BERNARD, sv., * Fontaines (Francuska) oko 1090, † Clairvaux 20. VIII. 1153. Pripadao je najvišemu burgundskom plemstvu. Vrlo rano se povukao u samostan Cîteaux (1112). Već 1115 osnovao novi samostan u Vallée d’Absinthe, koji sam prozva Claire Vallée (Clairvaux). Tu postaje prvim opatom. Za četrdeset godina svoje opatske službe Bernard je nesamo podigao, proširio i razvio svoj red (osnovao je sam 68 novih samostana), nego je i na sva velika crkvena i državna pitanja svoga vremena imao velik utjecaj. Njegovim nastojanjem prestala je borba između Inocenta II. i antipape Anakleta II. (1130—38), te su dokrajčene dogmatske razmirice Petra Abélarda, Gilberta Poitierskoga i Petra Bruiskoga, kao i revolucionarni pokret Arnalda iz Brescie. B. propovijeda drugu križarsku vojnu (1146—47), pomaže kod osnivanja i organiziranja novoga viteškoga reda templara, smiruje zavade i nesuglasice među knezovima i kraljevima, brine se za reformu kršćanskoga života i u puku i među svećenstvom. Njegovoj neodoljivoj riječi (Doctor mellifluus) sve je uspijevalo. Napisao je i mnoštvo djela, koja se sva odlikuju bistrinom, solidnošću crkvene nauke, dobrim stilom i jezikom. Vrlo je popularan za čitavog srednjeg vijeka, pa je dosta utjecao i na hrvatsku sredovječnu književnost. Svetim ga je proglasio Aleksandar III. (18. I. 1174) kao prvoga iz njegova reda; mučiteljem Crkve Pio VIII. 20. VIII. 1830. Svetkovina 20. VIII.

LIT.: Glavno izdanje B. djela od I. Mabillona O. S. B. preštampao je J. P. Migne, Patr. Jat. 182—185 (Pariz 1879). Među modernim životopiscima sv. B. ističu se E. Vacandard (Pariz 1895 i kasnije više puta), G. Goyau (Pariz 1927). Vrlo dobri sintetički članci u Wetzer und Welte’s Kirchenlexikon II.; The Catholic Encyclopedia II. St. P.

Još se ne može pouzdano utvrditi, koliko su sv. Bernard i njegov misticizam utjecali na staru hrvatsku književnost, ali je svakako taj utjecaj dolazio izravno ili neizravno preko latinsko - talijanske nabožne književnosti srednjega vijeka. Više naših sredovječnih sastavaka nosi Bernardovo ime, ali nije utvrđeno, što od toga doista pripada sv. Bernardu, a što mu je, bilo iz kojih razloga, srednji vijek pripisao. Naši stari ne razlikuju uvijek Bernarda i Bernardina, pa i to pomaže nejasnoći. Stoga možemo navesti tek nekoliko bibliografskih činjenica.

U nekoliko glagoljskih i latiničkih rukopisa od 15. do 17. st. dolazi Bernardov spis Ad sorores, koji sadržava pouke redovnicama. U glagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468 taj spis nosi naslov Knjige sv. Bernarda opata (I. Milčetić u Starinama XXXIII., 271 i V. Štefanić u Popovićevim Prilozima XV., 28). U kasnijim latiničkim rukopisima naslov glasi Nauci sv. Bernarda k sestri svojoj, a Kukuljević ih je bio krivo ubrojio među djela Marka Marulića (Stari pisci I.).

Svetomu Bernardu pripisuju naši stari i t. zv. Visio Philiberti, koja je na hrvatski jezik bila prevedena oko 1400. Taj spis sadržava Bernardovu (odnosno Filibertovu) viziju o prepiranju duše i tijela, osuđenih u pakao. Naš prijevod dolazi u nekoliko rukopisa, i to najprije u glagoljskom oxfordskom rukopisu iz prve polovice 15. st. pod naslovom Videnje sv. Bernarda, zatim u dubrovačkom Libru od mnozijeh razloga, pisanom bosančicom 1520, gdje se zove Čtenje Brnarda, i u Poljičkom molitveniku od 1614 pod natpisom Viđenje sv. Bernardina (S. Ivšić u Rešetarovu Zborniku 209 i F. Fancev, Vatikanski hrv. molitvenik XCVIII. i Nast. vjesnik XLV., 65).

Ista vizija sv. Bernarda (Filiberta) nalazi se dramatizirana i u staroj hrvatskoj književnosti. Njena najstarija verzija dolazi u tri rukopisa 16. st. pod natpisom Govorenje sv. Bernarda od duše osujene (F. Fancev u Narodnoj starini, knj. XI.). Kako su je pripisivali Maruliću, štampana je s njegovim djelima (Stari pisci I.). Druga je verzija versificirana kod Stjepana Margitića Jajčanina u Ispovidi krstjanskoj (Mleci 1701) i u Luke Vladimirovića Cvitu mirisnom nauka kršćanskoga (Mleci 1771). Jedna obradba se nalazi i u staroj slavonskoj književnosti, i to kod fra Josipa Stojanovića (Tužba duše i tila osuđena, 1794). I u kajkavskoj književnosti imamo i dijalošku i narativnu verziju ovog viđenja u rukopisima iz 17. st. pod naslovom Nočno vidjenje sv. Bernarda (F. Fancev, Građa za povijest hrv. crkvene drame, Građa XI).

Marko Marulić preveo je nekoliko pjesama sv. Bernarda (Jesu dulcis memoria i Salve mundi salutare); uopće, kod njega ima dosta Bernardova duha mistike (F. Fancev, Nova poezija Splićanina Marka Marulića, Rad 245).

Kojemu Bernardinu ili Bernardu pripada glagoljicom pisani korizmenjak iz 1846 (u Kolunićevu zborniku), koji se ondje zove Knjige svetago Brnardina, nije mogao utvrditi M. Valjavac u predgovoru k novom izdanju (Kolunićev zbornik, Zagreb 1892). — Neke pjesme, koje se pripisuju sv. Bernardu (Jesu dulcis memoria, Jesu Rex admirabilis, Jesu decus angelicus i Ave Regina coelorum), preveo je M. Pavelić u Himnima (Zagreb 1936). V. Š.