BETONDIĆ, 1. Damjan († 1760) i 2. Josip († 1764), braća, dubrovački pjesnici iz sredine 18. st. Dubrovački Betondići podrijetlom su iz Kobaša kraj Stona, a u 90-tim godinama 17. st. osnovao je dubrovačku granu Matej, sin Paskala B. Kobašanina. U svom prvom braku bio se ovaj Matej oženio nekom Stonjankom, koja mu je rodila dva sina: stariji od njih Paskal umro je još kao dijete, mlađi Pavao (1681—1719) ušao je 1711 u isusovački red i živeći na različnim položajima u dubrovačkom kolegiju umro je u 40. godini života (isp. M. Vanino, Vrela i prinosi III, str. 67—69). Oko 1690 Matej se preselio u Dubrovnik, gdje se 1693 kao udovac oženio s Jelom, kćerju pučanina Petra Vlaha Stelle. U tom braku rodilo im se troje djece, od kojih su sin Paskal i kći Kata umrli još u djetinjstvu, a samo je srednje dijete, sin Petar odrastao do muževnih godina, ali zbog odlaska u benediktinski red ta se grana s njime osušila. Braća Damjan i Josip kao sinovi Vinka (Vice) B. dakle ne produžuju Matejev rod, već upravo rod njegova strica Damjana, koji je u času Matejeva odlaska u Ston i u Dubrovnik s ostalim rodom bio ostao u Kobašu. Damjan i Josip (Jozo) učili su u dubrovačkim isusovačkim školama, gdje su uz ljubav za latinske klasike dobili i obrazovanje za svoje kasnije pjesnikovanje. Ipak Appendini (Notizie, II, 247) nije znao ništa konkretno kazati o Damjanovu pjesničkom radu. Za Jozu bio je međutim već on kao i Seb. Dolci zabilježio, da se odlikovao lakoćom i okretnošću versifikacije, te se nitko od sugrađana nije mogao s njim takmiti. U jednom rukopisu Josipovih prijevoda Ovidijevih Heroida (u Sveuč. knjižnici u Zagrebu R 3187) veli njegov sastavljač u predgovoru, da su Heroide »bile najizvrsnije prinesene od gosp. Jose B. ki slovijaše oko ljeta Gospodinovijeh 1740. On je jedan od pjesnika tega vremena od prvijeh, a osobito u tomačenju latinskijeh pjesnika«. Bio je oženjen Lukrecijom Dubravica, a od njihova poroda kasnije se kao književnik spominje sin Jakov. Jedan dio svoga života proveo je J. B. u povučenosti na djedovskom posjedu kraj Stona, gdje je i umro.

Bibliografija Josinih književnih radova prilično je opsežna, iako njegovo autorstvo za svako djelo u njoj nije sigurno utvrđeno. Appendini mu pripisuje prijevod »13 Ovidovih Heroida«, prijevod tragedije isusovca St. Tuccija »Christus judex« i »mnoge druge kraće sastavke«. Konkretniji od Appendija je Šime Ljubić (Ogledalo, II, 420), koji među ovim posljednjim sastavcima poimence izbraja »prijevode iz Oracija, iz Virgila i iz drugih Ovidijevih knjiga«, zatim »njekoliko crkvenih pjevka i psalama«, »Razgovor pastirski za Božića«, »pjesni razlike« i skup od »18 narodnih pjesana«, iz poznatog rukopisa »Popijevke slovinske skupjene 1758 u Dubrovniku«.

U već spomenutoj rukopisnoj zbirci Heroida spominju se kao Betondićevi prijevodi samo brojevi 2, 5, 6, 8, 10 i 13, međutim druge rukopisne kolekcije, koje sadrže prijevode svih (21) Ovidijevih Heroida (kao u Sveuč. knjiž. u Zagrebu R 3186 ili u Hrv. akademiji 1. b. 35), Josi B-u daju doista njih 13 (br. 2, 5—8, 10, 13, 16—21), a od ostalih: br. 1 pripada Petru Nikole Boškovića, br. 3—4, 9 i 14 Franatici Pjerka Sorkočevića, br. 11—12 Ivu Altestiju (odnosno br. 11 ima i u prijevodu Petra Bašića) i br. 15 Đuri Feriću. Od Ovidijevih djela prepjevao je B. još elegiju III. Tristium i nešto iz II. knjige Fastorum. U zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici čuva se pod njegovim imenom prijevod Vergilijeve Eneide pjevanje četvrto (isp. V. Gaj, Gajeva knjižnica, str. 208). Njegova rukopisna zbirka Pjesni razlike (prema rukopisu Hrv. akad. sign. I. b. 33) sastoji se od nekoliko pjesama obuhvaćenih natpisom Pjesni duhovne i od nekoliko s natpisom Pjesni razlike u užem smislu i na kraju od pjesme Tužba Kacamorta od Trstenika.

Među onima, koji su dubrovački kazališni repertoar u 18. st. obnavljali francuskim (Moliereovim) komedijama, već je Appendini (o. c. str. 290) ispred imena Marina Tudiševića († 1788) i Franatice Sorkočevića († 1771) na prvom mjestu spomenuo Josipa B. Da je on doista mogao imati razumijevanja za kazalište, to se može izvesti iz njegova prijevoda Tuccijeve tragedije Isukrst sudac, pa iz dramatizacije Razgovor pastijerski za Božić; ipak o njegovoj suradnji u smislu Appendinijevih tvrdnja ne zna se upravo ništa (isp. T. Matić, Molièreove komedije u Dubrovniku, Rad, knj. 166, str. 85).

3. Damjan ml. prigodni je pjesnik iz prvih decenija 19. st. Dubrovačka franjevačka knjižnica čuva nešto njegovih latinskih (br. 519 Nonnulla carmina) i prigodnih (br. 301, 537) pjesama u smrt dra. Hiđe († 1833), u smrt Urbana Appendinija († 1834), cara Franje († 1835), pa i drugih kao na uzvišenje fra B. Albertinija za skadarskoga biskupa (1837), i t. d.

4. Jakov, sin Josipov, prigodni je pjesnik iz kraja 18. i početka 19. st. († 1819). G. 1849 je dubrovački tiskar P. Fr. Martecchini izdao »zagrebačkim pravopisom« Pub. Ovidija Nasona »Heroidah« prevod Josipa i Jakoba Betondića Dubrovčanah. U ovom izdanju preštampano je 12 (bez br. 19) Ovidijevih Heroida u Josipovu prijevodu, a u ostatku prijevodi ostalih prevodilaca zamijenjeni su Jakovljevim prijevodima. U dubrovačkoj franjevačkoj knjižnici ima njegovih pjesama pod br. 273, 793 Čulićeve zbirke. Jedna od njih posvećena je »došastju bana Marmontića«.

5. Josip, sin Jakovljev, a unuk Josipov, kako se razabira iz kataloga »Gajeve knjižnice« (str. 180), upravo je onaj »iskreni domorodac«, koji je već 1843 poklonio rukopise svoga djeda svomu »ljubljenom prijatelju« Ljudevitu Gaju, a time na dalje čuvanje i hrvatskoj metropoli Zagrebu.

LIT.: S. Dolci, Fasti litterario-ragusini, 1767; Fr. M. Appendini, Notizie istorico-critiche, II; Š. Ljubić, Ogledalo knjiž. pov. jugoslav., II; Biblioteca di fra Innoc. Ciulich, s. v. Bettondi i t. d. F. F.