BERISLAVIĆ(I) (u suvremenim dokumentima najčešće samo Berislav, u pomadžarenom obliku Berisló i sl., zatim izuzetno Berisalić, Berislavlić), porodično ime, zajedničko porodicama različitoga plemenskog podrijetla. Od povijesnog su značaja: 1. B. Grabarski, iz Grabarja u požeškoj županiji, i 2. B. Vrhrički, iz župe vrhričke oko grada Vrhrike, danas Vrlike, ili Malomlački (prema kasnije stečenom posjedu Maloj Mlaki u zagrebačkoj županiji).
B. Grabarski (nobiles de Grabarya), rjeđe Doborski (prema gradu Doboru na donjoj Bosni), spominju se još u 15. st. kao potomci bosanskog bana Boriča (nepotes condam Borych bani, 1422). Posjedi su im većim dijelom u požeškoj županiji, manjim u vukovskoj. Neprekinuti niz Grabarskih počinje s Benediktom (1464 se spominje kao mrtav). Plemenska zajednica tada više ne postoji, i njegova je porodica sasvim odijeljena od ostalih suplemenika. Ime B-â javlja se za tu lozu grabarskih plemića istom poslije Benedikta, jamačno po imenu jednog njegova prethodnika. Političku važnost stječu po smrti kralja Mafijaša sudjelujući najživlje u dinastičkim i građanskim borbama potkraj 15. st. Po materijalnom bogatstvu, koje su naglo uvećavali proširujući svoje imanje u pravu državu, i po utjecaju na javni život postaju B. neko vrijeme ravni najmoćnijim hrvatskim velmožama. Od potomaka Benediktovih podižu ugled porodice naročito Franjo, koji dvaput vrši čast jajačkog bana (s naslovom: ban bosanski), te njegov stričević Ivan (Ivaniš) i sin ovoga Stjepan, baštinici porodice Brankovića u časti srpskih despota (regni Rascie despotus).
B. Vrhrički, jedna od sedam hiža (zadruga) plemena Čubranića (de genere Chwbranycz, de gen. Ciprianorum, kako se tečajem 13. st. ili na početku 14. st. počelo nazivati — vjerojatno — pleme Hlivnjana ili Hlevnjana), pojavljuju se u vrelima u 15. st. (od 1435 dalje). Poimenično se navode Vuk i Stjepan B., kao »sutci rotni plemenitih Hrvat’ stola Tninskoga«. Poseban značaj dobiva grana, koja je našla novu postojbinu na području zagrebačke županije. Pripada joj Stjepan, kaštelan Medvedgrada, koji je u službi hercega Ivaniša i kasnije njegove žene Beatrice stekao znatne posjede, među ostalima i Malu Mlaku u kotaru zagrebačkom. S njegovim sinom Jurjem započinje upravo loza B-â Malomlačkih (de Mlaka, de Kys Mlaka), prozvanih rjeđe Lužanski (de Luzan). Njihovo se imanje s vremenom povećava obuhvativši još red posjeda u varaždinskoj županiji.
Od potomaka ističe se Stjepan II. (* oko 1560), koji obavlja različite javne službe, pa je više puta izabran i za nuncija na ugarskom saboru, a bavi se također pjesništvom. Zatim sin ovoga Franjo Aleksandar, koji je kao kapetan Petra Zrinskoga upleten u njegovu urotu, ali je od kralja pomilovan.
Uz pripadnike B-â Grabarskih i Malomlačkih, osobito pak uz Franju i Ivana iz prve porodice, daju svoje obilježje hrv. prilikama na početku 16. st. još dva Berislavića nepoznatog plemenskog podrijetla. To su: prior vranski Bartol i ban hrvatski Petar. Misli se s nepravom, da posljednji pripada posebnoj grani B-â, prozvanoj — za razliku od ostalih — trogirskom (po Petrovu rodnom mjestu).
Rodoslovlje B-â, kako ga donosi I. T. Mrnavić u spisu: Vita Berislavi Bosnensis, episcopi Vesprimensis, Dalm. Croat., Slav. Bosnaeque bani (1620), nastojeći da proslavljenog junaka dovede u srodstvo sa svojom porodicom, potpuno je izmišljeno.
LIT.: M. Mesić, Pleme Berislavića, Rad HA, VIII.; I. Kukuljević, Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita, živivši u prvoj polovini XVII. vieka, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku IX., 1868; Vj. Klaić, Hrvatska plemena, Rad HA, 130; A. Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, Knjige MS 50, N. Sad 1929; K. Jireček, Istorija Srba, II.. preveo i dopunio J. Radonić, 1923; L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Leipzig 1914. J. Š-k.
Naročito su se istaknuli u hrvatskoj povijesti ovi Berislavići:
1. Bartol, † 1522, sin Petrov, a unuk Martinov od trogirske loze Berislavića, izabran 1475 za vranskoga priora (viteškoga reda ivanovaca). Pripadao je među najodličnije velikaše u Hrvatskoj, a iz velike je pogibli spasio kralja Matiju Korvina, kad je ovaj 1482 opsjedao grad Hainburg u Austriji. Kad je 1490 umro Matija, htjede Bartol za kralja birati njegova nezakonitoga sina Ivana Korvina. U okršaju na potoku Šari bio je Bartol ranjen, zarobljen i odveden u Budim, gdje ga je oslobodila Matijina udovica Beatrica. Kada se 18. IX. 1490 za kralja krunio Vladislav II. Jagelović, nosio je Bartol križ, ali je naskoro pristao uz protukralja Maksimilijana Habsburškoga. Kasnije se pak složio s Lovrom Iločkim protiv kralja Vladislava. Radi toga je 1495 bio uhvaćen i okovan te odveden u Budim, gdje ga je sabor osudio na smrt. Kralj mu je smrtnu kaznu pretvorio u doživotnu tamnicu, a kasnije ga pustio na slobodu. G. 1499 opet je bio vranski prior, ali je 1500 uzalud nastojao da Mlečanima preotme Vranu, gdje se nalazio glavni samostan ivanovaca. Kralj Vladislav imenuje Bartola 1507 banom jajačke banovine. Umro je, kad je već hrvatskim banom bio njegov sinovac Petar Berislavić.
LIT.: M. Mesić, Pleme Berislavića, Rad HA, VIII.
2. Franjo, † 1517, sin Ivanov, a unuk Benediktov od grobarske loze Berislavića. Spominje se prvi put 1470. Posjedovao je u požeškoj i vukovskoj županiji imanja Grabarje, Brod, Dubočac, Kobaš, Svinjar, Dubovik, Daranovac, Vinkovce, Petrovce, Mikanovce, Satnicu, Sarvaš, Koprivnu, Nijemce, Vrbu, Rušćicu, Vranovce, Slobodnicu, Odvorce, Ruševo, Bukovlje, Tomicu, Završje, Slatinik, Paku, Šušnjevce i Levanjsku varoš. Istaknuo se kao jajački ban, jer je hrabro branio grad Jajce od navala turskih. Kao udovac vjenčao se 1494 ili 1495 s Barbarom Frankopankom, udovicom srpskoga naslovnog despota Vuka Brankovića. Po njoj steče imanja Bijelu Stijenu, Komogovinu i Totuševinu. Uz to je 1498 kupio grad Majkovac, a Ivan Korvin darovao mu je 1504 za dužnih 6000 forinti svoje imanje Lobor, kojemu je pripadao i Zlatar. Franjo se 1496 zamjerio kralju Vladislavu II., ali je opet stekao njegovu milost, pa je 6. V. 1499 ponovno imenovan banom jajačkim. Zato 1499 nosi naslov ban bosanski i gospodar posavski. Kralj mu je prigodom obračuna 1503 dugovao 10.184 forinta, što je Franjo potrošio za hranu, municiju, bojne sprave i za plaću vojnika u Jajcu. Odrekao se banske službe te je oko 1507 utemeljio samostan Male braće u trgu Dvorišću na imanju Bijela Stijena kod Pakraca. Kad je 1508 umrla Barbara, vjenčao se Franjo s Margitom Sekelj, te je većinom stanovao u Bijeloj Stijeni, gdje je razvio velik sjaj na dvoru. G. 1513 sudjelovao je u bitki kod Dubice, gdje su bili Turci hametom potučeni. Umro je bez djece, jer su prije njega umrli njegovi sinovi Ivan i Stjepan, koje mu je rodila prva žena Katarina Sulkovačka.
LIT.: M. Mesić, Pleme Berislavića, Rad HA, VIII.
3. Ivan (Ivaniš), sin Martinov, a unuk Benediktov od grobarske loze Berislavića, spominje se prvi put 1470, kad je bio još dječak. Kao hrvatski velikaš bijaše Ivan (Ivaniš) protivnik kralja Vladislava II. Jagelovića, te je 1490 i 1491 pristajao uz protukralja Maksimilijana Habsburškoga. Kasnije se izmirio s kraljem Vladislavom, koji ga je 1494 imenovao kapetanom grada Srebrenika u Bosni. Tada je u istočnom Srijemu živio Jovan Stefanović-Branković, koji je nosio naslov despota srpskog. Kako je Jovan 10. XII. 1502 umro bez potomaka, imenovao je kralj hrvatskog velikaša Ivana Berislavića srpskim despotom. Kao despot spominje se prvi put 1504. Tada je već oženjen udovom despota Jovana, Jelenom (Jakšićevom). Preuzevši zaplijenjena imanja svog prethodnika stoluje ponajviše u Kupiniku. Sudjeluje u najznačajnijim političkim događajima svog vremena, a 1511 postaje još jajački ban (do 1513). Umro je 1514.
LIT.: M. Mesić, Pleme Berislavića, Rad HA, VIII.; A. Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, MS 50, N. Sad 1929; K. Jireček, Istorija Srba (preveo i dopunio J. Radonić), II., 1923.
4. Petar, * Trogir između 1450 i 1460, † Vražja gora kod Korenice 20. V. 1520, sin Ivana od trogirske loze Berislavića i Mandaljene Statileo. Još posve mlad pošao je u Ugarsku ne hoteći živjeti pod mletačkim gospodstvom. Posvetivši se svećeničkom staležu postao je kanonikom u Kaloči. Kako je Petar bio učen i pronicav, uzeo ga je kralj Vladislav II. za svog tajnika i kancelara. Kralj ga je kao osobu svoga povjerenja slao u raznim poslovima u Rim i Veneciju, pa u Njemačku i Francusku. Na proljeće 1513 imenovan je biskupom u Vesprimu i čuvarom kraljeve riznice, a uz to hrvatskim banom i kapetanom grada Senja.
Berislavić se kao ban hrvatski oduševljeno latio posla, da obrani domovinu od Turaka, koji su počevši od 1463 gotovo svake godine provaljivali u Hrvatsku. U lipnju 1513 pošalje papa Leon X. banu u tu svrhu 50.000 dukata. Tako je Berislavić na brzu ruku mogao sastaviti priličnu vojsku. Naskoro mu se pružila prilika, da pokaže i vojvodsku vještinu. Turci su naime u kolovozu 1513 provalili u Banovinu, t. j. u Hrvatsku između Une i Kupe. Ovdje su Turci najprije robili i palili sela, a zatim opsjedali tvrđu Blinju. Berislavić se s vojskom utaborio 15. VIII. nedaleko Dubice. Pridružili su mu se Nikola knez Zrinski, Mihovil Frankopan Slunjski, Ivan Karlović i Franjo Berislavić, ban jajački. Sutradan 16. VIII. udare Turci na Hrvate, ali ih stiže potpun poraz. Preko 2000 Turaka pade u boju ili pogibe na bijegu.
Sjajna ova pobjeda proslavi ime bana Berislavića. Papa mu pošalje blagoslovljen mač i šešir, kralj ga imenuje vranskim priorom i županom dubičkim, a neki hrvatski gradovi dadoše na gradska vrata uklesati datum banove pobjede. Ipak nije taj poraz primirio Turke, koji su već koncem veljače 1514 udarili na Skradin, a zatim i na Knin. Ali i ovdje ih zadesi nesreća. Turci budu suzbijeni, te se vrate u Bosnu ostavivši pod Kninom 500 mrtvih. U rujnu 1514 provali u Hrvatsku 4000 Turaka, koji porobe i opustoše imanja krbavskoga kneza Ivana Karlovića. Ovi su Turci doprli i u susjedne kotare mletačke Dalmacije, odakle su se vratili u Bosnu s 3000 zarobljenika i s mnogo stoke. Koncem 1514 provališe Turci opet u južnu Hrvatsku, gdje osvojiše Karin, Korlat i kašteo kod Novigrada, dok su Perušić uzalud opsjedali. Za ove su provale najviše stradali plemići stare hrvatske župe Luke.
Da bi Turke zastrašio, odlučio se Berislavić za navalni rat na Turke. U tu je svrhu molio pomoć na sve strane. Tako je 1500 zlatnih forinti izmolio od Dubrovnika. Papa Leon X. poslao mu je mnogo žita, baruta, sumpora, salitre i više vrsta topova, a povrh toga 2000 dukata. Uz to je papa svim vladarima u Evropi poslao pisma, u kojima ih zaklinje, neka pomognu izmorenoj Hrvatskoj i njezinu banu. Turci su naime u veljači 1515 ponovno opustošili Hrvatsku sve do grada Senja.
Na proljeće 1515 prijeđe Berislavić preko Velebita u Dalmaciju, gdje se s 500 konjanika i 2000 pješaka utaborio blizu tada već mletačkoga grada Šibenika. B. je ondje očekivao 5000 čeških vojnika, s kojima je namjeravao Turcima preoteti Karin, Korlat i kašteo kod Novigrada. Ipak se ta vojna na Turke svršila banovim porazom. Mletački senator Michieli javlja 28. V. 1515, da se B. »utaborio s 10.000 ljudi pod nekim turskim mjestom kod Novigrada, gdje je na njega bosanski paša nahrupio te ga razbio i oduzeo mu topove, a ban je pobjegao jedva s 25 konjanika«.
Bosanski je paša nato odlučio, da će slomiti jajačku banovinu, kako je 1512 nestalo srebreničke banovine. Čini se, da su Turci tom prigodom (u lipnju 1512) zauzeli tvrđe Bočac i Jezero na sjeverozapadu Jajca, pa istom onda sa svih strana opkolili grad Jajce. Berislavić je očito o tomu odmah obavijestio papu, koji već 15. VI. 1515 zaklinje Mlečane, neka pruže novčanu pomoć, koja je potrebna »toliko radi poraza ugarskih četa, koliko radi opsade Jajca«. I Madžari su uvidjeli pogibelj, koja prijeti našim krajevima, ako Turci zauzmu Jajce i obore banovinu jajačku. U tu je svrhu sam palatin Emerik Perenj u srpnju 1515 poveo vojsku za obranu Jajca. Mletački izvori javljaju u kolovozu 1515, da su Turci obustavili opsadu Jajca, kojemu su »Ugri« pritekli u pomoć. Otada je Berislavić neumorno nastojao, da grad Jajce opskrbi hranom, streljivom i posadom. Njegovom se brigom ta predstraža Hrvatske održala još nekoliko godina.
Slabi je kralj Vladislav II. umro 13. III. 1516, a naslijedio ga je njegov sin Ljudevit II., kojemu je bilo istom 10 godina. Kada se 24. IV. 1516 sastao državni sabor u Budimu, htjede plemstvo birati gubernatora, koji će kraljevstvom upravljati, dok mladi kralj ne postane punoljetan. Ova čast bijaše namijenjena erdeljskomu vojvodi Ivanu Zapoljskom, koji je 1514 ugušio seljačku bunu u Ugarskoj. No sabor je odlučio, da će uz kralja vladati državno vijeće, u kojemu je bilo 5 crkvenih i 7 državnih dostojanstvenika. To bijaše slaba uprava, jer se vijećnici starahu više za sebe nego za opće dobro. Na saborima se redovito očitovala nesloga između sebičnih velikaša i goropadnih plemića.
Kraj takvih prilika teško je bilo banu Berislaviću suzbijati turske navale. Kralj mu nije mogao pomoći, a Mlečani se upravo radovahu svakoj neprilici banovoj. Jedini se papa Leo X. iskreno brinuo za obranu Hrvatske. Papa je Berislaviću u tu svrhu slao novaca, žita, oružja i baruta. »Vidim i poimam — piše papa Berislaviću — tvoj teški položaj. Na tvoju utjehu poručujem ti, da na svim stranama nastojim oko toga, da ti od kršćanskih vladara što prije dođe dovoljna pomoć za uspješnu obranu tvoje krajine. Dotle pak stoj hrabro kao do sada, pa ne dopusti, da ti narod klone duhom!«
Papa se zaista obraćao na kršćanske vladare u Evropi. Tako je 15. V. 1516 pisao francuskome kralju Franji I.: »Gradovi, na koje Turci ne prestaju udarati, imaju veliku važnost. Ako Turcima u ruke padne ma i jedan od njih, na pr. Jajce, Knin, Klis ili Skradin, ne će se Hrvatska više moći obraniti, a Turci će imati otvoren put preko Jadranskoga mora do talijanskih zemalja.« Sličnim je riječima papa poticao i poljskoga kralja Sigismunda I., neka Hrvatima priskoči u pomoć. U tome pismu daje papa Petru Berislaviću naslov ban ili potkralj (Dalmatiae et Croatiae banus seu vicerex), pa ističe, da pogibelj od Turaka ne prijeti »samo Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i cijeloj kraljevini Ugarskoj te susjednim pokrajinama, pače i cijelomu kršćanstvu«.
Bosanski je paša 1517 udarao na Klis i Skradin. Mnogo je stradala i Krbava; Jajce se pak nalazilo u vječitoj pogibelji. Početkom 1518 htjede Berislavić opet opskrbiti Jajce hranom i streljivom; zato provali u Bosnu s 10.000 vojnika. U susret mu izađe sultanov namjesnik u Bosni s jakom vojskom. Tako dođe do bitke, u kojoj Berislavić potuče Turke. Na proljeće 1518 udare Turci i opet na Skradin i Ostrovicu. Berislavić nije imao dosta sredstva, da brani hrvatsku granicu, koja se protegnula odviše nadugo. Ostavši bez pomoći, morali su Skradinjani obećati godišnji harač od 100 dukata.
O Martinju 1518 ponestane posadi u Jajcu hrane. U nevolji provale gladni vojnici iz grada, pa udare na Turke, koji su nosili živež u neku susjednu tvrđu. Turci budu sasječeni, a hrana dopremljena u Jajce. Tako se posada održala do početka 1519, kada ju je opet Berislavić opskrbio hranom i streljivom.
Nemoćni je kralj Ljudevit II. sklopio 28. III. 1519 trogodišnje primirje sa sultanom Selimom I. U tom se ugovoru izričito spominju Hrvatska, Slavonija i Dalmacija; pa ipak nije to primirje vrijedilo za hrvatske zemlje. Već o Ivanju 1519 provališe Turci u Krbavu. Sultanov je namjesnik u Bosni štoviše knezu Ivanu Karloviću poručivao, da će mu Turci svakih 14 dana dolaziti u pohode.
Opet su drhtali hrvatski gradovi Knin, Skradin, Klis i Ostrovica, za koje se kralj sa svojim državnim vijećem nije ništa brinuo. Početkom 1520 provali 3000 Turaka preko Hrvatske u Istru. Uz to su Turci stali sve češće robiti i paliti u selima oko mletačkih gradova Zadra, Šibenika, Trogira i Splita. To je uplašilo mletačku republiku, te je po njezinoj odredbi kapetan Ivan Mauro pregledao sve mletačke gradove u Dalmaciji. Mauro je 22. III. 1520 izvijestio, da bi trebalo bolje opremiti mletačke gradove Zadar, Nadin, Vranu i Novigrad.
Turci su mjeseca svibnja 1520 pustošili u Hrvatskoj između rijeke Une i Jadranskoga mora. Berislavić se upravo nalazio u Otočcu, kad li mu stiže vijest, da Turci robe i pale oko Drežnika. Junački ban odmah pojuri u Bihać, odakle se 20. V. 1520 s 300 vojnika zaputi prema Drežniku. Putem je doznao, da se 800 turskih pješaka sklonilo u Vražju goru kod Korenice, gdje je stajao grad nekoga Vuka. Ban je odmah sa svojom četom, u kojoj su bili također viteški junaci Petar Kružić, Ivan Perušić, Draško Primorac i Krizman Borovica, pošao prema Vražjoj gori, gdje je na Turke udario i razbio ih. Njegova je četa progonila potučene Turke, te je pošla odviše daleko, dok je Berislavić s 2 konjanika zaostao. Banu se još dogodila neprilika, da mu je pao konj, kad je s njim trebao na putu preskočiti neki panj. Dok se ban spremao, da popravi stremen na sedlu pa da konja opet zajaše, iznenada se pred njim stvorilo oko 60 Turaka, koji su se bili pred hrvatskim junacima zaklonili u nekoj guduri Vražje gore. Od straha pred ovim Turcima pobjegoše oba konjanika banove pratnje. Tako se sam Berislavić morao braniti od tolikih neprijatelja. Turci su ga svladali, glavu mu odrubili i sa sobom odnijeli. Kasnije su konjanici Ivana kneza Karlovića našli truplo poginulog bana, a bihaćki je građanin našao banovu glavu. Karlović pošalje to u Bihać, odakle je vesprimski prepošt Ivan Statileo ostatke svoga rođaka Berislavića prenio u Vesprim, gdje je obavljen svečan sprovod.
LIT.: I. T. Mrnavić, Vita Berislavi Bosnensis, episcopi Vesprimensis, Dalm., Croatiae, Slav. Bosnaeque bani, Mleci 1620 (2. izd. 1827 u Monumenta Hungariae historica, Scriptores III.); Ljubić, Commissiones et relationes Venetae; M. Sañudo, Odnošaji skupnovlade mletačke prema južnim Slavenom (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku V., VI., VIII., XII.); I. Tomašić, Chronicon breve regni Croatiae (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku IX.); L. Tubero, Commentarii de temporibus suis, 16031, 16272 (najpristupačnije kod J. G. Schwandtnera, Scriptores rerum Hungaricarum II.); Katona, Historia critica regum Hungariae; M. Mesić, Hrvati na izmaku XV. i na početku XVI. vijeka, Književnik I. i II.; Isti, Banovanje Petra Berislavića za Ljudevita II., Rad HA III.; Klaić, Povjest Hrvata, sv. II., dio III.; Smičiklas, Poviest hrvatska, I.; R. Horvat, Povijest Hrvatske, I.
5. Stjepan, sin hrvatskoga velikaša Ivana, naslovnoga despota srpskog. Naslijedio je očeva imanja u vukovskoj županiji. U sačuvanim izvorima spominje se kao despot prvi put 1520. On je svoje posjede u vukovskoj županiji obranio 1526, kad je sultan Sulejman II. zaposjeo Vukovar, Erdut i Osijek. Štoviše, Stjepan je iza odlaska Sulejmanova preoteo Turcima neka mjesta, pa i sam Vukovar. Pripadao je među one malobrojne velikaše, koji su 1527 u Slavoniji pristajali uz austrijskoga nadvojvodu Ferdinanda mjesto uz protukralja Ivana Zapolju. Stjepan je sudjelovao i kod krunisanja kralja Ferdinanda, koje se obavilo 3. XI. 1527 u Stolnom Biogradu.
LIT.: M. Mesić, Pleme Berislavića, Rad HA, VIII. R. H-t.
Na Zapoljinoj je strani Stjepanu neravni takmac u despotskoj časti vojvoda Radič Božić. Osim vlastitih imanja mora Stj. čuvati i kraljevske gradove, koji zatvaraju Turcima put u Budim između Dunava i Tise. Nedovoljno pomagan od kralja, Stj. traži da bude riješen ove brige, i kada ne uspijeva u tom, povlači čete i prepušta gradove Turcima (1529). Na kraljev je nalog tada uhvaćen zajedno s majkom i zatvoren u Budimu. U vrijeme prvog pohoda sultana Sulejmana na Beč otpremljen je iste godine u Ostrogon, ali se na putu oslobađa bijegom. Prelazi zatim u službu sultana, koji mu vraća njegove posjede i gradove Od toga vremena ratuje na strani Zapoljinih pristaša i osvaja u zajednici s Turcima Slavoniju. Pokušaji, da se usprkos tome pomiri s Ferdinandom, propadaju. U početku 1535 napadnut je od svoga dotadašnjeg saveznika, bosanskog sandžak-bega Husreva, i ubijen.
LIT.: A. Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, MS 50, N. Sad 1929; K. Jireček, Istorija Srba. Preveo i dopunio J. Radonić, II., 1923. J. Š-k.
Berislavići u narodnoj tradiciji ostavili su časnu uspomenu. Obradila ih je i hrvatska narodna pjesma u vezi s dvije hrvatske narodne katastrofe. U bitki na Krbavskom polju 1493 sudjelovao je Ferenac (Franjo) Berislavić. Njega opisuje jedna dubrovačka bugarštica, kako se vraća iz boja u Skradin i pripovijeda svojoj nevjesti Zori Hodžulovoj (Kožulovoj) bojne događaje i neposredno zatim umire. Bugarštica ga zove Perjenac Perisavić. U novijoj deseteračkoj pjesmi s otoka Visa zove se isti junak knez Perazović. On na povratku iz boja pripovijeda sudbinu bana Derenčića njegovoj sestri, a svojoj zaručnici Doroteji. Slušajući strahote, koje su se dogodile na Krbavskom polju, pada Doroteja mrtva. Obadvije pjesme o krbavskom boju upotrebljavaju više potpuno jednakih motiva. U historijskoj uzročnoj vezi s krbavskom katastrofom jest i katastrofa u Vražjoj gori, u kojoj je Hrvatska izgubila 1520 Petra Berislavića, posljednjega velikoga branitelja svih hrvatskih zemalja. Tu su katastrofu opjevali noviji hrvatski narodni pjevači.
LIT.: A. Šimčik, Dubrovačka bugarštica o Krbavskom razboju, ZNŽO XXVIII., sv. 2., Zagreb 1932; N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme, MH, Zagreb 1940. P. G.