AERODROM, uzletište, letilište, zračna luka, zračna baza je prostor uređen u svrhu uzletavanja i spuštanja aviona, te olakšanja i omogućivanja njihova manevriranja, koje je potrebno u gornje svrhe, za vršenje zračnog prometa. Posebni zaštićeni prostori, hangari, služe u svrhu spremanja aviona. Aerodromi služe vršenju civilnog zračnog prometa, kao i u vojničke svrhe. Civilni aerodromi u velikim gradovima imaju obično tvrdu, betoniranu pistu, t. j. samo uzletište, dok je u manjim aerodromima pista običan travnjak, koji je stalno držan u dobrom stanju i čuvan od vode.

Aerodromi se u velikim državama nalaze često i pod zemljom, radi zaštite od napadaja iz zraka. Tu su hangari betonirani i sigurni od bomba, a iz njih vode naprijed i natrag rampe, preko kojih aeroplani silaze nakon spuštanja u hangare, ili se dižu na travnjake, sa kojih uzlijeću. Pored stalnih aerodroma ima i pomoćnih, sakrivenih, u koje prelaze aeroplani u slučaju rata, radi pogibelji uništavanja na glavnim zračnim lukama. Na aerodromima se obično nalaze savršene radionice i skladišta za benzin i druge potrebe, a na vojnim aerodromima još i vojarne za zrakoplovnu momčad. Često su aerodromi povezani i s posebnim zrakoplovnim školama. Ima aerodroma za manji broj aeroplana, za manji promet, a ima ih i za najveći promet, kao Tempelhof u Berlinu i Croydon u Londonu, te Le Bourget u Parizu s hangarima za stotine i više stotina aparata; naročito su golemi vojnički aerodromi u Moskvi. U ratu je pravilo, da se rastereti velike aerodrome, da ih ne ugroze protivničke zračne sile. Aerodromi za hidroplane nalaze se pored velikih vodenih ploha, koje se upotrebljavaju za uzletište (pistu), a hangari i skladišta su pored same vode. Aerodromi su uvijek opskrbljeni s napravama za vezu, s radiostanicama, s goniometrima i s meteorološkim stanicama radi upućivanja aparata u letu.

Aerodrom je inače velika slobodna ravna ploha sa što gušćom, tvrđom i glađom površinom za uzlijetanje (startanje) i spuštanje (ateriranje) zračnih aparata. Veliki aerodromi imaju uvijek tvrda uzletišta odnosno piste, da bi se otpor prigodom kretanja na zemlji snizio i tako postigla što kraća pruga kretanja na zemlji. Pruga za startanje, uzletište, mora biti položena nasuprot običnom smjeru vjetra od kraja uzletišta prema nutrini. Poželjno je opet, da se kod spuštanja dobije što jače trenje na tlu, da se time skrati put kretanja na zemlji. Ali obzirom na pogibelj, da se aeroplan ne prevrne, ne smije to trenje biti prejako. Hangari moraju obično ležati zaštićeni od vjetra i od pijeska, a isto tako druge zgrade skladišta i pisarnice za upravu. U zemljama, gdje je jak zračni promet i gdje ima više privatnih prometnih društava za zračni promet, može općenito svako takvo društvo podizati zračne luke, aerodrome i hangare, ali uz dopuštenje vlasti nakon preispitanja tla određenog za aerodrom. Kod nas je zračni promet pod potpunom kontrolom vlasti i to izričito zapovjedništva vojnog zrakoplovstva, koje ima svoj posebni odio za civilno zrakoplovstvo. To zapovjedništvo preko svojih organa nadzire sve aerodrome i njihovu ispravnost te se stara za tehnički napredak na njima. Jugoslavija ima u svim većim mjestima države svoje aerodrome: u Beogradu, Zemunu, Zagrebu, Ljubljani, N. Sadu, Sušaku, Skoplju, Nišu, Mostaru, Sarajevu, Podgorici, Dubrovniku i Sinju za Split. Borovo ima privatni aerodrom tvrtke Bata d. d.

S obzirom na sve veću brzinu samoga starta i spuštanje te s obzirom na dugačke putove uzletavanja i spuštanja traže se još i sada za aerodrome najbolje velike i ravne površine. Zato se izboru aerodroma još uvijek podaje najveća važnost. To bi se pitanje pojednostavnilo, kad bi napokon bila moguća okomita uzletavanja i spuštanja. Ipak u zadnje doba radi tehničkih poboljšanja bivaju putovi uzletavanja i spuštanja sve kraći. Od aerodroma se uvijek traži, da dopušta aeroplanu dužinu kretanja po zemlji od 600 metara u svim smjerovima, a unutar zatvorenih mjesta i gradova najmanje 1000 metara. Okolica mora biti bez visokih zapreka. Sve se više traže za kretanje i startanje cementni putovi, a za spuštanje čvrsti tvrdi travnjaci. Teren aerodroma ne smije biti prašan radi čuvanja motora od praha i kamenčića, a nikako ne smije biti ni malo močvaran, odnosno previše vlažan, pa ni u vrijeme, kad se snijeg topi. Pomoću dima vatre, koja se u tu svrhu neprestano pali, ili pomoću drugih naprava za pokazivanje smjera vjetrova ima se pilotima i letačima učiniti vidljiv smjer vjetra odmah nad zemljom, jer spuštanje, startanje i uzletavanje mora se propisno uvijek izvoditi proti vjetru. Na velikim aerodromima nalaze se osim hangara, potrebnih zgrada (meteorološke stanice, radiostanice s goniometrijskim aparatima, radionica, kantina i restauracijskih prostorija za putnike) još i posebne stanice za zračno redarstvo. Za noćni promet moraju se osobito osvijetliti sve zapreke u blizini aerodroma te cijeli opseg njegove površine, a posebno pista, t. j. uzletište i to po mogućnosti neonskim cijevima. Poželjno je, da zračna luka leži blizu gradskog središta i da je pristup gradu lagan. Pomorske zračne baze, t. j. pom. aerodromi morali bi po mogućnosti biti u blizini kojega kopnenog aerodroma radi brzine spoja. Za zračne čamce, amfibije, hidroplane potrebne su mjesto aerodroma široke mirne vodene površine, s dubinom vode od najmanje četiri metra, naravski odmah uz kopno.

Velike države kao Njemačka, Engleska, Amerika, Rusija, Italija i Francuska imaju golemi broj aerodroma, koji u Njemačkoj nadilazi sada nekoliko stotina. U Engleskoj je najveći broj aerodroma u južnom dijelu otoka ispod linije London-Themza-Bristol pa do južne obale.