BEČ (njem. Wien, kelt.-lat. Vindobona), po veličini drugi grad u Njemačkom Reichu.
SADRŽAJ: Zemljopisni smještaj, 312; Postanak i povijest grada, 312; Početci srednjega vijeka, 312; Sijelo Babenbergovaca, 312; Habsburgovci, 313; Prijestolnica i ugarsko-hrvatskih kraljeva, 313; Novi procvat, 313; U doba Franje Josipa, 314; Najnovije doba, 316; Današnji Beč, 316; Stanovništvo, 318; Prosvjetne ustanove, 318; Privredna važnost, 319; Promet, 319; Okolica, 319; Bečka revolucija, 319; Bečki kongres, 320.
Zemljopisni smještaj. B. leži na 48° 14′ sjev. šir i na 16° 21′ ist. duž. od Gr., prosječno 190 m nad morem, u glavnom na desnoj strani Dunava, koji ovdje izlazi nakon prodora alpskih ogranaka u Bečku zavalu. Gradom teku mnogi pritočići Dunava iz Bečke šume (Wiener Wald), a najveći je Wien (32 km dug). Do nekih dijelova grada dopiru ogranci Bečke šume (Kahlenberg, 483 m, i Leopoldsberg, 423 m). Nakon regulacije Dunava 1875 prolazi kroz grad riječni kanal, tako da su gradski kotari Leopoldstadt i Brigittenau te Prater neke vrsti otok između dunavskoga kanala i Dunava. Podneblje Beča je kontinentalno. Srednja godišnja temperatura iznosi 9∙6° C (u siječnju —1∙7°, u srpnju 19∙6°). Zime su dakle hladne, a ljeta topla. Godišnje pada 667 mm oborina, maksimum ljeti.
Postanak i razvitak Beča je uvjetovan vanrednim zemljopisnim položajem. Grad se nalazi na križanju putova između alpskih, sudetskih, karpatskih i panonskih zemalja. Ovdje se presijeca sav promet između zapadne Evrope i Istoka te između Baltičkog mora i Jadrana. Stoga je Beč postao prometnim i kulturnim središtem jugoistočne Evrope. Dunav mu otvara vrata Panonije i Vlaške, a preko Crnoga mora vezan je s istokom Evrope i zapadom Azije. Kad se dovrši već započeta riječna veza Rajna—Majna— Dunav, bit će prometni i strateški značaj Beča znatno povećan, a daljnjom izgradnjom kanala postat će on prvorazredno središte tokova Dunava, Save, Rajne, Labe, Odre i Visle. N. P.
Postanak i povijest grada. Na tlu današnjeg Beča najprije se razvijalo malo keltsko naselje Vindobona. Iz toga vremena nije se sačuvalo ništa osim imena, koje je nesumnjivo keltsko. Kraj, u kojem se nalazilo ovo naselje pripadao je Noriku. G. 15 pr. Kr. osvojio je Norik rimski car August. Car Klaudije pretvorio je Norik u rimsku provinciju, ali joj nije priključio ni Karnunt (Carnuntum, današnji Petronell na istoku Beča) ni Vindobonu. Ta su naselja bila stavljena u rimsku provinciju Panoniju. Da zaštiti dunavsku granicu, osnovao je Klaudije nekoliko rimskih vojničkih naselja uz Dunav, od kojih su neka bila posve vojnička, a neka su uz rimska vojnička naselja bila i oppida, t. j. glavna mjesta pojedinih ili više susjednih plemena. Takav je oppidum bila i Vindobona. Ova su mjesta bila male tvrđave s redovitim vojničkim uređajem, opkopom i nasipom oko rimskog dijela, dok se stari keltski dio nalazio odmah uz rimsku utvrdu.
Vindobona se nalazila u današnjem unutrašnjem dijelu Beča, između Salzgriesa i Grabena kao i između Tiefer Grabena i Rotenturmstrasse. Oppidum Vindobonu podigao je za ratova s Markomanima i Kvadima car Marko Aurelije na municipij i dao mu municipalni ustav. Iz rimskog vremena nije se u B. sačuvala niti kakva zgrada ni njezini ostatci. U Vindoboni je umro car Marko Aurelije 180 pos. Kr., kad se spremao na ponovni rat s Markomanima. Kad je car Trajan podijelio Panoniju na Gornju i Donju (Pannonia Superior i Pannonia Inferior), dospjela je Vindobona u Gornju Panoniju i bila sjedište jedne legije.
Početci srednjega vijeka. Nije nam poznata sudbina Vindobone za vrijeme velikog vrenja naroda u 4. i 5. st. I Huni i Goti prolazili su preko toga grada na zapad i jug i pljačkali ga, dok se stanovništvo razbježalo u gore. Tada se Beč zvao Vindomina. Prvi put spominje Beč u srednjem vijeku gotski pisac Jornandes u svojim Getica oko 530 pos. Kr. Zatim se Beč spominje 881 kao Venia, pa 1030 kao Vieni, ali samo uzgredice kao ratište između Nijemaca i Madžara. Tada (1030) su, kako to spominju Altaicherski anali, B. bili zauzeli Madžari. U to je doba B. pripadao Istočnoj Marki, koja se tada zove Ostarrichi (Österreich) i u kojoj su bili gospodari markgrofi iz porodice Babenbergovaca, koji su stolovali par kilometara na sjeverozapadu B., na Leopoldsbergu. Za križarskih vojna prolažahu kroz B. križari, koji su išli dunavskom dolinom, od čega su Bečani imali velike koristi. U 12. st. B. je već »civitas«, grad, okružen bedemima, s pravom trga. Središte grada bilo je, gdje je danas »Hoher Markt«. Unutar bedema nalazila se crkva sv. Petra i nekoliko kapelica, a izvana crkva sv. Stjepana.
Sijelo Babenbergovaca. G. 1156 posta Istočna Marka samostalna vojvodina. Odmah zatim prenese Henrik II. Babenbergovac svoje sjedište u B. Tu, izvan dotadašnjih gradskih bedema, na današnjem trgu »Amhof«, sagradiše Babenbergovci još u 12. st. sjajan dvor, okružen bedemima, kulama i opkopima. Taj je događaj od najveće važnosti za čitav dalji razvoj Beča. Otada pa sve do 1938 B. je prijestolni, odnosno glavni grad, političko središte jedne velike vojvodine, zatim Rimsko-njemačkog carstva, pa Austrijske carevine i konačno republike, sa svim prednostima, koje takav položaj pruža. Do vojvodskog dvora, s obje strane »Hochstrasse«, današnje Herrengasse, sagradi podložno plemstvo svoje kuće, a iza gradskih bedema podigoše svoje dvorove crkveni dostojanstvenici. Vojvoda Leopold VI. proširi B. gotovo do današnjeg Ringa, sagradi mu nove bedeme i naseli ondje različne redovnike. Već su prijašnji Babenbergovci poticali njemačke trgovce i flandrijske obrtnike, da se nasele u B., dajući im privilegije i građansko pravo.
Sve do toga vremena B. živi uglavnom od prihoda svojih vinograda i polja. Tada postaje trgovina jednim od najvažnijih vrela njegova blagostanja. Uz trgovinu dižu se i zanati, a svi obrtnici u gradu postaju slobodni s pravom sticanja vlasništva. Od posjednika zemljišta i kuća, od obrtnika i trgovaca stvara se u B. građanstvo. G. 1198 dobivaju Bečani svoj sud, a 1221 dao im je Leopold VI. municipalna prava.
Babenbergovci su podigli B. Njihov sjajni i raskošni dvor, koji se natjecao s carskim, bio je čuven u cijelom ondašnjem svijetu. Viteški život bio se vrlo razvio, i B. je postao središtem pjesnika i vitezova, glazbe i umjetnosti. Žena Henrika II. bila je bizantinska princesa Teodora Komnena, koja je donijela iz Carigrada svu otmjenost tadanjeg najprofinjenijeg dvora na svijetu.
Kad je smrću Fridrika II. izumrla dinastija Babenbergovaca, pristade i B. uz češkoga kralja Premisla Otokara II., koji 1251 uđe u grad. Otokar je mnogo pomagao gradu na proširivanju.
Habsburgovci. Kad je u boju s Rudolfom Habsburškim na Moravskom Polju nedaleko B. 1278 Otokar pao, uzeo je Rudolf babenberšku baštinu za svoju porodicu. Tako dođe i B. u vlast Habsburgovaca, pod kojom je ostao sve do 1918, dakle punih 640 g. B. je kao sijelo habsburških vojvoda, koji su u 14. st. prodrli do Jadrana, nesamo ostao i dalje središte trgovine Podunavlja i velikih prometnih cesta uz Dunav, nego i čvorište cesta, koje su vodile s Jadrana u Češku, Moravsku, Poljsku i Njemačku. Već je u 13. st. bilo u B. 50 obrtničkih udruga. Njihovi su se članovi u 14. st. obogatili i počeli tražiti pravo sudjelovanja u vlasti. To je dovelo do sukoba sa starim patricijskim porodicama, koji su u 15. st. bili osobito krvavi.
Poslije dvogodišnje opsade (1483—1485) osvoji B. ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin. Pet godina zatim oduze mu ga Habsburgovac Maksimilijan, tada rimski kralj i doskora car (1493—1519). Maksimilijan je bio velik prijatelj znanosti i umjetnosti. On je bečko sveučilište (osnovano još 1365) podigao do velikoga naučnog središta cijele Njemačke.
Prijestolnica i ugarsko-hrvatskih kraljeva. Fridrikova i Maksimilijanova politička djelatnost, koja je dovela do toga, da je jedan dio Madžara i Hrvata izabrao Habsburgovca Ferdinanda za svoga kralja (1527), i da je on isto tako dobio i češku krunu, vrlo je utjecala na širenje grada, koji je postao središte velikog skupa zemalja od sjevernih čeških gora do Jadrana i Save, od Tirolskih Alpa duboko u Ugarsku, pa istodobno i središte obrane hrvatskih i ugarskih krajeva prema Turcima. Sulejman Sjajni došao Je u rujnu 1529 pod B., ali ga nije mogao osvojiti. Ipak su nove prilike, koje su nastale u Evropi širenjem osmanlijskoga carstva, zaustavile napredak B., kojemu je zaprijetila osobita opasnost, kada je 13. VII. 1683 došao poda nj veliki vezir Kara Mustafa s 250.000 momaka i 300 topova. Poslije sretne obrane i poslije uspješnih ratova, koji su 1699 završeni karlovačkim mirom, bile su granice turskog carstva odmaknute daleko od B., koji je tada nesamo odahnuo, nego je mogao i nastaviti ondje, gdje je pred 142 godine stao.
Novi procvat. Pomlađena politika Habsburgovaca i ekonomska snaga grada B. poslije uspjelog velikog rata na Turke dadoše nov i dotad neviđen poticaj i bečkom društvenom, kulturnom i umjetničkom životu. Bečko je sveučilište pod utjecajem Karla VI. i uz reforme Marije Terezije počelo nov život, a pozvani profesori iz Njemačke, Italije i Nizozemske dali su mu širi zamah. Car Leopold I. osnovao je akademiju likovnih umjetnosti. Brojne škole za odgoj mladeži, koje su tada osnovane, davale su pomladak spreman za mnoge grane javnog života. Dvor je prednjačio u izgradnji velikih zgrada, a visoko ga je plemstvo i građanstvo u tom slijedilo. Tada su živjela u B. dva velika graditelja, Johann Bernhard Fischer von Erlach i Lukas von Hildebrand. G. 1713 poče se po odluci Karla VI., a po nacrtima Fischerovim graditi veličanstvena crkva »Karlskirche«. Isti je Fischer osnovao i »Peterskirche« (1702) i dvorac »Schönbrunn«. On je načinio i nacrt za dvorsku knjižnicu, koji je onda poslije njegove smrti izveo njegov sin i dotadanji pomagač Josef Emanuel Fischer. Djela su J. B. Fischera i sjajna palača kneza Schwarzenberga i prekrasna palača princa Eugena. Dva su najbolja djela Luke von Hildebranda »Belvedere«, koji je on počeo graditi 1715 za princa Eugena, i palača kneza Kinskoga. Uz ove se velike gradnje gradilo mnogo lijepih palača plemstva i građana u monumentalnom baroknom stilu.
Tada je procvao i bečki glazbeni život. Josip I. i Karlo VI. mnogo su nastojali, da su se u B. na njihovu dvoru davale talijanske opere, a sredinom 18. st. B. je središte glazbene umjetnosti, u kojoj se odlikuju: Christof von Gluck, Joseph von Haydn, Wolfgang Amadeus Mozart, Karl von Dittersdorf, a 1792 dolazi najveći među njima Ludwig van Beethoven. Država je omogućila mnogobrojnim obrtnicima iz Njemačke, Francuske i Nizozemske, da se nasele u Beču. Od njih je onda domaći svijet naučio mnoge dotada nepoznate grane obrta, i nesamo oslobodio svoj grad od uvoza izvana, nego je i sam izrađivao predmete za izvoz. Početkom 18. st. nastale su prve bečke velike radionice svilenih čarapa, porculana, sukna, strojeva, instrumenata i finih tkanina od svile protkanih zlatom i srebrom. Tada je u Beču bilo preko dvije stotine velikih radionica s nekoliko tisuća radnika. Te su tvornice osnivale onda svoje prodavaonice i skladišta i time stvorile nove mogućnosti trgovini, koja je radila i za domaću potrošnju i za izvoz. Istodobno se razvio i mali obrt: i onaj za izradbu finih i luksusnih predmeta, kao i onaj za izradbu predmeta za dnevnu potrebu: obrt zlatara, rezbara, krojača, drvodjelaca, bravara i t. d. Sve je to tražilo osnutak banaka, koji započe već za Leopolda I. Iza toga se osnivaju trgovačka društva, a onda i istočna trgovačka kompanija, koja je dobila monopol trgovine s Turskom. Trst se proglašuje slobodnom lukom, gradi se trgovačka mornarica na Dunavu, popravljaju se putovi i misli se već na kanal Beč—Trst.
Napoleonski ratovi djelovali su teško i na B., koji su Francuzi dvaput zauzeli, 1805 i 1809. Bečki kongres (1815) nije mnogo koristio, a Metternichova vremena kočila su ponovan procvat Beča u državi, koja je proširila svoje granice u Italiji i u dalmatinskoj Hrvatskoj, ali još nije bila sposobna da koordinira svoj život.
U doba Franje Josipa procvale su ponovno u Beču sve grane života. Politički je ugled grada ostao i poslije uvođenja dualizma vrlo velik. Bečki je parlamenat bio i dalje središte, gdje su se iznosile potrebe cijele države. Bečko sveučilište, najveće u državi, imalo je puno istaknutih učenjaka, te je u nekim granama nauke bilo glasovito u cijelom svijetu. Akademija nauka, koju je osnovao car Ferdinand I. (1846), visoka tehnička škola, trgovačka akademija, visoka poljoprivredna škola, umjetničke akademije i tolike druge srednje i obrtničke škole, uređene po najboljim kriterijima svoga vremena, davale su gradu značaj jednoga od najvećih kulturnih središta svijeta. Tome su pridolazili veliki i sjajno uređeni muzeji svih umjetnosti i svih nauka.
G. 1831 zaploviše prvi parobrodi Dunavom, a 1838 bio je otvoren željeznički promet na pruzi od Beča do Wagrama. Otada zamjenjuju sve više željeznički spojevi nekadanje trgovačke putove. Beč se spaja kao trgovačko, prometno i kulturno središte sa sjevernim, zapadnim i istočnim zemljama.
Druga polovica 19. st. proizvela je u vanjštini Beča čitav prevrat. Po naredbi samog Franje Josipa, 1858, bijaše porušen cjelokupni tvrđavni pojas, koji se nalazio između samoga unutrašnjega grada i predgrađa. Na izravnanom terenu, tamo gdje su dotada stajali bedemi, kule, opkopi i druge utvrdne naprave, diže se sada, uz golemi ulični pojas, Ring, novi grad, u monumentalnom stilu. Kako je istodobno s osvježenim životom države i glavnoga grada nastala u B. prava utakmica na polju umjetnosti i umjetnog obrta, a naročito graditeljstva, dobio je Ring nesamo veličanstvenu vanjštinu, nego se okružio zgradama od visoke arhitektonske i umjetničke vrijednosti. Bečki graditelji ovoga vremena ne stvaraju nikakav novi stil, nego se svaki po svom osjećaju priključuje nekom ranijem, dajući u punom 19. st. odlična djela u duhu gotike, renesanse, baroka, pa čak i bizantinske i klasične starine. Tada se diže Lerchenfelderska crkva po nacrtu Johanna Georga Müllera (1857). Friedrich von Schmidt gradi krasnu Fünfhausersku crkvu i više drugih. Gotski stil oživljava u savršenom obliku Heinrich von Ferstel u Votivkirche; gradnja goleme zgrade arsenala povjerena je odličnim graditeljima Forsteru, Hansenu, Rösneru, van der Nüllu i Siccardsburgu. U to doba velikog arhitektonsko-umjetničkog zamaha nastale su i palače na Ringu, stvarajući iz njega nesamo velegradske ulice, nego i skup umjetnina prvoga reda, kakvih na ovolikom prostoru nema nijedan drugi grad na svijetu. Van der Nüll i Siccardsburg podigoše Operu (1861—1869), Hansen u klasičnom grčkom stilu Akademiju likovnih umjetnosti (1876) i Parlament (1877), Schmidt sjajnu gotičku Gradsku vijećnicu i gotički Stiftungshaus na Schottenringu, Ferstel krasnu renesansnu zgradu bečkog sveučilišta, palaču nadvojvode Ludwiga Viktora (1863—1866), sveučilišni kemijski laboratorij i austrijski muzej, Hasenauer i Semper su graditelji Burgtheatra, obiju zgrada Dvorskog muzeja i Hofburga. Istodobno gradili su ovi i drugi graditelji javne i privatne palače na Ringu, a i u drugim ulicama Beča, uvijek nastojeći da sagrade ne samo primjerene prostorije, nego da one također svojom vanjštinom budu ures grada.
Ni slikarstvo, ni kiparstvo, pored svih škola, nisu ni prije, a ni tada uspjeli da u B. stvore nešto veće, ali i jedna idruga grana ovih umjetnosti dale su lijepih stvari u dekoracijama crkava i palača. Naprotiv, bečki umjetni obrt razvio se brzo, spojio se s duhom svoga grada i dao svijetu sjajna djela.
Početkom 20. st. nastaje u B. reakcija protiv epigonstva u umjetnosti i stvara se t. zv. secesija.
Glazbeni život, koji se u Beču uzdigao onako visoko u 18. st., teče dalje u 19. st., da se nakon Haydna, Mozarta i Beethovena javi Bečanin, kompozitor pjesama Schubert, a poslije njega simfoničari Brahms i Bruckner. Ima i dosta opernih skladatelja. U drugoj polovici 19. st. cvate u B. vojnička glazba, a razvija se i plesna glazba; Johann Strauss i Lanner stvoriše bečki valcer, koji usavrši i dotjera do umjetničke visine Johann Strauss mlađi. Bečkim specijalitetom postade i bečka opereta, koja se razvi u drugoj polovini 19. st., a nastavi se u 20. st. s istaknutim kompozitorima: njenim bečkim osnivačem Franzom Suppéom, a onda J. Straussom sinom, K. Millöckerom, O. Straussom, F. Lehárom, L. Fallom i drugima.
Najnovije doba. Poslije sloma Austro-ugarske monarhije (1918) B. je glavni grad federativne Austrijske republike (1920). B., u kojemu je od 1897 do 1910 bio načelnikom jedan od najvećih Bečana svih vremena, kršćanski socijal Karl Lueger, bio je sada u rukama socijalista, koji su nastojali da u njemu ostvare svoj program. Kako su na čelu republike bile druge stranke, došlo je do sukoba između države i grada, do uličnih demonstracija i paljenja Justizpalasta (15. VII. 1927). G. 1934 pokušaše socijalisti srušiti ustav. Nemiri su se nastavljali sve dotle, dok 12. III. 1938 ne prijeđoše njemačke čete austrijsku granicu, a dva dana zatim, 14. III. uđe kancelar Hitler u Beč, koji tada postade glavni grad njemačke pokrajine Ostmark.
Izvori: CIL III, 1; A. Tomaschek, Die Rechte und Freiheiten der Stadt Wien, 2 sv., Beč 1877—79; Quellen zur Geschichte der Stadt Wien, izdao Verein für Geschichte der Stadt Wien, 16 sv., 1895—1921; Urkunden und Regesten aus dem Archiv der Stadt Wien, 3 sv., 1895—97.
LIT.: H. Hubert, Les Celtes depuis l’époque de la Tène, Pariz 1932; J. W. Kubitschek, Vindobona, u Xenia Austriaca, Beč 1893; Renner, Bericht über römische Funde in Wien, Xenia Austriaca, Beč 1900; Mommsen, Römische Geschichte, V., Berlin 1885; Hormayr, Wien, seine Geschichte und Denkwürdigkeiten, 9 sv., 1823—1825; K. Weiss, Geschichte der Stadt Wien, Beč 1881—82; E. Guglia, Geschichte der Stadt Wien, Beč i Prag 1892; Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, I., Beč 1886; Pettermann, Wien im Zeitalter Franz Josephs, 3. izd. Beč 1913. G. N.
Današnji Beč pripada među najljepše gradove na svijetu. Dijeli se na 21 gradski kotar. Mnogi su kotari kao industrijska i ratarska predgrađa s vremenom pripojeni središtu. Ti su kotari: 1. Innere Stadt, 2. Leopoldstadt, 3. Landstrasse, 4. Wieden, 5. Margareten, 6. Mariahilf, 7. Neubau, 8. Josefstadt, 9. Alsergrund, 10. Favoriten, 11. Simmering s centralnim grobljem, 12. Meidling (između 12. i 13. kotara je carski park Schönbrunn), 13. Hietzing, 14. Rudolfsheim, 15. Fünfhaus, 16. Ottakring, 17. Hernals, 18. Währing, 19. Döbling, 20. Brigittenau i 21. Floridsdorf (na lijevoj strani Dunava).
Jezgra grada je 1. kotar, kojemu je središte katedralna crkva sv. Stjepana na Stefansplatzu. Tu je crkvu najprije podigao 1147 vojvoda Henrik Jasomirgott. Stajala je izvan gradskih bedema. G. 1258 bila je izgorjela, pa ju je na istom mjestu poslije izumrća Babenbergovaca sagradio češki kralj Otokar, i to onu krasnu romansku baziliku, od koje još danas postoji zapadna fasada s glavnim vratima na glavnom pročelju. Poslije toga provedena je novogradnja u gotskom stilu. Vojvoda Albrecht II. sagradio je 1340 novi kor, a vojvoda Rudolf IV. položio temeljni kamen za novu lađu, koje se gradnja protegla skoro do 15. st. G. 1433 sagrađen je 136 m visok toranj, koji pripada među najljepše gotske tornjeve na svijetu. Na njemu je smješteno poznato veliko zvono »Pummerin«, što ga je 1711 salio ljevač zvona Ivan Acharner iz topova, koje su poslije opsade 1683 ostavili pod Bečom Turci. To je zvono teško 19.000 kg. Unutrašnjost crkve je veličanstvena. Lađe su dugačke 110 m, širina glavne lađe iznosi 35 m, a visina 28 m. Propovjedaonica, koja je postavljena 1510, pravo je remek-djelo tadanje umjetnosti. U Savojskoj kapeli je 1736 pokopan austrijski maršal princ Eugen Savojski, opjevan u hrvatskom narodu kao vojskovođa protiv Turaka. Na zapadnom se kraju crkve nalaze veličanstvene orgulje. U crkvi je i grobnica cara Fridrika III., oca Maksimilijanova, najbogatiji mauzolej, što ga je gotika uopće stvorila. Ispod crkve nalazi se t. zv. »Herzogsgruft«, vojvodska grobnica. Glavni oltar je sagrađen od crnog mramora, a sama je gradnja trajala od 1640 do 1647. Ispod crkve nalaze se katakombe.
Na zapadnoj strani trga sv. Stjepana stoje redom moderne zgrade s modernim trgovinama. Na sjevernoj strani, i to baš na uglu Rotenturmstrasse je starodrevni dvor bečkih nadbiskupa, dok na protivnoj južnoj strani počinje »Kerntnerica« — Kärntnerstrasse. To je ulica s krasnim palačama, u kojima se nalaze velike trgovine. Ova je ulica najživlja i središte je bečkoga velegradskog života.
Iz Kärntnerstrasse preko Neuer Markta dolazi se do samostana kapucina. Ispod samostanske crkve nalazi se grobnica mnogih vladara i njihovih rođaka. Tu počivaju Ferdinand III., Josip I., car Karlo VI., Marija Terezija i Franjo Lotarinški te Josip II. U posebnoj sobi nalaze se tri sarkofaga: carevića Rudolfa, carice Jelisave i cara Franje Josipa I., zadnjeg Habsburgovca, koji je sahranjen u toj grobnici.
Kada su po nalogu Franje Josipa I. 1858 srušeni oko Beča bedemi i kad je na taj način stvorena znamenita Ringstrasse, sagrađena je na Ringu monumentalna zgrada dvorske opere, koja je otvorena 1861. Tu ispred opere počinje znamenita Ringstrasse pod imenom Opernring, a nešto dalje je Burgring. Lijevo od Burgringa stoje dva dvorska muzeja: umjetno-historijski i prirodoslovni, koji su građeni od 1871 do 1881. Nedaleko od Burgringa nalazi se zgrada parlamenta, gradska vijećnica, njoj nasuprot Burgtheater, a nešto niže sveučilište.
Kod sveučilišta je znamenita raskrsnica Schottentor. Iza nje se proteže trouglasti park, usred kojega stoji znamenita »Votivkirche« (zavjetna crkva). Odatle pa sve dolje do dunavske obale teče u ravnoj liniji Schottenring, nakojem se nalazi palača Wiener Bank Vereina, a nešto niže Burza.
Od opere do Schwarzenbergplatza proteže se Kärntnerring, najprometniji i najživlji dio grada. Na Schwarzenbergplatzu nalazi se spomenik maršala kneza Schwarzenberga, zapovjednika savezničkih vojska u velikoj bitki naroda kod Leipziga, a dalje od ovog trga počinje Kolowrat, pa Parkring i Stubenring. Do Parkringa je divni stari Stadtpark s Kursalonom. Na kraju Stadtparka preko Ringstrasse nalazi se Karl-Lueger-Platz sa spomenikom znamenitog načelnika dra. Karla Luegera. Na Stubenringu je bivša zgrada ministarstva vojnog sa spomenikom maršala Radetzkoga, a nasuprot palača trgovačke komore. Na kraju Stubenringa je Aspernplatz.
Od državne opere kroz Operngasse i Augustinerstrasse dolazi se u bivši carski dvor, Hofburg. U Augustinerstrasse je samostan i crkva sv. Augustina, sagrađena 1339. Hofburg je prekrasna velika građevina s golemim brojem dvorana i soba, bogato uređenih i ukrašenih. To je jedan od najljepših vladarskih dvoraca na svijetu.
Nedaleko od crkve sv. Stjepana je Graben. Na Grabenu se nalazi t. zv. »Pestsäule«, koji je izrađen u baroku, a postavio ga je 1693 car Leopold I. Nedaleko od ovoga »stupa kuge« nalazi se na Petersplatzu crkva sv. Petra, jedna od najstarijih bečkih crkava. Osobito je divna njezina unutrašnjost. Na Minoritenplatzu nalazi se nedaleko od dvorske palače crkva minorita, koja se ističe osobito strmim svojim krovom i tornjem, kojemu je vrh porušen iz topa za vrijeme turske opsade Beča.
Na dnu produžene Kärntnerstrasse nalazi se Karlsplatz, sigurno jedan od najljepših dijelova Beča. Na sjevernoj strani ovoga trga podignut je t. zv. Künstlerhaus, gdje se održavaju stalne umjetničke izložbe slika, a malo dalje stoji zgrada Musikvereina. Na južnoj strani nalazi se impozantna zgrada tehničke visoke škole. Na pročelju trga je crkva sv. Karla Boromejskog u baroknom stilu, koja veličinom nadvisuje sve susjedne zgrade. U crkvi, koja je pokrivena visokom kupolom, osobito se ističu oltari najglasovitijih majstora. Od Karlsplatza istočnim pravcem dolazimo na Schwarzenbergplatz i dalje u Prinz-Eugen Strasse, na kraju koje se uzdiže Belvedere, ljetni dvorac maršala princa Eugena Savojskoga. Poslije smrti princa Savojskoga taj je dvorac prešao u vlasništvo carske porodice i u njemu se nalazila od 1777 do 1888 carska galerija slika i Ambrozova zbirka. Poslije toga je predan kao rezidencija nasljedniku prijestola Franji Ferdinandu, a sada je u njemu smještena moderna galerija.
Od Ringstrasse preko Mariahilferstrasse dolazi se u carski ljetni dvorac Schönbrunn, koji sa glavnom i svim uzgrednim zgradama zajedno imade 1441 sobu i dvoranu, od čega je na raspoloženje dvora i za reprezentaciju služilo 390 soba. Na mjestu današnjeg Schönbrunna stajao je u svoje vrijeme mali plemićki dvorac Katterburg, i to već 1311, koji je 1569 kupio car Maksimilijan II. i pretvorio ga u lovački dvorac, sagradivši kod njega ujedno i zoološki vrt. G. 1695 postavio je car Leopold I. temelje današnjem Schönbrunnskom dvorcu. Carica Marija Terezija dovršila je 1750 i ukrasila današnji park. G. 1752 sagrađen je današnji zvjerinjak, 1753 botanički vrt, a 1766 dvorsko kazalište. G. 1775 sagrađena je Gloriette, a 5 godina kasnije Neptunova grupa na njegovu podnožju. Za cara Franje I. podignute su sve sporedne zgrade, i od toga vremena postaje Schönbrunn najmilije boravište austrijskih careva.
Preko Aspernbrücke na Aspernplatzu prelazi se u drugi kotar, a kroz Asperngasse i Praterstrasse dolazi se na Praterstern, gdje se nalazi spomenik velikog admirala Tegetthoffa. Jugoistočno se proteže glasoviti Prater. On je bio vlasništvo Babenbergovaca, kasnije i Habsburgovaca, a služio je kao dvorsko lovište. Pristup je publici u Prater bio zabranjen sve do 1786, kada ga je otvorio car Josip II. Odmah se lijevo od glavne aleje počeo razvijati t. zv. Wurstelprater, veliko pučko zabavište. Tu se nalazi velik broj kavana, restauracija i zabavišta, zgrada cirkusa Busch, kolo »Riesenrad«, visoko 64 m, koje je 1897 izgradio inž. Basset; s kola se otvara lijep pogled prema gradu.
Stanovništvo. Tokom povijesnog razvoja Beč je bio kotao miješanja rasa, naroda i jezika, osobito kao središte etnički šarene monarhije Austro-Ugarske. Svakako je apsolutno prevladavao njemački elemenat i kultura, osobito do 1866, jer je njemački Beč asimilirao druge elemente. Kad je Austrija bila odijeljena od njemačkoga Reicha, počela se jače osjećati centripetalna težnja različitih naroda i njihovih središta. Priliv Židova, napose poslije svjetskoga rata, bio je vanredno velik, pa su oni u nekim kotarima bili postali veoma brojni (Leopoldstadt, II. kotar 38%). Dolaskom nacionalnih socijalista broj Židova pada. Blizina Slavena i Madžara, utjecaj Italije, a zatim klima i reljef stvorili su neku osobitu narav austrijskog nijemstva, koje imade još lakši temperamenat od Bavaraca, a ukus mu je i smisao za umjetnost nadaleko poznat. Također je cijenjen bečki smisao za glazbu, pa je Beč jedno od središta njemačke i svjetske komorne glazbe.
Računa se, da je u gradu na koncu srednjega vijeka živjelo 60.000 stan., 1734 bilo je 175.000 (unutar sadašnjega I.—IX. kotara), 1880 bilo je 704.000, g. 1910 bilo je 2,009.939, g. 1931 bilo je 1,842.000 (popis), a 1934 nabrojeno je 2,086.815 stan. G. 1890 Beč je zapremao površinu od 55.4 km2, 1904 178.1 km2. Po jeziku je bilo 1,745.000 Nijemaca, 79.280 Čeha i 10.920 Madžara. Katolika ima 83%, Židova je bilo 11%, protestanata 4%, a drugih vjeroispovijesti sve manje. Polovica žiteljstva se bavi obrtom i industrijom, trećina trgovinom i prometom, 11% javnim poslovima i t. d.
Prosvjetne ustanove. Među prva kulturna središta na svijetu, osobito u 19. st., a i danas, možemo ubrojiti Beč, koji ima vanredan kulturni utjecaj na jugoistok Evrope. Znatan broj naših intelektualaca dobio je svoje najviše obrazovanje u Beču. Sveučilište, osnovano još 1365 i poznato zbog brojnih učenjaka svjetskoga glasa, posjećuju slušači iz svih krajeva svijeta. Poznata je i visoka tehnička škola (osnovana 1815), zatim visoka poljoprivredna škola, te visoka škola za trgovinu i promet. Beč ima i znatan broj srednjih i stručnih škola (za tekstil, metalurgiju, kemiju i t. d.).
Od znanstvenih institucija najvažnija je Akademija znanosti, zatim hidrografski centralni ured, kartografski instituti, centralni ured za meteorologiju i geodinamiku, historijsko društvo, arheološki institut i tri zvjezdarnice. Najpoznatiji su arhivi: državni, dvorski, ratni, donjoaustrijski i gradski.
Narodna (prije dvorska) knjižnica ima oko 1,500.000 svezaka sa zbirkama karata, portreta, papirusa i muzikalija, a sveučilišna knjižnica ima 1,200.000 svezaka. Još su poznate knjižnice: gradska, tehničke visoke škole, ratnog arhiva, ministarstva unutarnjih poslova i kneza Liechtensteina.
Kazališni je život vanredno razvijen. Najpoznatija su kazališta Burgtheater, Staatsoper, Volksoper, Theater an der Wien i Wiener Stadttheater.
Od muzeja su najpoznatiji umjetno-historijski, historijski, etnografski, ratni, prirodoslovni, tehnički i anatomski. Vrijedna je i Liechtensteinova galerija slika i grafička zbirka Albertina, te crkvena i carska riznica.
Privredna važnost. Beč je također vanredno važan industrijski i trgovački grad, a do 1918 bio je i novčarsko središte velike monarhije. Iza 1918 nazadovao je u privrednom pogledu u prvom redu zato, jer je bio prevelik centar za malu državu, koja u svojim granicama nije imala dovoljno sirovina za znatne potrebe bečke industrije, a gotovi proizvodi nijesu se mogli potrošiti u zemlji, dok je izvoz bio otežan carinskim zaprekama. Nakon pripojenja Njemačkom Reichu zbog zgodnog geografskog položaja i povoljnih prometnih veza Beč je postao središte trgovine i važno tranzitno mjesto za jugoistočne evropske zemlje i Bliži Istok. Danas Beč ima vanredno velik broj manjih i većih poduzeća različitih industrijskih grana, gdje je zaposleno oko 400.000 radnika.
Bečani sa svojim vrlo razvijenim ukusom u konfekciji i modnim stvarima podigli su svoj grad među prva središta na svijetu. Poznati su i bečki sajmovi uzoraka i različitih produkata. Za prihode grada važan je i živ promet stranaca.
Promet. Internacionalni i lokalni promet željeznicama vrlo je živ. Beč ima 6 kolodvora, koji vežu grad gotovo sa svim međunarodnim prugama. Beč je važnije prometno čvorište nego Berlin ili Pariz. Lijepa okolica povezana je željezničkim i autobusnim vezama, a dunavska luka na desnoj obali Dunava ima preko 6 km dugo pristanište s jakim robnim i osobnim prometom. Živ je promet i na aerodromu u Aspernu.
Okolica. Stari i veliki Beč ima velik broj lijepih i historijski važnih mjesta u okolici.
Kahlenberg. Od Nussdorfa vodi put na Kahlenberg, koji nije važan samo zbog svoga divnog položaja i kao zadnji i najsjeverniji ogranak Alpa, nego ima i svoju veliku historijsku važnost. Na Kahlenbergu su stanovali Babenbergovci prije nego su se preselili u Beč, a s Kahlenberga je 12. IX. 1683 navalio s kršćanskim četama na Turke poljski kralj Ivan Sobieski i spasio Beč.
Istočno od Kahlenberga na Dunavu leži lijepi Kahlenbergdorf, koji sačinjava dio XIX. bečkoga kotara. Tu je gradsko kupalište na Dunavu i glasovito gradilište motornih lađica.
Laxenburg. Carski dvorac u Laxenburgu, osnovan od vojvode Albrechta III. 1381, bio je ljetna rezidencija i najstarije boravište kuće Habsburg. Do njega se dolazi južnom željeznicom ili tramvajem do Mödlinga, a odatle lokalnom željeznicom dalje. G. 1682 sklopljen je tu savez protiv francuskoga kralja Luja XIV. U sredini parka nalazi se jezero, a na otočiću divni Franzensburg, spomenik klasične gotike, u kojem postoje dvije krasne dvorane, jedna habsburška, druga lotarinška.
Klosterneuburg. Sjeverno ispod Kahlenberga na Dunavu leži prastari gradić Klosterneuburg, koji je znamenit zbog samostana, što ga je 1106 osnovao markgrof Leopold Sveti. Tu je i poznata vinogradarska i voćarska škola.
Burg Kreuzenstein. Iz Beča preko Leobendorfa dolazi se do Burga Kreuzensteina. Ovaj dvor potječe još iz 12. st., ali su ga 1645 razorili Švedi. G. 1873 dao je grof Hans Wilczek dvor ponovno sagraditi, pa danas ide nesumnjivo u najrjeđe umjetne građevine u Evropi.
LIT.: A. Penck, Die geographische Lage von Wien, Beč 1895; H. Hassinger, Beiträge zur Siedlungs- und Verkehrsgeographie von Wien, Mitt. Geogr. Ges., Beč 1910; H. Tietze, Wien (Berühmte Kunststätten), Leipzig 1918; S. Vuletin, Beč i njegova okolina, Beč 1927. N. P.
Bečka revolucija (13. III. — 31. X. 1848). Planula je pod dojmom februarske revolucije u Parizu, ali su je izazvali teški zapletaji austrijskoga problema, u kojem su se sukobili liberalizam i nacionalizam. Prvi je tražio vlast za cjelokupni narod državljana-izbornika, drugi za pojedine nacije. No od vlade francuskoga kralja Filipa II. Augusta, t. j. kroz 650 godina, nepomični cilj moderne države bijaše jedinstvo. Francuska ga je dostigla u 17. st., Prusija u 18., pokretne ga sile 19. st. obećavahu također Njemačkoj i Italiji; samo su se Austriji prijetile komadanjem. Zadaća, koja je bila zadana tom prijetnjom austrijskim državnicima, bila je zato bez primjera. A kako u vlastitoj državi nije bilo moguće pribjeći najkomotnijem »rješenju«, t. j. ratu, to se iz nedoumice rodio režim Franje I. ili — po carevu kancelaru — Metternichov sistem, koji se osnivao na rezignaciji, da treba čekati, »temporizirati«, a međutim suzbijati zarazu profilaktičkim sredstvima političke higijene, cenzurom i tajnom policijom. Ali se račun nije slagao: 1. jer sistem još nije raspolagao beskompromisnom energijom i naučno dotjeranom tehnikom modernih režima, a 2. jer se nije namjerio na društvo moralno i duhovno rasklimano, nego puno stvaralačkih sila, koje je upravo tada poklonilo svijetu profinjenu kulturu bečkoga »Biedermeiera«.
Osvajalački čar te kulture izviraše iz prirodne dražesti, kojom je bečki duh omekšao svečano-kruti empire, i iz sretne harmonije, u kojoj je združio tako raznorodne elemente kao racionalizam, klasicistički idealizam i romantiku. Naoko je to biedermeiersko društvo savršeno odgovaralo potrebama sistema: iznureno nevoljama beskrajnih ratova, zastrašeno stalnim upozoravanjem na tamne sile prevrata, politički se zadovoljavalo ponosnom sviješću o odlučnom udjelu, koji je domovina imala u oslobodilačkoj borbi protiv Napoleona, i o vodećoj ulozi, koju je Metternich tada vršio kao »kočijaš Evrope«. Uostalom sav je njegov interes kružio oko književnosti, glazbe i kazališta. Ali ma koliko je bečko društvo bilo prema tome nepolitičko, ipak se nije gubilo u beskrvnom estetstvu, nego je naprotiv crpio iz otmjene svoje duševnosti duboko shvaćanje za ljudsko dostojanstvo i finu osjetljivost za svaki titraj suvremene kulture.
Oba su svojstva postala sistemu opasna, čim je bio njegov autoritet poljuljan diplomatskim porazima, koji stizahu Metternicha od grčkoga ustanka dalje, i promjenom u vodstvu monarhije poslije smrti Franje I. Kao doktrinarac legitimiteta car je ostavio krunu 1835 prvorođenom sinu, slaboumnom Ferdinandu, umjesto normalnom drugom, Franji Karlu. Krivnja za tu odluku pada velikim dijelom i na Metternicha, koji je mislio, da će u monarhiji bez monarha on biti gospodar.
Zaista je car naložio Ferdinandu »političkom« svojom oporukom, da ništa ne poduzima bez znanja »najvjernijeg sluge i prijatelja«, kneza Metternicha; samo ga je uputio u unutrašnjoj politici još i na savjet duševno potpuno neznatnoga svoga brata nadvojvode Ludvika. Ali kad je trebalo postaviti regentstvo, Metternichu je doduše pošlo za rukom, da isključi iz njega velike predstavnike dinastije, Napoleonova pobjednika nadvojvodu Karla, i preporoditelja Štajerske nadvojvodu Ivana, ali nije mogao spriječiti, da se ne ugura u nj najveći njegov neprijatelj, grof Kolowrat. Regentstvo je stoga izgledalo na kraju sasvim drukčije, nego ga je Metternich zamišljao: predsjednik nije postao on, već Ludvik, financije, policija i nadzor nad cijelom upravom pripali su Kolowratu, a njemu su ostali samo vanjski poslovi. U predvečerje dakle revolucije ne samo da monarhija nije imala monarha, nego je bila uopće bez kormilara, jer je regentstvo služilo samo kao poprište podmuklim borbama triju staraca. Sa sistema pade time posljednji veo. Jer dok se iole moglo pretpostavljati, da tutorstvo nije sebi svrha, već samo privremeno sredstvo, da se kaos sredi idejom, bio je sistem još nekako snošljiv; ali je bio osuđen na propast, otkako su trzavice u regentstvu pokazale, da nije ni sposoban da ima ideje, premda ih je novouskrslo socijalno pitanje burno tražilo.
Polet industrije, trgovine i prometa, kojega paušalna kritika predožujskoga režima dugo nije htjela priznati, donio je sa sobom gomile radničkog proletarijata, naročito u Beču, gdje se broj stanovništva od 1837 do 1846 povećao za 77.000 duša. Niske nadnice, redovna sezonska nezaposlenost i gospodarske krize bacahu radništvo u očajanje, izazivajući česte nemire. Svakidašnji je susret sa krajnjom bijedom usred sve jačega gospodarskog razmaha zbunio regentstvo i uzbunio društvo. Ni cenzura ni policija nisu više mogle osujetiti, da zapadni liberalizam širokim valom ne prodre u Austriju. Njegovo geslo »sloboda« obećavaše spas od svih zala, kidanje političkih, duhovnih i privrednih okova. Kad 29. II. puče glas o revoluciji u Parizu, trže se i Beč.
Revolucija je prohujala njime u četiri talasa:
1. Ožujska revolucija (13.—15. III.): Prvog se dana sastade donjoaustrijski sabor i zaključi pod utiskom demonstracija građanstva i sveučilištaraca, da lično podnese caru molbu za reforme. No staleži su bili nemilostivo primljeni, jer je još prevladalo Metternichovo mišljenje o potrebi jake ruke. Ali kad u borbi s vojskom pade pet žrtava, razbješnjelo radništvo zapali nekoliko tvornica i razori strojeve, tako da se navečer nad predgrađima žarilo crvenilo požara, dok je šačica oficira građanske garde provalila u dvor i ultimatumom prisilila Metternicha, da odstupi. Ti su događaji konačno smeli regentstvo. Umjesto da samo od sebe dade sve neizbježive koncesije, prepusti 14. III. svaku napose: osnutak sveučilišne zaštite (akademske legije), građanske zaštite (narodne garde), ukidanje cenzure i zakon o štampi. Idućeg dana ujutro izađe i patent, kojim je car sazivao »središnji odbor« iz staleža svih zemalja; a kad je stidljivo izbjegavanje griješne riječi »konstitucija« izazvalo novu uzrujanost, požurio se, da još poslije podne objavi drugim patentom, da je već sve određeno za saziv pokrajinskih staleža, ali s pojačanim predstavništvom građana, »u svrhu konstitucije otadžbine«. U skladu s time ukinulo se regentstvo i umjesto njega obrazovalo prema carevoj odluci od 17. III. odgovorno ministarstvo, koje je imalo provesti patent u život.
2. Svibanjska revolucija (15.—26. V.): Oktroiranim ustavom od 25. IV., koji je izradio ministar unutrašnjih djela barun Pillersdorf na temelju belgijske »charte«, bili su bitni zahtjevi liberalnoga plemstva i većine srednjega staleža ispunjeni. No demokratski dio intelektualaca, studenti i proletarijat nisu htjeli primiti ustava, skrojena bez sudjelovanja narodnih predstavnika. Ministar predsjednik grof Ficquelmont morao je zato odstupiti, ali je njegov nasljednik Pillersdorf samo još povećao ogorčenje patentom od 9. V., koji je uskratio izborno pravo radništvu. Gomile uzbuđenoga svijeta prodriješe zbog toga 15. V. u dvor, te primoraše vladu, da pristane na Ustavotvornu skupštinu i opće, jednako pravo glasa. Dva dana poslije car, preplašen, potajno pobježe u Innsbruck, 26. V. pak Pillersdorf potpuno kapitulira pred đacima i radnicima, koji su pošli na barikade zbog zatvaranja sveučilišta i raspusta akademske legije. Vojska se odsada smjela upotrebljavati samo još na zahtjev narodne garde, koja je osim toga dobila pravo, da zajedno s akademskom legijom i gradskim vijećem sastavi svemogućni »odbor javne sigurnosti«.
3. Kolovoska revolucija (21.—23. VIII.): 22. VII. sastade se Ustavotvorna skupština u Beču, a 12. VIII. vratio se car. Ali sniženje nadnica za javne radove izazove već 21. VIII. nemire. Pošto je reakcionarna »gradska garda« ugušila bunu 23. VIII. u uličnim borbama, u kojima je bilo preko 300 ranjenih i 22 mrtva, raziđe se odbor javne sigurnosti. Ipak je mir bio samo prividan.
4. Listopadska revolucija (6.—31. X.): Potreba, da se upute banu Jelačiću pojačanja, dovela je 6. X. do četvrtog ustanka. Iz simpatija za madžarsku revoluciju proletarijat se diže protiv odašiljanja jednog bečkog bataljuna u Ugarsku, ubi ministra vojske grofa Latoura i nakon bijesne borbe zavlada gradom. Dvor pobježe 7. X. u Olomuc, no proglas od 16. X., kojim je car postavio vođu reakcije, kneza Windischgrätza, za zapovjednika svih četa u nasljednim zemljama, najavi austrijskim narodima, da je doba popuštanja prošlo. Najprije je Windischgrätz zajedno s Jelačićem krenuo protiv Beča. Napadaj poče 26., a 28. padoše već predgrađa. Zapovjednik Beča Messenhauser, bivši poručnik, i njegov drug, poljski general Bern, nisu bili dorasli teškoj zadaći. Uzalud bijaše i svaka nada u pomoć izvana. Iz Olomuca, Graza i Linza stiže nešto đaka, njemački parlament u Frankfurtu posla samo Roberta Bluma i nekoliko drugih političara, a madžarsku vojsku, koja je dolazila u pomoć, potuče Jelačić 30. X. kod Schwechata. Tako je Windischgrätz mogao već idućeg dana na juriš zauzeti Beč. Messenhauser, Blum i drugi bili su smaknuti. Sudbina je Austrije zavisila sada o mogućnosti kompromisa između pobjedničke reakcije i Ustavotvorne skupštine, koja je bila carevim raspisom od 22. X. prenesena u Kromeriž.
LIT.: M. Uhlirz, Handbuch der Geschichte Österreichs und seiner Nachbarländer Böhmen und Ungarn, II./1., 1930; J. v. Helfert, Geschichte der österreichischen Revolution im Zusammenhang mit der mitteleuropäischen Bewegung der Jahre 1848/49, 2 sv., 1907, 1909; J. Redlich, Das österreichische Staats- und Reichsproblem, 1., 1920; V. Bibl, Der Zerfall Österreichs, 2, 1924; H. v. Srbik, Metternich, 2, 1925; K. Hugelmann, Historisch-politische Studien, 1915; S. Mayer, Die Wiener Juden 1700—1900, 1917; Hugelmann, Die Entwicklung der April-Verfassung von 1848, Jahrbuch für Landeskunde von Niederösterreich. Nova serija 17./18. sv., 1918/19; Srbik, Die Wiener Revolution des Jahres 1848 in sozialgeschichtlicher Beleuchtung, Schmollers Jahrbuch für Gesetzgebung, 43., 1919; P. Molisch, Die Wiener akademische Legion und ihr Anteil an den Verfassungskämpfen des Jahres 1848, Archiv für österreichische Geschichte, 110., 1926. Lj. H.
Bečki kongres g. 1815 završava razdoblje francuske revolucije i Napoleonova carstva 1789—1815, doba, u kome ratni događaji izmijeniše prilike posjeda, granica i moći evropskih država, kad su utanačenja između država u glavnome izgubila svoje značenje, a ideje francuske revolucije započele svoje djelovanje i u političkom smjeru. Prvi put nakon westfalskog mira 1648 velika skupština država imala je izraditi novu političku kartu Evrope. Kongres je sazvan prema čl. 32. prvog pariskog mira od 30. V. 1814, koji određuje, da će sve države, koje su sudjelovale u minulim ratovima, poslati u roku od dva mjeseca u Beč svoje opunomoćenike, da stvore utanačenja, koja će upotpuniti odredbe pariskog mira. Kongres se imao otvoriti 1. VIII. 1814, ali je njegovo otvorenje bilo odgođeno na 1. X. pa na 1. XI. To se odgađanje opravdavalo time, što bi pojedine stranke trebale najprije među sobom raščistiti pitanja, o kojima je kongres trebao stvoriti konačnu odluku. U stvari kongres formalno nije uopće bio otvoren. Radilo se u skupinama, raspravljalo usmeno i pismeno. Opasno je bilo započeti skupni rad svih država, koje bijahu pobijedile Napoleona, jer se moglo predvidjeti, da će se obnoviti njihove pređašnje nesloge i pojaviti razilaženja zbog pojedinačnih interesa. Raspravljanja su se zavlačila; svakojake svečanosti, plesovi, kazališne i glazbene priredbe, društveni sastanci i t. d. bijahu na dnevnome redu sve do 11. III. 1815, kada se Napoleon nenadano vratio s Elbe u Francusku. Uoči novih ratnih zapletaja stalo se brže raditi i nastojalo dovršiti barem ono, što je do sada kako tako bilo raščišćeno.
Četiri savezne države, Engleska, Austrija, Rusija i Pruska, nikako se ne slagahu u svojim općenitim programima i posebnim težnjama. Engleska je u prvom redu težila za gospodstvom na moru i za trgovačkom premoći u svijetu. Zbog toga je s nepovjerenjem gledala na Francusku, koja je još uvijek imala jaku mornaricu, i na Rusiju, koja je imala težnje za Carigradom i prema Istoku. To ju je prirodno približavalo Pruskoj, ukoliko bi isticala svoje zahtjeve na Poljsku, za kojom je težila i Rusija. Ali je Pruska tražila za sebe i Sasku, da bi se domogla premoći u Njemačkoj konfederaciji, a u tome ju je podupirala Rusija. Dobije li Pruska Sasku, Rusija će uzeti Poljsku. Prema tome uske veze između Pruske i Rusije bacale su svoju sjenu na odnose između Engleske i Pruske. Kako je jačanje Pruske raspirivalo antagonizam između nje i Austrije, to je išlo u korist Rusije i njezine politike na Bliskom istoku. Tim se težnjama protivila Austrija isto onako, kao što se Engleska protivila ruskim težnjama na Dalekom istoku. Odatle nastadoše dodirne točke između Engleske i Austrije s razlikom, da je pitanje Saske za Englesku bilo pitanje drugoga reda, dok je Saska u pruskoj vlasti predstavljala veliku opasnost za Austriju. I tako se konačno izgradiše dvije suprotne političke struje, englesko-austrijska i rusko-pruska. Time se vješto poslužio glavni opunomoćenik Francuske Talleyrand, najizrazitiji predstavnik istančane diplomatske vještine. Uspjelo mu je oslabiti značenje odredbe tajnog dijela pariskog mirovnog ugovora, po kojoj su jedino Engleska, Pruska, Austrija i Rusija kao savezne države mogle po svojoj volji riješiti sva teritorijalna pitanja i izgraditi »sustav stvarnog i trajnog ravnovjesja u Evropi«, omogućiti Francuskoj sudjelovanje na kongresu i 3. I. 1815 sklopiti savezni ugovor s Engleskom i Austrijom, kojim su se te tri države obvezale, da će se uzajamno braniti od svakog vanjskog napadaja, a dođe li do rata, da nijedna ne će sklopiti separatan mir. S Napoleonovim povratkom u Francusku taj je ugovor izgubio svoje značenje, a predstavnici svih država, koje bijahu potpisale pariski mir, izdadoše deklaraciju, u kojoj proglasiše Napoleona neprijateljem svijeta i rušiteljem mira. Posebni interesi pojedinih strana sprečavali su sustavno raspravljanje čak i onda, kad se radilo o vrlo zapletenim pitanjima. Jedino bijaše moguće tako zvana »evropska« pitanja odvojiti od posebnih »njemačkih«. O tim posljednjim raspravljahu na posebnim sastancima Austrija, Pruska, Bavarska, Hannover i Württemberg, a djelomično pojedini njemački knezovi i slobodni gradovi. O evropskim se raspravljalo na dvostrukim sastancima: na jednima sudjelovahu Austrija, Pruska, Rusija, Engleska i Francuska, a na drugima, uz ove, Švedska, Španjolska i Portugal. Ravnopravnosti u pravom smislu riječi nije bilo. Kongresu je predsjedao austrijski državni kancelar knez Metternich, uz koga bijahu barun Wessenberg i Gentz (v.) kao glavni tajnik kongresa. Francusku zastupaše Talleyrand, Španjolsku vojvoda de Labrador, Veliku Britaniju Castlereagh i Wellington, Prusku Hardenberg i Humboldt, Rusiju ministar vanjskih posala grof Nesselrode i Razumovski. Zastupane bijahu još: Danska, Genova, Modena, Napulj, Papinska država, Nizozemska, Sardinija, Sicilija, Švicarska, Bavarska, Hannover, Saska i Württemberg. Nijesu bili zastupani Tursko carstvo, Venecija, a ni Dubrovačka republika.
U velikom broju komisija za pojedina politička pitanja najvažnije bijahu ove: 1. Komisija za Njemački savez, koja je slabo uspjela u svome radu. 2. Statistička komisija, koja je imala uglaviti vrijednost pojedinih područja, što ih je Francuska imala odstupiti ili koja su se imala zamijeniti s drugima; konačno je odredila samo brojčano stanje pučanstva. 3. Komisija za izradbu ugovora o ukidanju trgovine crncima. 4. Komisija za izradbu utanačenja o slobodi plovidbe na međunarodnim rijekama. 5. Komisija opunomoćenika osam glavnih država, koja je izradila pravilnik o rangovima diplomatskih agenata. Nakon Napoleonova povratka obrazovaše se još 3 komisije; jedna je imala ispitati posljedice toga događaja za države učesnice kongresa, druga pitanje proširenja postojećeg saveza protiv Napoleona, treća opskrbu vojska, koje bi se postavile protiv Napoleona.
Smatrajući svojim glavnim zadatkom uspostavu poretka u Evropi, kongres je osobitu pažnju posvetio pitanju suzbijanja revolucija. Napoleonovo obrazovanje novih dinastija i skidanje postojećih proglasio je djelima revolucije. Talleyrand u posebnoj noti Metternichu od 19. XII. 1814 označio je legitimitet načelom, po kome bi se imao ostvariti novi poredak u svijetu. U duhu ovog načela kongres bi priznao pojedinim državama njihov posjed na osnovi pređašnjih, predrevolucionarnih prava i tako ga uglavio, da bi se stvorile garancije protiv bilo kakvog nutarnjeg prevrata. U skladu s time velike sile pridržaše sebi pravo intervencije u nutarnje prilike pojedinih zemalja. Tu su intervenciju idućih godina doista i primjenjivale na osnovi zaključaka pojedinih kongresa.
Bečki je kongres zaključio svoja raspravljanja završnim aktom (acte final) od 9. VI. 1815, sastavljenom na francuskom jeziku u 121 članku i 17 aneksa. Potpisaše ga najprije države, koje bijahu potpisale pariski mirovni ugovor, naime: Austrija, Pruska, Rusija, Engleska, Francuska, Švedska i Portugal. Španjolska im se pridružila dvije godine kasnije. U smislu čl. 119. biše pozvane, da pristupe ovome aktu i sve ostale države, koje su bile sakupljene na kongresu.
Bečki je kongres priznao pet velikih sila: Francusku, Englesku, Prusku, Austriju i Rusiju. Francuska je bila svedena na granice, koje je imala prije revolucije, ali je dobila Avignon. Engleskoj je ostalo neosporivo gospodstvo na moru; dobila je Maltu i Jonske otoke u Sredozemnom moru, Guayanu, Tabago, Trinidad u Americi, Rt dobre nade u Africi, Ceylon u Aziji, otoke Mauritius (Ile de France) u Indijskom oceanu, kolonije, koje su bile oduzete Francuskoj i njezinim saveznicima u doba revolucije i carstva. Pruska je narasla od prilike za dva milijuna stanovnika; dobila je dio Poljske (veliku vojvodinu Poznanj), švedsku Pomeraniju, trećinu Saske, na desnoj obali Rajne Vestfalsku i veliku vojvodinu Berg, na lijevoj obali Trier, Aachen i velik dio područja, koji je bio oduzet Francuskoj. Porajnska Pruska bila je dovedena do granica Francuske. Austrija se povećala za četiri milijuna stanovnika; u Njemačkoj je dobila Salzburg, u Italiji Lombardiju i pređašnju republiku Veneciju. Tako je nastala kraljevina Lombardo-Venecija. Na istočnoj obali Jadranskog mora dobila je Dalmaciju s područjem pređašnje Dubrovačke republike. Izgubila je neka područja u Belgiji i u Bavarskoj. Sticanjem Lombardije i Venecije dobila je prevlast u dolini rijeke Pada i mogućnost da vlada čitavom Italijom. Rusija je dobila četiri do pet milijuna novih podanika. Na Baltiku je Švedskoj oduzela Finsku, na Dunavu Besarabiju Turskoj. Na Visli se, stekavši veliku vojvodinu Varšavu, Rusija svojom zapadnom granicom primakla rijeci Odri. Velika vojvodina Varšava imala je, prema namjeri ruskog cara Aleksandra I., dati temelj kraljevini Poljskoj, koja bi doista stajala uz Rusiju, ali joj ne bi bila inkorporirana. Oko Francuske se stvorio »lanac« (barrière) država drugoga reda: kraljevina Nizozemska, nova država, sastavljena od Belgije i Holandije, zatim Švicarska konfederacija, kojoj je Evropa garantirala neutralnost, kraljevina Sardinija, koja dobi Savoju i Nicu te Piemont s Genovom i njezinim područjem. Njemačka je dobila oblik konfederacije, osnovane posebnim aktom od 8. VI. 1815, koji je bio pridodan završnom aktu. Na osnovi odredbe čl. 6. pariskog ugovora od 30. V. 1814, koji određivaše, da će njemačke države biti nezavisne i stajati među sobom u federativnoj vezi, suvereni knezovi i slobodni gradovi sklopiše uzajamni ugovor, kojim se povezaše u trajan savez. Poslove saveza obavlja savezno vijeće sa sjedištem u Frankfurtu n. M. Ono je zapravo nekakva stalna diplomatska konferencija predstavnika pojedinih dijelova Njemačke. Predsjeda mu prestavnik Austrije, iako sama Austrija nije član konfederacije. U Italiji je u osakaćenom opsegu bila uspostavljena Papinska ili Crkvena država: Parma i Piacenza biše dodijeljene Napoleonovoj ženi carici Mariji Lujzi; velika vojvodina Toskana pripade Habsburgovcima. Burbonci sa Sicilije vratiše se u Napulj. Nestade republika Venecije i Genove. Na Iberskom poluotoku zavladaše Španjolskom i Portugalom pređašnji vladari. Na sjeveru Evrope Norveška bi združena sa Švedskom. Danski kralj dobi vojvodine Schleswig, Lauenburg i Holstein.
Aneksi završnog akta sadržavaju većinom utanačenja među pojedinim državama. Najvažniji je 16., koji sadržava pravilnik o slobodi plovidbe na međunarodnim rijekama, izrađen 24. III. 1815. Prema tom pravilniku međunarodnim se rijekama smatraju one rijeke, koje teku kroz više država ili tvore njihove granice. Plovidba na njima ima biti slobodna od mjesta, gdje postaju plovne, pa sve do mora, u koje utječu. Nitko ne smije trgovini praviti smetnja, a suverenost pojedinih država na njihovim obalama ne smije zadirati u slobodu plovidbe. Posljednji, 17. aneks, sadržava pravilnik od 19. III. 1815 o rangovima diplomatskih predstavnika. (→ Diplomatsko zastupanje država).
Bečki je kongres obnovio poredak u Evropi i na neko joj je vrijeme vratio miran život. Nije mario za ono, što je skora budućnost morala donijeti, a dinastičkim je interesima dao suviše značenja. Za međunarodno pravo najviše značenja ima utanačenje o međunarodnim rijekama.
LIT.: J. L. Klüber, Acten des Wiener Congresses in den Jahren 1814 und 1815, Erlangen 1815—1818; Isti, Übersicht der diplomatischen Verhandlungen des Wiener Congresses überhaupt und insonderheit über wichtige Angelegenheiten des teutschen Bundes, Frankfurt n. M. 1816; D. de Pradt. Du Congrès de Vienne, Pariz 1815; G. L. d’Angeberg, Le Congrès de Vienne, Pariz 1864; A. L. Ch. de Lagarde-Chambonas, Souvenirs du Congrès de Vienne 1814—1815. Publiés par M. Fleury, Pariz 1901; A. Sorel, Le Congrès de Vienne (Histoire générale, sv. X.), Pariz 1898; A Debidour, Histoire diplomatique de l’Europe depuis l’ouverture du congrès de Vienne jusqu’à la fermeture du congrès de Berlin, sv. I., Pariz 1931; E. Bourgeois, Manuel historique de politique étrangère, sv. II. 8. izd., Pariz 1933; A. W. Ward i G. P. Gooch, The Cambridge history of British foreign policy, sv. I., Cambridge 1922; A. Fournier, Die Geheimpolizei auf dem Wiener Kongress. Eine Auswahl aus ihren Papieren, Beč 1913; M. H. Weil, Les dessous du Congrès de Vienne, Pariz 1917; C. K. Webster, The Congress of Vienna, Cambridge 1919; Stj. Srkulj, B. k. godina 1814 i 1815, Savremenik X., Zagreb 1915. J. N.