodica iz starosjedilačkih katoličkih sela iz okoline Bihaća. Iz tih su krajeva i vlaški naseljenici. Lički hrvatski doseljenici pripadaju svim strujama, koje su kolonizirale Liku: Bunjevcima, brinjskim i otočkim starosjediocima, Goranima, Bosiljevcima i pokrštenim muslimanima.

LIT.: Lajos Thallóczy i Samu Barabas, Codex diplomaticus comitum de Blagay, Mon. Hungariae historica, XXVIII.; Lajos Thallóczy i Sándor Horváth, Codex diplomaticus partium regno Hungariae adnexarum (comitatum: Dubicza, Vrbasz et Szana); Lajos Thallóczy, u istoj zbirci: Banatus, castrum et oppidum Jajcza; Vjek. Klaić, Acta Keglevichiana annorum 1322—1527, Monumenta spect. histor. Slavorum merid. XXXII.; Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici, I., u zbirci Monum. historico-juridica, VI.; Rad. Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina; M. Karanović, Pounje u Bosanskoj Krajini u knjizi Naselja i poreklo stanovništva, XX.; F. Rački, Popis zagrebačke biskupije. Starine, IV.; J. Jelenić, Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca, Starine XXXVI.; Rad. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. v., Starine, XVII. i XIX.; Isti, Spomenici Hrvatske Krajine, I. i III.