AFAZIJA (od grč. a »ne«, phanai »govoriti«), nesposobnost stvaranja riječi ili razumijevanja riječi, uzrokovana sustavnom povredom možđana. Kod dešnjaka povrijeđena je lijeva moždana polutka, a kod ljevaka desna. Razlikujemo:

1. motornu afaziju: bolesnik ne može govoriti ni riječima označavati predmete ni ponavljati čuveno, iako razumije rečeno i ima točne predodžbene slike o riječima. Tu i tamo protiskuje nekoje glasove ili isprekidano iskrivljene riječi. Postoji istovremeno i nesposobnost pisanja (agrafija).

2. senzoričnu afaziju: bolesnik ne razumije ništa ili vrlo malo od onog, što mu govorimo. Ne razumije ni naše naloge. Sam govori vrlo mnogo, ali besmisleno, često zamjenjujući riječi (parafazija). Adekvatnu smetnju kod pisanja nazivamo paragrafijom. Često zajedno postoji nesposobnost čitanja (aleksija), a eventualno i nesposobnost glazbenog razumijevanja (amuzija).

3. amnestičnu afaziju: bolesnik govori i razumije rečeno, ali teško nalazi riječi. Osobito teško imenuje osobe i predmete. Povrede moždana, koje uzrokuju afaziju i druge slične smetnje, mogu biti: krvarenje u mozak, začepljenje moždane žile embolijom (v.) ili bolesnom promjenom moždanih arterija, sklerozom, sifilisom, pa novotvorina, čir, tuberkuloza, izvanjska nasilna pozljeda glave i druge. Afazije mogu biti trajne kod većih povreda, a prolazne kod manjih, osobito kod grčeva moždanih arterija.

Prema starijem shvaćanju smatrala se za motoričnu afaziju odgovornom povreda motornoga govornog centra (Broca, v.) u donjem dijelu čeone vijuge, a za senzoričnu afaziju povreda gornje sljepoočne vijuge (Wernicke-ov centar). Danas ne smatramo afaziju tako jednostavnim bolesnim procesom, da je možemo ograničeno lokalizirati, nego više kompliciranim mehanizmom radi povrede nekoliko moždanih polja i putova.