BAŠČANSKA PLOČA. Tako se prozvao po svom nalazištu Baški na otoku Krku znameniti hrvatski glagoljski natpis, koji nosi prvenstvo među hrvatskim jezičnim spomenicima i po svojoj kulturnohistorijskoj važnosti kao i po vremenu postanja, a to je po svoj prilici g. 1100.

Historijat i opis. Na ploču je bila svraćena pažnja polovicom prošloga stoljeća. Na nju su upozorili Ivana Kukuljevića domaći svećenici 1851, i on je pokušao, da je čita, ali bez uspjeha. Svoj mršavi prijepis zajedno s prijepisom M. Sabljara i jednoga domaćeg klerika, jamačno Petra Dorčića, kasnijeg župnika, šalje Pavlu Šafariku, koji 1853 u Památky hlaholského písemnictví još ne zna kazati ni kakvo je to pismo ni jezik. Odonda dolaze u malenu, negda benediktinsku crkvu sv. Lucije kraj seoca Jurandvora, općina Baška, mnogi učenjaci na proučavanje ploče ili je proučavaju po tuđim skicama i fotografijama. Tako su redom i ploču i povijest crkve proučavali, osim Kukuljevića i Šafarika, Matija Mesić, Ivan Črnčić, Franjo Rački, Leopold Geitler, Vatroslav Jagić, Rudolf Strohal i drugi. Najviše je svakako zasluga za čitanje stekao Črnčić, koji je dolazio k sv. Luciji na čitanje više puta.

Ploču je Kukuljević našao u crkvenom podu, a već 1861 našao ju je Črnčić u pobočnoj kapelici Gospe Ružarice, naslonjenu uza zid na dva kamena zuba, kamo ju je bio dao smjestiti krčki biskup Ivan Vitezić (1854— 1877). Kako se ploča bila već raspukla u tri dijela, dade je biskup Franjo Feretić (1880— 1893) vezati željeznim obručem; ali je ploču stala izjedati vlaga, i hrvatska javnost je bila zabrinuta, kako da se dragocjen spomenik spasi od propadanja. Stoga je dala Staroslavenska akademija u Krku, odnosno biskup Antun Mahnić, negdje između 1903 i 1910 ploču zatvoriti u staklenu vitrinu, ali to je pospješivalo njeno raspadanje. Kad se vidjelo, da se ploča ne će moći drugačije sačuvati, odlučeno je konačno, da se prenese u Zagreb. Biskup Josip Srebrnić dao ju je 1934 na vječno čuvanje Hrvatskoj akademiji u Zagrebu uz obavezu, da je ona stručno konzervira. U Zagrebu je ploča ispiranjem oslobođena od soli, koja ju je izgrizala, pa je sada opet čvrsta.

Gdje je ploča bila najprije smještena, danas se ne može kazati.

Ploča je duga 194 cm, a visoka 73 cm. Gornji joj je rub ispunjen ukrasom u obliku troprutastih ornamentalnih vitica. Ispod njega je 13 redaka glagoljskih slova, koja ispunjaju cijelu ploču. Ploča je prelomljena na tri dijela, kako je već bila i pred sedamdeset godina, što se može vidjeti i na Standlovoj fotografiji i na Rendićevu otisku, napravljenima početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ali se na tim snimcima vidi i to, da je ploča odonda postala nečitljivija, osobito u desnom gornjem području, gdje se ploča, zbog djelovanja soli u vapnenastom školjkastom kamenu, najviše respadala. Osim toga gornji je dio ploče stradao i od rđe, koja je dolazila od željeznog obruča. Naravno je, da je već otprije dosta bila istrošena radi dugotrajnoga gaženja vjernika, dok je bila položena u crkvenom podu.

Čitanje natpisa. Oštećenost ploče uzrokom je, što nije do danas uspjelo do kraja pročitati njen natpis, a njenim prvim čitačima, koji su imali pred sobom manje oštećenu ploču, smetalo je i slabo poznavanje glagoljske paleografije. Natpis nije naime pisan slovima t. zv. hrvatske uglate glagoljice štampanih knjiga, koju su dobro poznavali svi čitači, nego oblicima prelazne, pa čak i okrugle glagoljice, koju su još onda smatrali samo bugarskom glagoljicom; osim toga u natpisu dolazi pored nekoliko latinskih slova i nekoliko znakova, koji se u pojedinostima razlikuju od poznatih tipova, a ima i takvih, koja uopće ne dolaze nigdje drugdje; te poteškoće pojačava i nešto nejasna stilizacija teksta. Iz svih tih razloga bio je dug put, dok se došlo do današnjega, iako još ne posve definitivnoga čitanja. Prvo Črnčićevo čitanje objavljeno (u Književniku II.) 1865 rasvijetlilo je već bilo veći dio ploče ostavljajući i mnogo praznina; zatim je svoje čitanje objavio Rački 1875 (u Starinama VII.) i 1877 (u svojim Documenta historiae chroaticae), gdje je Črnčića dopunjao i ispravljao; g. 1883 dao je svoje čitanje Geitler (Die albanesischen u. slavischen Schriften, Beč 1883), u kojem se u glavnom drži Račkoga; g. 1888 daje ponovno Črnčić svoje definitivno čitanje (Starine XX.) pobijajući neke tvrdnje Račkoga. To se njegovo čitanje može doista smatrati najboljim, jer dopune i korekture, što su ih kasnije dali Jagić 1911 (Enciklopedija slavjanskoi filologii, sv. 3.) i Strohal 1912 (Vjesnik hrv. arheološkog društva, N. S. 12), nisu baš bile sretne, i ako je nauka primala baš Jagićevo čitanje kao najbolje. Stoga se V. Štefanić u svojem čitanju 1936 (Croatia sacra VI.) uz neke svoje korekture ponajviše vraća na Črnčićevo čitanje, a djelomično Račkoga. Takvo čitanje donosimo i ovdje. Eto najprije idealnoga prijepisa natpisa sličnim glagoljskim slovima, u kojem su posve nečitljivi dijelovi kao konjekture stavljeni u oble, a djelomično ili nejasno vidljivi dijelovi u uglate zaporke: