AERONAUTIČKA BOLEST sastoji se od pojava, koje kod vožnje zrakom, naročito aeroplanom, nastaju kod osoba, koje se ne mogu u relativno kratko vrijeme prilagoditi raznim visinama. Uz promjenu temperature, koja opada, uz vlagu i ionizaciju, koja raste, mijenjaju se i druge klimatske prilike. Tako na pr. u većim visinama priječi ozon, koji proširuje pluća, prodor ultravioletnih zrakâ, dok niži atmosferski slojevi, nadasve oblaci, magle, dim, prašina i t. d. također slabe blagotvorno djelovanje spomenutih zrakâ, koje su potrebne za neke funkcije našega organizma. Važna je promjena opadanja barometrijskog pritiska, pa i na manje od polovice, kojemu se organizam može prilagoditi relativno brzo pa i privremeno. Utjecaj tog opadanja na naš organizam osjeća se već u visinama od 1000 m, a znamo, da se spomenuti pritisak umanjuje na ca. ⁷/10 u visini od 2500 m i na polovicu u visini od 5000 m.

U slobodnoj atmosferi možemo se popeti do ca. 13.000 m, gdje barometrijski pritisak iznosi samo 11 mm Hg, poradi čega moramo umjetno inhalirati kisik iz posebnih sprava.

Pojave »visinske bolesti«, bilo »bolesti aeronauta«, bilo »gorske bolesti« kod boravka na visokim planinama, počinju obično u visinama od 3000 do 4000 m, ali i niže, a katkad i na više do 8200 m, radi nedostatka regulatornih faktora odnosno nedovoljne adaptacije našega organizma.

Po sebi se razumije, da će nagle oscilacije barometrijskog pritiska, kakvim smo izloženi kod vožnje zrakom, provocirati i jače, neugodne subjektivne simptome, koji nastaju zbog promjene ravnoteže između plinova sadržanih u normalnim šupljinama našega organizma i onih u promjenljivo razrijeđenu zraku, a prema različnoj visini. Tako osjećamo šum u ušima, dispneju, uz periferno proširene krvne žile, glavobolju, besanicu i bolove u zglobovima i mišićima, slične pojave ne samo kod aeronauta, nego i kod »gorske bolesti«. Poradi razrijeđenog zraka i umanjene koncentracije kisika u njem nastaju simptomi t. zv. anoksemije (ili anoksihemije) (v.). Zato se povećava i broj crvenih krvnih tjelešaca (t. zv. polyglobulia symptomatica), i to već poslije nekoliko sati boravka u visinama. Ta anomalija eritrocita traje za sve vrijeme boravka u visinama, bez razlike, radi li se o urođenicima ili o osobama, koje prolazno, za koji dan, borave u visinama. Tako se na pr. povećava normalan broj eritrocita kod čovjeka od 5,000.000 u 1 cmm na visini od 500 m za ca. 750.000, na visini od 1.500 za ca. 1,500.000, na visini od 5.500 m za 2,500.000 do 3,500.000 eritrocita. Istodobno su eritrociti jače zasićeni hemoglobinom, koji veže i prenosi kisik za izgaranje u našem organizmu, no ta saturacija ne raste proporcionalno s razrijeđenim zrakom odnosno s umanjenom koncentracijom kisika u zraku.

Istodobno s povećanom »unutarnjom respiracijom« krvi raste i »vanjska respiracija«, ventilacija pluća, jer se prodube respiratorne ekskurzije, uslijed čega se može ustanoviti ponekad i hipertrofija desne klijetke srca.

Usput sa sniženim barometrijskim pritiskom, t. j. s umanjenom sadržinom kisika u zraku, i povećanom ventilacijom pluća opada na granici plućnih alveola i ugljična kiselina i njena sadržina u krvi, a time raste i alkalična reakcija krvi.

Još ćemo navesti neke reakcije organizma u visinskom predjelu, koje dosad još nisu protumačene, a to su promjene fizičnog, psihičnog i intelektualnog stanja, seroloških reakcija, funkcija endokrinih žlijezda i t. d.