A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Bihać (1)
Svezak: 2
Stranica: 522 - 524
Vidi na enciklopedija.hr:
Bihać
BIHAĆ, nekada glavni grad Hrvatske, na rijeci Uni. Leži u prostranoj bihaćkoj kotlini, koja se pruža tokom Une u pravcu JS između ogranaka Plješivice i Grmeča planine (Risovca, Debeljače, Ljutoča i Jadovnika). Krajevi oko Bihaća mnogo sliče Hrvatskom Zagorju. Bihać ide u red onih naših gradova, kojima su burna prošla stoljeća u gradu i okolici ostavila velik broj historijskih spomenika.
Nakon izlaska iz bihaćkog polja Una se probija prema Krupi, Bosanskom Novom i Kostajnici samo još kratkim putem kroz zadnje niske ogranke dinarskih planina i onda izlazi u Posavinu, pa je s te strane olakšan promet i veza s posavskom Hrvatskom. Put od Bihaća prema jugu mnogo je teži, jer visina planina i njihova neprohodnost raste, ali su prometne veze ipak moguće uz tok rijeke Une, a zatim prema Kninu uz rječicu Butišnicu. Tim je pravcem išla još stara rimska cesta od Knina na Sisak. Taj je prirodni put i sada upotrijebljen kod gradnje unske pruge. Tako je bihaćka kotlina postala po geografijskom smještaju spojnica između bogatijih nizinskih krajeva Hrvatske na sjeveru i južnih brdovitih predjela. Taj prirodni položaj, rodnost polja i pogodni klimatski smještaj glavni su uzroci postanka i razvoja grada, koji je dugo vremena bio među prvima hrvatskim gradovima.
Bihać ima nadmorsku visinu 227 m, a srednja mu je godišnja temperatura 10,8º C, što je isto kao u Banjoj Luci, a vrlo slično Zagrebu (10,9º C), od koga ima nešto jaču zimu (siječanj —1º C u Bihaću, a u Zagrebu —0,6º C) i malo nižu ljetnu temperaturu (Bihać 20,8º C, a Zagreb 21,6º C). Godišnja količina oborina iznosi 1100 mm.
Prvi postanak Bihaća kao poljodjelskog i stočarskog naselja nije dovoljno poznat. Tek kasnije, kad je grad dobio karakter utvrde (castrum, villa), spominje se u povijesnim spisima, a u nekima se navodi krivo, da su u njemu stolovali hrvatski kraljevi, jer su mnogi pisci zamjenjivali Bihać na Uni s Bihaćima (v.) kod Kaštela u Dalmaciji. Narodna predaja tvrdi, da je Bihać osnovala Bika, kći nekoga velmože i sestra Vranina i Sokina (koje su također po istoj predaji osnovale susjedne gradine Sokolac i Vranogač). Ova legenda s isključivo ženskim imenima odvodi nas u vrijeme matrijarhata na ovom području. Prve točnije historijske vijesti o Bihaću nalazimo kod hrvatskog kroničara Ivana Tomašića, koji u kronici pisanoj u polovici 16. st. tvrdi, da je Bihać osnovan 1205 godine. Svakako B. se već često spominje u sačuvanim listinama iz 13. st., i to pod različnim imenima (Bihig, Byheg, Bichich, Bihag, Vyhych i t. d., dok ga njemačke kronike iz 17. st. obično spominju pod imenom Wichitsch). Kraljevska povelja od 1260 kaže o Bihaću (ili, kako se često u narodu čuje, Bišću). da je sagrađen na otoku sv. Ladislava i da je bio u vlasti opatije Topusko. Sačuvane su brojne povelje o boravku kralja Bele IV. u Bihaću, kuda se on kratko vrijeme sklonio na bijegu pred Tatarima. Tom je prilikom (1262) Bela IV. proglasio Bihać slobodnim municipijem s točno označenim gradskim područjem i municipijalnim pravima. U to doba je gradom i okolicom upravljao gradski kastelan. Bihać se razvijao u staroj hrvatskoj župi Psetu, koja se prostirala u tom kraju s obje strane rijeke Une. Ta se župa, kao mnoge stare hrvatske plemenske župe, ne spominje poslije 14. st., a B. se uvrštava u županiju (comitatus) zagrebačku. Kasnije su mnogi ugarsko-hrvatski kraljevi i hrvatski velikaši boravili u Bihaću i okolici. B. je u najteže doba Hrvatske bio ključ gornjih krajeva (caput et metroplis regni Croatiae). Poznato je, da se 1345 utaborio i dulje vremena boravio na bihaćkom polju Ljudevit I., gdje je primio brojne hrvatske velikaše. Jedno vrijeme (krajem 14. st.) Bihać je bio u vlasti vojvode Hrvoja. G. 1412 boravio je u njemu kralj Žigmund i založio ga banu Nikoli Frankopanu za podmirenje svojih troškova, što ih je imao kruneći se za rimskog cara. Isti vladar poklanja B. 1434 Nikolinu sinu Stjepanu za izvanredne usluge. Frankopani su držali B. čitavo stoljeće. G. 1527 preuzeo je Bihać nakon izbora na Cetinu za kralja Ferdinanda Nikola Jurišić, dobivši natrag za grad sva prava i privilegije. Na čelu grada Bihaća bijaše sudac s 12 vijećnika, koji su bili birani slobodnim izborom građana. Grb grada je predstavljao tri kule, od kojih je na srednjoj i najvećoj bila zastava.
Padom bosanskog kraljevstva 1463 Bihać je na sjeverozapadu Balkana postao glavnim branikom protiv najezde Osmanlija. Otada se u gradu stalno nalazila za ono vrijeme jaka vojnička posada (oko 300 pješaka i 100 konjanika). Od 1527 pa sve do osvojenja Bihać je bio stalno u borbi s Turcima, jer se poput klina nalazio duboko između turskog područja. Pošto je Ferhat-paša zajedno s Kapidži-pašom osvojio gotovo sve znatnije gradove oko rijeke Une, imao je namjeru osvojiti i B., pa ga je dulje vremena opsjedao sa silnom vojskom. Oko 9000 seljaka uz pomoć stalne vojničke posade uspješno su odoljeli Turcima, kojih je bilo oko 12.000. Međutim turska je sila sve jače pritiskivala te krajeve, a dovoljna pomoć od vrhovnog zapovjedništva u gradu nije dolazila. K tome su pridošle još i razmirice između domaćeg stanovništva i austrijskih časnika, a opskrba stanovništva bila je slaba. Grad zauze Hasan-paša Predojević 19. VI. 1592 udarivši nakon jednog neuspjeha pod Siskom nenadano na Bihać. Grad je predao kapetan Josip Lamberg, kranjski plemić, a nakon toga se s neznatnom austrijskom posadom udaljio. Hasan-paša Predojević, za koga po predaji tvrdi Lopašić, da je poturica, podrijetlom od pravoslavnih roditelja iz Lužaca u kotaru Sanski Most, i pored obećanja slobode kretanja i imutka, od 5000 građana, koliko je tada bilo u Bihaću, dade ubiti više od 2000 i 800 djece odvesti u Carigrad. Mnogi, koji spasiše goli život, iselili su se iz grada u Hrvatsku. U turskoj vlasti ostao je B. sve do okupacije Bosne po Austriji 1878. U tom gradu bilo je sjedište sandžaka bihaćkog, kome su pripala mjesta i utvrde Ripač, Cazin, Kamengrad, Bužim, Ostrožac i Krupa. Najviša je bila čast muselima (glavara sandžaka), koja je bila često spojena s čašću gradskog kapetana, ali su gdjekada bila ta dva zvanja i razdijeljena. Muselim i kapetan bihaćki bio je poput još nekih u Bosni nezavisan od beglerbega, a kasnije i od vezira. Još i danas postoje u B-u muslimanske porodice, koje vuku lozu od nekadašnjih bihaćkih kapetana (Poprženovići, Bišćevići, Ibrahimpašići i Karabegovići). Bihaćku tvrđavu čuvao je poseban dizdar. Osim kapetana u B-u je stanovao još i kadija (sudac) te brojni begovi i age. Feudalni sistem je ostao, samo je sve uređeno prema turskom uzoru. Grad, kao predstavnik islamske materijalne i duhovne kulture, postao je privlačiv za seosko islamsko stanovništvo, koje je moglo slobodno zemlju prodati i seliti se. Tako nastaje povećanje gradskog stanovništva muslimanskim elementom. Grad je tada pored administrativnog i obrtničkog središta bihaćke krajine bio važno trgovačko mjesto za trgovinu čitave sjeverozapadne Bosne i susjednih zemalja. Kod okupacije Bosne stanovnici bihaćke krajine opriješe se vrlo energično. Krvave borbe trajale su od 7. do 19. IX. 1878, kada se predao sasvim opkoljeni grad.
Sliku grada uoči dolaska Turaka pruža nam jedan crtež iz Valvasora. Gradska utvrda poklapa se s današnjim središtem grada, odnosno otokom sv. Ladislava, kako ga zovu stari izvori. Utvrđenje je prema tome izgrađeno na umjetnom otoku kao i mnogi sredovječni gradovi. Ovaj otok bio je opkoljen s jedne strane rijekom Unom, a s druge strane prokopanim kanalom, što se iz slike ne može vidjeti. Grad je bio opkoljen visokim zidinama u obliku razvučenog romba. Zidine su imale na uglovima bastione s puškarnicama. Grad je imao troja vrata; jedna prema Zavalju, druga prema Izačiću, a treća, najveća na istočnoj strani iza dva zida, zvana Unska vrata (Spahijska vrata). Na slici se u pojedinostima razaznaje glavna crkva, današnja Fethija. U njezinoj blizini, do sjeverozapadnih t. zv. Krupskih vrata vidi se još jedna crkva. Inače je grad ispunjen jednolično građenim kućama bez većih i istaknutijih objekata. Impozantno djeluje dvostruki zid prema glavnim t. zv. Unskim vratima s visokim krovovima između zidova. Krovovi su strmi, a kuće većinom s jednim spratom. U takvu stanju grad je dočekao osvojenje od Turaka (1592). Za vladanja Turaka diže se velik broj kuća istočnjačkog tipa, i grad prelazi zidine, pa se izvan zidova grade razmjerno velika predgrađa. Za vrijeme Austrije B. postaje središtem okružja (Bosna i Hercegovina je bila razdijeljena na šest okružja) i kao važno administrativno središte znatno se podiže. Podižu se državne zgrade i škole, a novi duh donosi i novu privrednu strukturu. Prvih godina iza stvaranja bivše Jugoslavije B. je ostao sjedište okružja, no ovo je naskoro ukinuto, pa postaje obično kotarsko mjesto, kojemu je važnost u svakom pogledu sve više opadala. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imat će taj stari hrvatski grad znatno veću važnost i izglede za razvoj. Od povijesnih znamenitosti, do danas uščuvanih, najvažnija je Fethija-džamija, koja je građena u 13. st. kao gotska crkva posvećena sv. Antunu, koju su Turci po dolasku pretvorili u džamiju. U samom središtu grada sačuvana je stara kamena trospratna kula, zidana u 12. st., koja danas služi kao zatvor sudbenoga stola, a u neposrednoj blizini kule nalazi se impoznatno turbe (mauzolej), podignuto u znak pijeteta prema braniocima Bihaća iz vremena okupacije Bosne 1878. Ostale su kule i stari zidovi nakon okupacije porušeni. Stari pašini dvori (konak) s velikim brojem prozora, građeni na debelim sredovječnim zidinama, također pridonose, da se ovaj skup starih građevina duboko doima promatrača. Grad ukrašuju dva drvoreda i parkovi, a romantiku mu povećavaju slapovi i otočići Une.
Prema zadnjem popisu od 1931 imao je B. 1382 kuće sa 8.372 stanovnika, dok ih danas ima već oko 11.000. G. 1931 bilo je po vjeri 4.801 musliman, 2.128 katolika, 1.289 grko-istočnjaka i 146 Židova. Pored ostalih građevina u gradu se nalazi jedna katolička crkva, jedna grkoistočna crkva i osam džamija. Bihać je sjedište sudbenoga stola. Pored pučkih i nižih stručnih škola ima potpunu realnu gimnaziju (osnovana 1911), privatnu građansku školu sestara Dragocjene krvi i muslimansku medresu. Zaslugom liječnika dra.Stanka Sielskoga, koji je učinio važna arheološka otkrića, osnovano je društvo za čuvanje starina i uređen lapidarij za ilirsko-keltske, rimske i sredovječne hrvatske spomenike.
Stanovništvo se najviše bavi poljodjelstvom (zbog znatne rodnosti bihaćkog polja), a zatim obrtom i trgovinom. U zadnje doba počela se jače razvijati drvna industrija, pa se u gradu i okolici nalazi nekoliko manjih pilana, većinom na vodeni pogon. U okolici grada su veliki kamenolomi dobroga građevnog kamena, poznatog pod imenom bihacit.
B. je vezan željezničkom prugom, koja se odvaja kod Bosanskog Novog od glavne pruge Zagreb—Banja Luka, a poštanski autobusi vrše promet s Vrhovinama preko Plitvičkih Jezera. Pruga Bihać—Knin se već dovršava, pa će nakon otvorenja znatno podignuti prometnu važnost Bihaća, kome će se izravno omogućiti veza s morem. Veći dio prometa Zagreb—Split ići će tom prugom, koja će biti kraća i sigurnija od ličke, a važnost te pruge još će znatno porasti, kada se dovrši već započeta gradnja pruge Doboj— Banja Luka.
Znatan broj starih gradina nalazi se u okolici Bihaća. Nedaleko od željezničke pruge Bihać—Krupa nalaze se s lijeve strane Une sredovječni gradovi knezova Babonića Brekovica i Ostrožac. Ostrožac je dao nekadašnji austrijski župan Berks iz temelja renovirati, pa je prilagođen stilu njemačkih viteških burgova s Rajne. U neposrednoj blizini grada, na pitomim obroncima strše sredovječne kule Bisovac i Sokolac. Potonji je poznat kao jedan od najsačuvanijih sredovječnih gradova u Bosni. Po mišljenju arheologa B. je jedno od najznačajnijih arheoloških područja u našim krajevima. U području unske doline, u neposrednoj blizini grada, nađene su iskopine iz gotovo svih povijesnih epoha. Ima tragova prastarih naselja iz neolitskog doba. Nađena su mnoga naselja sa sojenicama, a naročito su poznate sojenice iz Ripča kod Bihaća. Otkrivene su mnoge nekropole ilirsko-keltskih plemena Japoda kod sela Ribića. Znameniti su spomenici, otkriveni u predgrađu »Privilica«, pa je ustanovljeno, da je tu bilo staro rimsko svetište. Spomenici, koji su iskopani u okolici Bihaća, dokazuju, da je dolina Une neosporno bila neki kulturni centar ilirskih plemena. Iskopine iz toga doba su pretežno žrtvenici i nadgrobni spomenici, isklesani iz bihaćkog kamena, a ukrašeni neobično zanimljivim motivima. Naročito je dobro sačuvan oltar, koji prikazuje boga Mitrasa. Oltar je otkrio dr. Sielski kod sela Golubića.
LIT.: R. Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1890; J. Kolaković Bihać u historijsko-etnološkom presjeku, Izvještaj bihaćke gimnazije za god. 1938—39; V. Živić, Na pragu hrvatskog Orijenta, Zagreb 1937; D. Sergejevskij, Arheološki nalazi kod Bihaća i Bos. Novog, »Glasnik Zemaljskog muzeja«, Sarajevo 1939. N. P.
U okolici Bihaća stanovništvo je većinom muslimansko;ima nešto pravoslavnih, a katolici su u selima Kraljama, Vrkašiću, Žegaru, Križu (Križevu), Vedrom Polju, Panjku, Golubiću, Jezeru i Kalini. Ove Hrvate katolike (ikavce) nazivaju ostali »Madžarima«. Etnografski je bihaćki kraj još dosta dobro sačuvan, tek se nošnja zbog blizine grada iskvarila. Kuće su obično prizemne, rjeđe na kat, s kosturom od balvana, između kojih su ukladana slabija brvna ili pleter, a sve omazano ilovačom. Krov je od dasaka, a kod katolika često na svakom kraju sljemena križ. Kuće su obično dvodjelne: glavna prostorija s ognjištem (kuća) i soba, nad kojom je tavan, dok je nad kućom izravno kućni krov. Osim vrlo razvitih ženskih poslova (predenje, tkanje, vezenje) u nekim je selima rašireno lončarstvo (s ručnim kolom), ribarstvo (danas ograničeno) i mlinarstvo na Uni, a nekoji su se muslimani bavili i kovačkim obrtom (na pr. izradbom noževa). Nošnja je običnoga dinarskoga (planinskoga) tipa s nešto jačim orijentalnim utjecajem (dosta kupovnih, čaršijskih, dijelova, oduge gaće i pomanjkanje pregače kod katoličkih žena, kratki jeleci i sl.). Gradski orijentalni utjecaj najjači je kod muslimana, dok je kod grkoistočnih čistiji oblik dinarske nošnje (žene ne nose gaća, ali zato vunene pregače i duge zubune). Dosta su dobro održane i kućne zadruge i folklor sa dosta šaljivih kazivanja i pjesama (napose dijelom dječjih, zvanih pesekalice ili sanatalice).
LIT.: I. Klarić, Kralje, Zbornik za narodni život i običaje, VI., Zagreb 1901; Isti, »Pesekalice« ili »sanatalice«, ibidem, XVII., 1912. B. B-ć.