AEHRENTHAL, Alois grof, * Veliki Skal (Gross-Skal, Češka) 27 IX. 1854, † Beč 17. II. 1912, od 1909 grof Lexa, austro-ugarski diplomat i konačno zajednički ministar vanjskih posala. Njegov otac bijaše neko doba zastupnik velikog posjeda, odana ustavu u praškom saboru, a majka grofica Thun-Hohenstein. Sveučilište je polazio u Bonnu i Pragu. Stupivši u službu ministarstva vanjskih posala bijaše ataše u Parizu i Petrogradu. U Petrogradu, služeći pod poslanikom Gustavom Sigmundom Kálnokyjem, počeo je Kálnokyjevim očima prosuđivati ruske i slavenske prilike, ali je marljivo učio ruski jezik i rusku književnost. Kad je Kálnoky 1881 postao ministrom vanjskih posala, dođe i Aehrenthal s njim u Beč. Uska veza između Kálnokyja i Bismarcka jako je djelovala na izgradnju njegova međunarodno-političkog gledanja. G. 1895—1899 bijaše poslanik u Bukureštu, a 1899—1906 poslanik u Petrogradu. U duhu Bismarckovu zagovarao je podjelu interesnih sfera na Balkanu između Austro-Ugarske i Rusije, ali se nikako nije sporazumio s mogućnošću rješenja pitanja Carigrada i Dardanela prema ruskom programu. Podjela interesnih sfera na Balkanu, po njegovu nazoru, imala bi se provesti putem saveza, trgovačkih ugovora i vojnih konvencija. U tom je duhu živo sudjelovao na sporazumu između Austro-Ugarske i Rusije, sklopljenu u Mürzstegu 9. XI. 1903, u pitanjima reforme u Macedoniji. Ministrom vanjskih poslova Austro-Ugarske postao je 24. X. 1906 i na tom položaju ostao do 16. II. 1912. U prvom ekspozeju, koji je u prosincu 1906 dao pred delegacijama bečkog i budimpeštanskog parlamenta, odlučno se založio za podržavanje iskrenog prijateljstva između Austro-Ugarske i Rusije, naglasivši svoje prijateljske veze s ruskim ministrom vanjskih posala Izvoljskim i izričući svoje simpatije za Srbiju. Taj smjer politike jasnije je obrazložio pred austro-ugarskim zajedničkim ministarskim vijećem 27. X. 1907. Tada je izjavio, da bi se politika u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini imala voditi u smjeru, da se »gravitacijska točka srpsko-hrvatskog naroda smjesti u monarhiju«. Doskora se njegovi nazori izmijeniše. Svoju balkansku politiku htio je osnovati na antagonizmu između Srbije i Bugarske. Sve se više kod njega utvrđivalo uvjerenje, da s pomoću Bugarske treba obuzdati Srbiju. To i njegovo neodređeno gledanje na Carigrad i Dardanele udaljivalo ga je od Izvoljskoga. Kad su se obojica sastala 15. i 16. IX. 1908 u Buchlau-u, dvorcu grofa Berchtolda u Moravskoj, nijesu ni otvoreno ni pošteno (Baernreither) raspravili međunarodne prilike uoči bosansko-hercegovačke aneksijske krize. Nije se slagao ni sa šefom generalnoga stožera Conradom von Hötzendorffom u pogledu položaja Austro-Ugarske u Trojnom savezu.

Poslužio se mladoturskom revolucijom i nepovoljnim međunarodnim i vojničkim položajem Rusije nakon njezina poraza u sukobu s Japanom, da 5. X. 1908 pismom cara i kralja Franje Josipa I. proglasi aneksiju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. S ozbiljne austrijske strane zamjeravali su mu, što je proveo »aneksiju«, kad se ni stvarno ni pravno-politički Bosna i Hercegovina nijesu mogle anektirati ni samoj Austriji ni samoj Ugarskoj, a ni monarhiji kao cjelini. Upisali su mu u grijeh, što je čitavo pitanje shvatio samo u vanjskopolitičkom smislu, a da nije prodro u njegovu pravu bit.

U studenom 1910 uhvatio se Aehrenthal u koštac s tadanjim profesorom Tomom Masarykom, kad je ovaj u delegacijama iznio neke činjenice, koje odavahu, da je austrougarsko poslanstvo u Beogradu stajalo u vezi s falsificiranjem dokumenata, koji su bili od presudnog značenja u Friedjungovu procesu 1909. Radi te afere pao mu je ugled.

LIT.: R. W. Seton-Watson, Die südslawische Frage im Habsburger Reiche, Berlin 1913; B. Molden, Alois Graf Aehrenthal, Sechs Jahre äusserer Politik Osterreich-Ungarns, Stuttgart-Berlin 1917; R. Charmatz, Österreichs äussere und innere Politik von 1895—1914, Leipzig—Berlin 1918; J. M. Baernreither, Fragmente eines politischen Tagebuches, Die südslawische Frage und Österreich-Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin 1928.